Nekako baš u vrijeme kada se u hrvatskim medijima pojavila vijest da je jedna od najuglednijih hrvatskih književnica i novinarki (specijalizirana za kulturološke intervjue i snažne reportaže koje su u hrvatskom tiskanom novinarstvu sve rjeđa pojava) dobila otkaz u riječkom Novom listu, agilni zagrebački nakladnik Sandorf ponosno je objavio novu proznu knjigu Tatjane Gromače “Bolest svijeta”. Neki neizmjerno bolesni scenarist zamislio je da Gromača u najnovijoj, zapravo autobiografskoj knjizi piše da je sretna jer ipak ima posao, a onda, kao u nekom filmu strave i užasa ostaje bez posla i zapravo postaje građanka drugog reda.
Zašto podosta najpotentnijih hrvatskih pisaca radi u novinskim redakcijama? I zašto piše novinske tekstove u redovnom, čak i dnevnom ritmu? Zašto trpe da ih se iz redakcija u gradskim središtima tjera u nasilno urbanizirana predgrađa? Pa zato što ne mogu živjeti od svoje književnosti, kao što to u “Bolesti svijeta” za sebe s pravom tvrdi i sama Gromača. Zato što biti književnik u Hrvatskoj nije profesija (a zapravo, ruku na srce, nikada i nije bila, jedan od rijetkih suprotnih primjera je pjesnikinja Vesna Parun koja nikada nigdje nije bila zaposlena ni jedan jedini dan). I da, zašto novinari-pisci posljednjih mjeseci tako lako dobivaju otkaze? Kao na čaplinovskoj traci? Pa među njima i samozatajna i pritajena Tatjana Gromača za koju bi svaka uljuđena europska novinska redakcija trebala biti sretna da uopće želi raditi u njenu okružju?
Nema suvislog odgovora na ovo pitanje. Kao što ne postoji laki odgovor na pitanja što je to zapravo “Bolest svijeta”. Je li to možda roman? Ili nekonvencionalna, maksimalno rasparcelirana dnevnička proza? Ili su to tek nesustavno nabacane autobiografske prozne bilješke? Možda mali filozofični krokiji o uzaludnosti civilizacije? Ili o posvemašnjem psihičkom i fizičkom rasapu neprilagođene individue koja ne nalazi smisla čak ni kada se ostvari kao majka i supruga? I kao pisac. Ili možda baš zato? “Bolest svijeta”, doduše, može biti roman. Ima utemeljeni glavni lik koji pratimo u dužem vremenskom periodu. To je lik koji se nikako ne miri sa životnim ulogama. Koji je od početka protiv društvenih podjela. I protiv baštinjenih društvenih rituala. Koji sa zrenjem i starenjem ne postaje ni pragmatičan ni smireniji. Koji se dovodi na rub oboljenja svojom stalnom zapitanošću, neprestanim provjetravanjem misli, nepovjerenjem u sve i svakoga pa, naravno, i u sebe. Mnogi će se lako pronaći u Gromačinoj poslovično zgusnutoj, a opet rijetko protočnoj prozi koja se buni protiv građanskog urednog društva, protiv njegove vrlo često glumljene uljuđenosti i pristojnosti, protiv dobrih prijatelja i susjeda koji se tako lako mogu prometnuti u neprijatelje. Ili obratno.
I nije čudno da nad knjigom stalno lebdi zlokobna kob nacističkih, ali i ne samo nacističkih koncentracijskih logora. Ima tu i svježije, još uvijek nedefinirane Srebrenice. I da se u univerzalnoj “Bolesti svijeta” stalno propituje fenomen čovjeka kao navodno humanog bića koje se vrlo brzo može pretvoriti u životinju spremnu na bespogovornu obranu svog potomka, teritorija, svog načina života i svjetonazora, svojeg mira i dosegnutog standarda. Kada pišu o Gromačinim knjigama, izdavači vrlo često ističu da je tu riječ o prozi koja zahtijeva hrabrog i pažljivog čitatelja.
No možda je u današnje vrijeme velikog čitateljskog izbora ipak hrabrije čitati lošiju nego dobru literaturu. A proza Tatjane Gromače iznimno je dobra literatura koja nadmašuje hrvatska omeđenja i hrvatske kriterije. Tako je i “Bolest svijeta” lomna i emotivna knjiga, majstorski autoričin autoportret u kojem se autorica nimalo ne uljepšava, ali i knjiga koja u sebi nosi istinski paradoks. Književnica koja se pod svaku cijenu želi izmaknuti od javnosti (i doista uspješno izbjegava i promocije, dodjele nagrada, književne sajmove, nastupe na televiziji, poziranja, a ne razbacuje se ni intervjuima) tako iskreno i neuvijeno govori o najdubljoj, pa i krajnje obiteljskoj intimi. I o osobnim ranama koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim.