Cijenjeni romanopisac iz Sjeverne Irske David Park do sada nije bio prevođen na hrvatski. Zahvaljujući cijenjenoj biblioteci Na tragu klasika, koju potpisuju Disput i Hrvatsko filološko društvo, ali i rijetko probirljiva urednica Irena Lukšić, najnoviji roman irskog pisca “Žene triju pjesnika” iz 2014. godine u prijevodu Damjana Lalovića našao se pred hrvatskim čitateljima. Park je bio i među gostima drugog Zagreb Book Festivala pa ga je hrvatska publika mogla upoznati i izbliza.
Taj sjevernoirski srednjoškolski profesor rođen baš u Belfastu 1953. godine do prije četiri godine bio je poznat kao pisac koji se bavi sjevernoirskom eksplozivnom stvarnošću koja je kroz povijest vrlo često bila obilježena krajnjim nasiljem.
No od romana “Svjetlo Amsterdama” Park se oslobađa svoje literarne opsesije, da bi u “Ženama triju pjesnika” ispisao roman sastavljen od tri sadržajno nepovezane prozne poduže priče o dvije stvarne i jednoj izmišljenoj pjesničkoj ženi, tj. udovici. Tri su glavne junakinje Parkove proze. Prva je supruga, a onda i udovica poznatog engleskog pjesnika i slikara Williama Blakea Catherine Blake koja je živjela u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. Druga je Nadežda Jakovlevna Mandeljštam, supruga, a onda i udovica ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, jedna u ogromnom nizu umjetničkih žrtava staljinističkog komunističkog terora. Treća je fikcionalni lik Lydije smješten u suvremeno vrijeme supermarketa, mobitela i prošvercanog ljudskog roblja koje je zapljusnulo čak i najdemokratskije europske države. Lydia je supruga i udovica neodređenog irskoga pjesnika Dona koji je iznenada umro u šezdeset i sedmoj godini života od srčanog udara i ona, za razliku od Blakeove i Mandeljštamove supruge, sa svojim pjesničkim suprugom ima i troje djece. Jedno od njih, jedini sin Rorry je avanturist i ljubitelj planinarenja koji je poginuo u planinama egzotičnog Maroka.
Sve tri priče ispričane su različitim stilovima, a najukočenija je priča o Blakeovima, koji su se borili s neimaštinom, neprepoznavanjem pjesničkog genija Williama Blakea, ali i s nerazumijevanjem tradicionalističke okoline. Ta je priča ispričana iz prvog lica supruge Catherine koja je u svog supruga gledala kao u boga i bila više nego vjerna sljedbenica i vjernica njegove samosvojne pjesničke i filozofske crkve. Vjerna sljedbenica svog supruga bila je i Nadežda Mandeljštam koja je živjela u još težim uvjetima nego Catherina Blake.
Park je, služeći se i dokumentarističkom autobiografskom prozom Mandeljštamove supruge (knjiga “Strah i nada” Nadežde Mandeljštam objavljena je i u Hrvatskoj) odlično, vrlo precizno, stilski suvereno opisao sudbinu nepoćudnih umjetnika u Sovjetskom Savezu, moskovske opasne komunističke zatvore, nagovještaj Kolime, okrutnost književničkog ceha, ali i plemenite primjere nesebične i hrabre ljudske solidarnosti.
Vrlo je koncentrirano ispričana i priča o još jednoj sljedbenici svog supruga pjesnika (koji čak nije ni krio svoje ljubavnice, ali i dominantnu intelektualnu pozersku mrzovolju), priča u kojoj Irkinja Lydia nakon smrti supruga prebire po njegovoj fizičkoj, ali i emotivnoj ostavštini, razmišlja o ispunjenosti ili neispunjenosti svog života, redefinira odnos s kćerima, ali i s poginulim sinom. Sva ova tri ženska lika pjesničkih udovica su i različita i povezana. Povezuje ih odanost prema supruzima, a razlikuju društvene okolnosti u kojima žive. Kraljevska Engleska s kraja 18. stoljeća jako se razlikuje od Staljinova Sovjetskog Saveza, ali i od provincijskog ljetnikovca na irskom otočju. Različite su im teme i opsesije. U 18. stoljeću čovjek se puno više bavio teoretiziranjem društvenih fenomena, za vrijeme SSSR-a spašavala se živa glava, u današnje vrijeme ljudi su puno više okrenuti vlastitoj emocionalnosti i seksualnosti i ne zamaraju se toliko općim pitanjima. Iako i u današnje vrijeme pjesnici imaju poseban, izdvojen položaj u društvu, oni ni izdaleka nisu onako važni kao u nekadašnja vremena. Kao da su izgubili proročku snagu i aristokratski položaj. I potonuli u sveopći nihilizam.
