Boli li manje 
kad muči Amerikanac?

Puno burnih reakcija u SAD-u izazvalo je ovotjedno izvješće senatskog odbora za obavještajna pitanja, sačinjeno nakon petogodišnje istrage, u kojem se detaljno opisuju brutalne metode kojima se CIA koristila pri ispitivanju osumnjičenih za terorizam nakon velikog napada 11. rujna. To izvješće koje premašuje petsto stranica tek je sažetak velikoga izvješća od šest tisuća stranica koje će ostati tajna. Predsjednik Obama podržao je odluku senatskog odbora da objavi spomenuto izvješće, istaknuvši kako je važno da zemlja javno prizna svoje pogreške.

U isto vrijeme dok se u Americi polemizira o torturi, raspored predavanja me doveo do sata u kojem studentima govorim o djelu Cesarea Beccarije, autora važne knjige europske pravne kulture “O zločinima i o kaznama”, tiskane 1764., koja je odigrala veliku ulogu u borbi protiv mučenja i smrtne kazne. Knjiga je imala silan odjek u Europi i šire, među ostalim, utjecala je na Thomasa Jeffersona i očeve utemeljitelje SAD-a, koji su donosili neke od najnaprednijih zakona toga vremena. Beccaria u svom najznačajnijem djelu iznosi uvjerljive argumente protiv smrtne kazne i korištenja torture u istražnom procesu.

Dva su osnovna argumenta protiv mučenja. Prvi proizlazi iz načela presumpcije nevinosti. Nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže pa ga se stoga, prije nego što je krivnja dokazana i pravomoćno presuđena, ne može ni kazniti. Podvrgavanje torturi koja znači veliku patnju već je samo po sebi kazna i stoga znači primjenu kazne i prije nego što se zna ishod suđenja, pa je stoga pravno neprihvatljivo. Drugi razlog tiče se spoznaje neučinkovitosti torture, tj. činjenice da nas ona ne će nužno dovesti do istine. Ljudi, naime, različito podnose bol. Beccaria ističe kako će oni koji su jače konstitucije i otporniji na bol izdržati torturu te, i ako su krivi, neće priznati pa će ispasti da su nevini. S druge strane, čovjek koji je nevin, a osjetljiv je i teško podnosi bol, priznat će krivnju samo da tortura prestane pa će ispasti kriv. Beccarijino djelo bilo je ključni poticaj za pravosudnu reformu nakon koje je Toskana (tada pod Habsburzima) 1787. postala prva država u Europi koja je potpuno ukinula smrtnu kaznu i torturu. SAD i 227 godina nakon Toskane još uvijek provode i jedno i drugo. CIA-in program “pojačanog ispitivanja”, što je eufemizam za mučenje, zvao se “privesti, zatvoriti, ispitati” (stilski neodoljivo podsjeća na “locirati, uhititi, transferirati”). Odobrio ga je bivši predsjednik George W. Bush nakon napada 11. rujna 2001., a CIA se njime služila od 2002. do 2006. na osumnjičenima za terorizam.

Izvješće odbora američkog Senata tvrdi da je program bio mnogo okrutniji nego što je agencija govorila, a usto nije pomogao da se dođe do informacija kojima bi se ublažila ijedna prijetnja, dakle da je CIA zavaravala javnost i vladu u vezi s djelotvornošću programa. Riječ je o postupanju u tajnim zatvorima diljem svijeta, od kojih su neki bili i u Europi. U izvješću se navodi i da je jedna zemlja, čije je ime zacrnjeno, ali je iz detaljnog opisa jasno da je riječ o Poljskoj, zaprijetila da će zaustaviti prijevoz zatočenika Al-Qa’ide u tajni zatvor CIA-e na svom teritoriju, ali da je postala “fleksibilnija” jer joj je CIA isplatila velik novčani iznos. Nitko od poljskih dužnosnika s kojima su novinari kontaktirali po tom pitanju nije želio ništa komentirati. Budući da u poljskom ustavu stoji da nitko ne smije biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nečovječnom i ponižavajućem postupku, riječ je bila o izravnom protuustavnom djelovanju.

Opisi “pojačanog ispitivanja”, koje je vođeno u mreži tajnih zatvora diljem svijeta, krajnje su mučni. Od zloglasnih simulacija utapanja, preko “rektalnog hranjenja” do mučenja nespavanjem, čime su ljude povremeno dovodili do halucinacija. Izvješće, među ostalim strahotama, navodi slučaj zatočenika koji je u studenom 2002. umro od hladnoće nakon što su ga držali golog i lancima vezanog za betonski pod. Prijetili su im da će im silovati i pobiti članove obitelji, igrali s njima ruski rulet, držali ih zatvorene u kutijama: tako, među ostalim, izvješće navodi da je Abu Zubaydah proveo 29 sati u kutiji veličine lijesa. Opravdanje kako je riječ o osobama osumnjičenima za pripadanje terorističkoj skupini koja ne preže ni od čega, pa ni od masovnih i nasumičnih pokolja civila, padaju u vodu pred, u izvješću istaknutom tezom da su mučenja, iz perspektive istrage, bila beskorisna. Nakon brutalne torture neki zatočenici davali bi dezinformacije samo da “pojačano ispitivanje” prestane, upravo onako kako je u 18. stoljeću objašnjavao Beccaria. Najžalosnije je što su mučitelji tako dobivene “informacije” uzimali kako pouzdane pa se krug nesreće dodatno širio.

Tako izvješće za jednog navodi: “... tijekom tog razdoblja KSM je fabricirao informacije o osobi koju je opisao kao zaštitnika svoje djece. Zbog te je informacije CIA uhitila i zadržala dvije nevine osobe.” Prema izvješću, takva postupanja nisu spriječila terorističke urote ili dovela do uhićenja terorista. Informacije su bile već dostupne iz drugih izvora ili od samih zatočenika i prije torture.

Zabrinjavajuće je proturječje između onoga što tvrdi ravnatelj CIA-e John Brennan, koji ističe kako su izvučene informacije “unaprijedile strateško i taktičko poznavanje neprijatelja na način koji i danas pridonosi protuterorističkoj borbi” i onoga što tvrdi predsjednik Obama: “Informacije koje smo dobili nisu nužno bolje od onih koje dobijemo radeći stvari na ispravan način.” Tko od njih ne govori istinu? Američka je administracija velika jer priznaje pogreške, samo što joj nekada treba malo dulje vremena za uviđanje pogreške. Kažu kako više neće provoditi torturu pri ispitivanju. A što je s njihovom političkom torturom, npr., nad Hrvatima u BiH? Hoće li za deset godina, kad sve ode k vragu, reći – oprostite, pogriješili smo. Dojmljivo je pročitati kako neka istaknuta američka pera sada pišu: “Od danas nadalje, SAD je prema međunarodnom pravu kršitelj ljudskih prava prvog reda, država koja je eksplicitno mučila nevine ljude.”

Problem je što ista ekipa i dalje soli pamet i izravno se miješa u unutrašnje poslove drugih, navodno savezničkih zemalja, proizvodi nestabilnost, traži i instalira kvarne “elite” koje može kontrolirati, prisluškuje prijateljske vlade, a neke prirodne saveznike gura na suprotnu stranu, kao u već spomenutom slučaju Hrvata u BiH čiji je glavni politički krvnik bila upravo američka administracija. Pokušajmo samo na trenutak zamisliti da su nam odnosi s Amerikom recipročni. Hoće li američki državni tužitelji i čelnici službi dolaziti u hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i podnositi raport o istragama koje vode protiv vodećih republikanaca i demokrata? Hoće li hrvatsko veleposlanstvo sada javno izraziti zabrinutost stanjem ljudskih prava u SAD-u? Hoće li ambasador BiH u SAD-u pozdraviti prosvjede građana u Fergusonu i izraziti razumijevanje za nezadovoljstvo naroda korumpiranim političarima, a usto i plaćati nevladine organizacije koje će poticati prosvjede i palež vladinih zgrada po Washingtonu kao što je činila američka ambasada u Sarajevu? Sila Boga ne moli, i to je uvijek bilo tako, ali cinizam i dvostruki kriteriji američke administracije postaju sve teže podnošljivi.

U jeku kampanje za predsjedničke izbore opravdano možemo smatrati profesionalno upitnim novinare koji kandidatima na sučeljavanjima, među mnogobrojnim drugim, ne postave i barem jedno od sljedećih “američkih pitanja”: Kako komentirate CIA-in program korištenja torture u tajnim zatvorima u Europi i hoćete li zatražiti očitovanje je li takvog nečega bilo i u Hrvatskoj? Kako komentirate izvješća američkog veleposlanstava u Zagrebu Washingtonu iz 2009., koja su iscurila na WikiLeaksu, a iz kojih se jasno vidi kako glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a referiraju stranom veleposlanstvu o istragama koje vode? Kako ocjenjujete američku politiku prema BiH u posljednjih 15 godina i kolika je njena odgovornost za političko eliminiranje najmalobrojnijeg naroda? Osobno bi mi odgovor na ova tri pitanja bio presudan pokazatelj koga zaokružiti.