Bogata i sretna nacija – za 10 godina?

Možemo li i hoćemo li to ikada biti? U dobrim danima čini mi se da nam samo malo, tako malo, nedostaje. Onih drugih dana, čini mi se da smo od toga sve dalje... Naša energetska agencija ovih dana slavi 10 godina rada, to sigurno zaslužuje jedan pogled unatrag, ali promišljanje o budućnosti. U 10 godina obnovljivi izvori energije prošli su dug put – od egzotične alternative postali su nezaobilazni mainstream. Danas govorimo o energetskoj tranziciji kao viziji prelaska na čistu energiju i niskougljično gospodarstvo – prije 10 godina to je bila samo utopija.

Dobre se stvari sve češće događaju., čak dvije sam posebno primjetio prošli tjedan. U Križevcima se složila grupica pametnih i ambicioznih mladih ljudi i u nekoliko dana sakupila 230.000 kn za solarnu elektranu 30 kW na krovu jedne javne zgrade. Iz tog ulaganja, svojim ulagačima, kroz 10 godina planiraju vratiti uloženo s 4,5% godišnje kamate. Tako nešto niti u jednoj banci u Hrvatskoj nećete dobiti. U isto vrijeme u Karlovcu, Heineken Hrvatska je predstavio već instaliranu solarnu fotonaponsku elektranu 270 kW priključne snage, instaliranu na krovu svog skladišta. Oba projekta izvedena su ili se rade bez kune državnih ili europskih poticaja. Čudna podudarnost? Ili ipak samo potvrda činjenice da se obnovljivi izvori naprosto danas već isplate i bez poticajnih cijena ili državnih potpora?

Ovo je sigurno dobra vijest za Hrvatsku. Na ovaj se način otvara mogućnost da i naši građani uživaju u blagodati koja nam je dana i bez naše prave zasluge – energiji Sunca koje imamo u izobilju. Bez ironije – činjenica da je energija Sunca dostupna i isplativa i bez posredovanja i bez sudjelovanja državnog aparata mene silno veseli. S obzirom na sve do sada viđeno, a posebno u zadnjih 10 godina, ovo je možda i jedini način da u nečemu uspijemo. Jer, opet nažalost, u razvaljivanju državnih institucija, nacionalnih sustava poticaja i kojekakvim nepodopštinama na štetu općeg dobra i javnog interesa - od nas nema uspješnijih. I to je jedna od tema koje me brinu onih loših dana, ali to će biti tema za jednu drugu kolumnu. A ako to ne popravimo u sljedećih 10 godina ili još i prije, nakon toga se više nećemo ni trebati truditi...

E sad, ajmo malo razmišljati. Posve teoretski naravno, jer zbilja je kruta i neumoljiva. U nekim dobrim godinama, naš HEP ima godišnju dobit od kojih 2 milijarde kuna. Da je to zapravo žalosno jer odražava činjenicu da se ne investira dovoljno, to je sad opet neka druga tema, ali od nekuda moramo krenuti. Ako je početnicima iz Križevaca trebalo 230.000 kn za jednu elektranu od 30 kW, to znači da bi se s ovim novcima moglo napraviti barem oko 8700 takvih elektrana. Jedan HEP bi sigurno morao moći i više, ali ne zaboravite da se u primjeru iz Križevaca i novci vraćaju investitorima! Pa sad zamislite da se zaista napravi 8700 takvih elektrana, to bi bilo 261 MW instalirane snage (oko 6,8% instalirane snage svih elektrana u Hrvatskoj). A kad bi HEP to radio zajedno s građanima pa im ponudio (svima) ili čak poklonio (socijalno ugroženima) sudjelovanje u zaradi i dobiti? Pa na taj način još povećao investicijski potencijal ove priče, ali i utjecao na smanjenje siromaštva u Hrvatskoj? I znam, znam da je ovo jako pojednostavljena ideja, ali je strašna pomisao što bi se sve moglo postići i napraviti, samo da je vizije, znanja i hrabrosti. Mogućnosti da budemo sretna i bogata nacija su naprosto na svakom koraku, ali ih mi jednostavno svaku uspijemo pokvariti, nevjerojatno je to...

Čitam baš u jednoj drugoj kolumni ovih dana - to je greška koja se svih ovih godina ponavlja: srameći se svoje provincijske malenosti i beznačajnosti, prsimice se bacamo na megalomanske projekte... Koliko smo to puta vidjeli baš u zadnjih 10 godina! Male sunčeve elektrane s prijezirom zanemarujemo što nas je dovelo da je po instaliranoj snazi sunčevih elektrana po stanovniku u Europi jedino Norveška iza Hrvatske. Na isti je način HEP s omalovažavanjem gledao na vjetroelektrane i propustio investicijsku priliku stoljeća. Ali mi zato donosimo zakon da je LNG terminal strateški projekt iako je meni teško shvatiti u čemu se ta strateška važnost ogleda. Jest da je veliki i investicijski zahtjevan, ali da li je zaista strateški? Da li je visina investicije jedini kriterij? Kad bi se radilo o promišljenom programu koji bi uključivao prelazak Jadrolinijine flote na LNG, uspostavu i opremanje remontnog brodogradilišta u Kraljevici gdje bi se takva konverzija obavljala, razvoju domaćeg znanja i njegovom izvozu u treće zemlje i tako dalje u tom smislu, mogli bismo razgovarati o strateškom projektu. Ovako?

Jedan od loših scenarija kojeg se opravdano treba bojati je da cijelu priču financiraju potrošači kroz povećanu cijenu plina. Tu se može još desiti i jedna tipična deformacija na hrvatski način – cijena za građane će kao tzv. socijalna kategorija rasti manje ili neće uopće, a dupli ceh će na kraju platiti naše jadno gospodarstvo uz sva opterećenja koja i inače mora nositi. Nadležno ministarstvo dakako kaže da se ništa od toga neće dogoditi i mi im želimo vjerovati. Ali ako znamo da se o projektu počelo razgovarati još 1995. i da se cijelo vrijeme na njemu nešto radi, mijenjaju koncepti i dorađuju modeli, onda mi je tu stvarno nešto jako nejasno. A strateški projekti za Hrvatsku trebaju biti obnovljivi izvori, ma koliko se neki trudili to ne vidjeti...

Za one koji još ne vjeruju ili bi tek diskutirali, evo još malo brojeva. Pitanje može li elektroenergetski sustav biti potpuno na obnovljivim izvorima i da li se to isplati, postaje potpuno suvišno – sve više država i regija to je naprosto, već napravilo. Danas je elektroenergetski sustav sedam država u potpunosti (ili vrlo blizu) na obnovljivim izvorima energije – ovi šampioni su Island i Paragvaj (100%), Costa Rica (99%), Norveška (98,5%), Austrija (80%), Brazil (75%) i Danska (69,4%). Na 100% ili čak više od toga su i gusto naseljene europske regije kao npr. Schleswig-Hostein u Njemačkoj, ali i Quebec i Britanska Kolumbija u Kanadi. Prognoze kažu da će udio obnovljivih do 2040. godine u Njemačkoj prijeći 75%, u Meksiku 80%, a u Italiji i Brazilu čak i 95%.

A hoćemo li biti bogati i sretni to samo ovisi o – nama. Šteta, ponekad mi se čini da bi bilo bolje da je samo sreća u pitanju... Sretnih nam 10 godina, u idućih 10 svi mi moramo biti puno uspješniji.

Ovo je 10 najskupljih gradova na svijetu - čak 4 iz jedne države: