Blokirani problem opasniji od Agrokora

Š to god rekli kritičari, Plenkovićeva Vlada na krah Agrokora reagirala je odlučno i brzo. Intervencija države u najveću tvrtku na Balkanu i okolici bila je nezamisliva prije no što je pripremljen teren da se Todorića natjera da sam zazove u pomoć.

Lex Agrokor mogao je biti bolje napisan, na koncu će biti plaćena visoka cijena kraha, ali, srećom nikad nećemo saznati koga bi sve progutao taj tsunami da se zakonu opstanka prepustilo rješavanje tog problema. Što će donijeti konačna nagodba? Najveći dio duga Agrokora – 40,4 milijarde kuna – odlazi u vjetar. Vjerovnici se mire s otpisom najmanje polovice, dio će reprogramirati, dio pretvoriti u vlasničke udjele. Ako nakon toga sačuvamo najvrednije sastavnice Agrokora, uz to možda i barem djelić sustava bez kojega veliki dio hrvatskog prehrambenog sektora ne bi znao kako preživjeti, to bi značilo da je Vlada razumno i odgovorno ipak riješila glavni problem. No, razumna i odgovorna Vlada zacijelo bi primijetila da se u isto vrijeme u Hrvatskoj tiho valja još jedan, dugoročno mnogo razorniji tsunami. Dug 330 tisuća Hrvata s blokiranim računima, s članovima obitelji njih oko milijun, u ovom trenutku popeo se na nevjerojatne 43 milijarde kuna, dakle, debelo nadmašuje Agrokor. I dalje raste, a na vidiku nema nikakvog pandana lex Agrokor koji bi ugasio taj požar. Povremene vatrogasne mjere, kao što je oprost šačici blokiranih s najmanjim dugovima, sasvim sigurno tu ne mogu ama baš ništa promijeniti.

To je samo PR kampanja koja bi trebala ostaviti dojam da vlade nešto rade. Nedavno sam premijeru Plenkoviću usput postavio nekoliko pitanja i uvjerio se da ni on uopće ne razumije problem, jer mi je odvratio da si država ne može priuštiti ništa više od takvog oprosta. Uopće nije shvatio da blokirani ni ne traže oprost glavnice, već promjenu zakona koja bi onemogućila eksponencijalni uzlet lihvarskih kamata te spriječila da na toj vojsci doživotnog bijelog roblja parazitira ovršna mafija i bogati se na njihovoj nevolji. Treba istovremeno zaštititi interese vjerovnika i ljudsko dostojanstvo dužnika. A to najavljene promjene ovršnog zakona ni izdaleka ne donose!
Karcinom koji se razvio pod ministrom Bošnjakovićem i metastazirao pod Miljenićem, sad je ponovno u rukama Bošnjakovića i tu bi morao skončati! Da je tih milijun Hrvata žrtva nekakve poplave, vjerojatno bi neka Vlada do sada već našla rješenje. Da su i neki ministri pogođeni blokadama, kao što su bili švicarcima, vjerojatno bi već nekako spriječili da Fina i javnobilježnički uredi kao pijavice harače te bez odluke suda uskraćuju Hrvatima njihova temeljna prava. Vlada koja riješi taj problem osigurala je sebi novi mandat. No, otpori su jaki. Mislav Kolakušić, sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, prvi je koji je iz samog sustava odlučno udario na izvor problema.

No, eto, jedan kolumnist, navodno kršćanin i bogoslov, u protuudaru Kolakušića optužuje za demagogiju i uravnilovku, ustvrdivši da tih 330 tisuća pate od “poremećaja kompulzivnog kupovanja”, naziva ih oniomanijacima i zaključuje da tu nikakav zakon ne pomaže – već samo terapija! Naravno da ima i takvih, no laž je da su blokirani isključivo sami sebi krivi, podle su optužbe da se radi o prevarantima i lopovima. Ako govorimo o kulturi neplaćanja, za nju je u prvom redu kriva sama lopovska država. Ta “kultura” jest prije svega uzrok, pa tek onda može postati i posljedica postojanja blokiranih. Ako je Agrokor sistemski problem, ovaj karcinom nije ništa manje sistemski. Za takvu masu ljudi koji nisu u stanju plaćati ni svoje režije može biti odgovorna samo Vlada, kako djelom, tako i propustom. Bunimo se zbog lešinarskih fondova koji za par centi za euro kupuju dug Agrokora, a šutimo o lešinarskom faktoringu koji na rasprodaji kupuje dugove – ali i živote – hrvatskih građana! Istina, to je naslijeđeni problem, no od 2012. dug blokiranih narastao je sa 16 na 43 milijarde kuna, dok je glavnica svega oko 8 milijardi, što znači da ova Vlada sjedi na vulkanu. On možda ne prijeti erupcijom, jer onima koji dug ne mogu vratiti svejedno je jesu li dužni 43 ili 143 milijarde kuna, ali svakako dugoročno prijeti potpunim urušavanjem mirovinskog sustava i cijelog gospodarstva. Pitanje blokiranih sasvim logično je u uskoj vezi s demografskim kolapsom i ubrzanim odljevom stanovništva.

Od ulaska u EU, prema njemačkim podacima, samo u Njemačku godišnje odlazi 40-50 tisuća hrvatskih državljana u naponu radne i reproduktivne moći, a, sudeći prema riječima onih koji bježe, mnogima je to jedina šansa da se odlijepe od dužničkog ropstva i sudbine građana drugog reda koja im prijeti u Hrvatskoj.