Nismo u 18. stoljeću da život prođe u dužničkom ropstvu

Najmlađi hrvatski ministar financija Boris Lalovac govori što zamjera bankama, kako ćemo vratiti dugove, što čeka iduću Vladu, te ponešto i o sebi.

:: Kao ministar potpisujete najjeftinije zaduživanje, ali ta cijena nije rezultat našeg napretka nego prilika u Europskoj uniji. Hoćemo li bankrotirati, sudeći po najnovijim podacima o visokom javnom dugu i deficitu?

Nema govora o bankrotu, ali činjenica je da je razina javnog duga, s obzirom na razinu ekonomske aktivnosti, velika. Krećemo se oko europskog prosjeka mjereno udjelom u BDP-u, ali dug je zabrinjavajući kada gledamo na našu razinu ekonomske aktivnosti. U velik dio tog javnog duga ubačen je, bez obzira na metodologiju, dug cestovne i željezničke infrastrukture i dug lučkih uprava. Problem je premalo aktivnosti na tim infrastrukturama. Ceste su iskorištene ljeti, našim željezničkim prugama malo je robe koja donosi dodanu vrijednost, putnici koji se voze su subvencionirani. Nema ekonomije obujma koja bi bila isplativa. Dobra infrastruktura je dugoročno isplativa, ali u doba krize dugovi koji su ubačeni u infrastrukturu opterećuju centralni proračun. Dugo vremena imali smo zamagljenu sliku da možemo biti uspješna ekonomija ako ulažemo u infrastrukturu i stanogradnju, i sad to stvara deficite i probleme.

:: Kako teku vaši razgovori s Europskom komisijom, jesu li nepopustljivi kao prema Grcima?

Grčka je njihov prvi problem i sav su fokus prebacili na njih, mi smo premali u usporedbi s njima. Kada razgovaramo s Komisijom i izdavateljima obveznica, govorimo im da će naša infrastruktura dugoročno davati povrate jer smo u odnosu na ostale u regiji po toj osnovi konkurentni.

:: Razdoblje jeftinog novca će prestati, što će biti kad se vratimo na stope zaduživanja 7 ili 8 posto?

Kamate od sedam i osam posto ne mogu izdržati ni razvijeniji od nas. Brojne zemlje grcaju pod dugovima, zbog čega je i Europska središnja banka krenula s mjerama jeftinog novca. Ako dođe do znatnog povećanja kamatnih stopa, cijela Europa imat će slične probleme, i zato je dobro da smo dio EU tržišta jer ako kamate i euribor u budućnosti porastu, zajedno ćemo s Europskom komisijom raspravljati o refinanciranju postojećeg duga jeftinijim izvorima. Strateški interes države je da se ograniči javni dug. Nadam se do ćemo do kraja mandata krenuti sa strategijom upravljanja javnim dugom i naći konsenzus s opozicijom da ga usvojimo kao strateški dokument. Javni dug će za svaku buduću vladu biti top tema. Zato ministar Hajdaš Dončić i otvara pitanje monetizacije i koncesioniranja cesta jer u sljedeće dvije godine dospijevaju na naplatu tri milijarde eura uloženih u ceste i to će svakoj budućoj vladi biti ključni izazov.

:: Hoćete li, nakon što je Ustavni sud rekao da je referendum o cestama neustavan, ponovno aktivirati koncesije?

Svakako sam za to da takav proces prođe saborsku proceduru i parlament, da se pita građane jer je to prevažno pitanje da bi se o njemu odlučivalo bez parlamenta i javnosti. To su investicije koje zahtijevaju povrat u 50 godina i za njih je opći konsenzus potreban. Trebalo bi pripremiti zakon koji treba proći Sabor, postupak koncesije se može nastaviti, ali teret odluke ne treba biti samo na Vladi, ugovor mora biti javan, neka se o njemu raspravlja u Saboru.

Foto: Tino Jurić/PIXSELL

:: Neovisno o cestama, idućih godina stižu golemi iznosi duga na naplatu. Kako ćete to riješiti.

Zato su nam bitne reforme, i bitna nam je suglasnost Europske komisije. Bez njih će se te obveze teško refinancirati.

:: Kad kažete reforme, na što konkretno mislite?

Recimo ovo što smo počeli s agencijama, jasno postavljanje standardnih troškova. Koliko god izgledalo banalno, nije malo ako se na agencijama uštedi pola milijarde kuna samo na materijalnim troškovima. Kad se uključi lokalna uprava i javna poduzeća, na materijalne troškove i plaće odlaze silne milijarde, a neučinkoviti smo. Slažem se s kolegicom Dalić da nam treba učinkovita uprava, mora se uvesti potpuno novi model plaća. Ne možemo funkcionirati s više od 300 dodataka, različitih obračuna, paralelnih sustava i da se ide u agencije zbog većih plaća. Više puta smo pokušali reformirati sustav plaća, ali nismo do kraja uspjeli.

:: Mnogi vam zamjeraju što niste smanjili javni sektor i otpuštali?

Moj stav je da uvijek možemo prigovarati da smo neefikasni. Ovdje ljudi rade i imaju životnu egzistenciju koja im ovisi o tri i pol do četiri tisuće kuna. Ne mogu i nikad neću biti da se preko noći otpusti 20 tisuća ljudi koji imaju tri-četiri tisuće kuna plaće. Nitko mi ne može reći da su oni teret i balast društva, a da s druge strane jedni od krivaca za dio krize, a to je bankarski sustav koji je spržio silne milijarde kuna i ne može izaći iz svojih loših projekata, ne podnosi dio troška krize. Država bankama nije ispostavila račun za ovaj dio krize, što ne znači da i neće.

:: O kakvom računu govorite, što zapravo očekujete od banaka?

Banke moraju restrukturirati privatni dug. U zemlju je ušlo more jeftinih kredita od 2002. do 2008. sa snažnim špekulativnim poslovima koji su bili u nekretninskom biznisu. Čak i da otpustimo 20 tisuća ljudi s tri tisuće kuna plaće, nećemo imati gospodarski rast kakav je bio prije. Očekujem od bankarskog sektora, koji je sudjelovao u ludilu jeftinih kredita i špekulativnog biznisa, da podnese cijenu.

:: Kolika bi ta cijena bila, što bi banke trebale učiniti?

Dug privatnog sektora je 140 posto BDP-a, od čega je dug građana 40% posto BDP-a. Imamo više od 30 milijardi kuna zamrznutog novca kod blokiranih građana. Za mene je neprihvatljivo samo gledati kako taj dug raste. Krenuli smo s otpisom duga najsiromašnijima, ali to neće biti dovoljno. Banke zasad sporo restrukturiraju dugove građana. Vjerujem da ja danas s ministarskom solidnom plaćom ne bih mogao dobiti više od 50-60.000 eura stambenog kredita, a neki su dobivali milijunske iznose a da nemaju nikakve prihode. Banke će za to sigurno odgovarati svojim vlasnicima, ali s time želim pokazati da nije teret krize samo na jednoj strani, samo na građanima. Neka banke jače restrukturiraju privatni dug građana, neka ga jednim dijelom otpišu. Ako jedna poslovna banka može u svojim bilancama otpisati četiri milijarde kuna kredita, mogu i prema građanima provesti jedan dio otpisa.

Foto: Goran Jakuš/PIXSELL

:: Kako se jednom financijašu moglo dogoditi da uzme kredit u švicarcima kao što ste vi učinili?

Kad sam uzeo kredit, imao sam 7 tisuća kuna primanja, našao stan od 1400 eura po četvornom metru i došao u banku pitati za kredit. Kad su me uvrstili u njihov model upravljanja rizicima, rekli su da nisam kreditno sposoban za kredit u eurima i kunama, ali da imaju poseban program za kredit u francima. Za kredit u eurima rata bi mi bila 3900 kuna, a s ratom od 3300 kuna u švicarskim francima zadovoljio sam njihove kriterije. Bankarski su sustavi upravljanja rizicima od početka bili pogrešni. Ili si sposoban ili nisi sposoban za kredit. Bankari su izmislili švicarski franak, rekli su da mogu upravljati tim rizikom, a na kraju su ga prebacili na građane.

:: Nerealni ste kad tražite od banaka da vam provedu konverziju kredita po početnom tečaju?

Ja ne tražim konverziju po početnom tečaju, to traži Udruga Franak. Pokušavam reći da se treba tražiti realan model i taj kredit u francima svesti na to kao da ste uzeli kredit u eurima. Ne bi bilo fer da ljudi koji su se zadužili u franku budu u povoljnijem položaju od ljudi koji su u eurima. Nisam zagovornik da do kraja života morate biti u dužničkom ropstvu, moramo naći izlaz jer nismo u 18. stoljeću kad su izbacivali ljude iz kuća i bili su vječno dužni. Banke imaju svoje modele upravljanja rizicima i tečajni teret ne smije biti na jednoj strani, treba ga podijeliti. Ne tražim nikakav povlašteni položaj i beneficije za dužnike u francima.

:: Hoće li doći do dogovora za mandata ove vlade?

Ako poslovne banke izađu s prijedlogom konverzije u euro koji bi bio prihvatljiv i koji bi glavnicu spustio na prihvatljivu razinu kao da se radilo o kreditu u eurima, onda bi moglo doći do dogovora. Ako se to ne dogodi, ova će agonija kredita u francima potrajati. Vlada će se također uključiti, ali ekstremni modeli s jedne i s druge strane neće dovesti do rješenja.

:: Koliki će biti deficit ove godine?

Prema keš principu, centralni proračun će imati 12 milijardi kuna minusa, ali postavlja se pitanje koliko će duga javnih poduzeća pasti na teret opće države. Ako se aktiviraju jamstva putničkog prijevoza za njihove kredite, ako se ubace krediti HŽ Carga, opet će deficit biti oko 5 posto, što je neprihvatljivo. Zatražili smo od javnih poduzeća da ove godine smanje deficit za 250 milijuna kuna i uvodimo strogi nadzor. Ne znam hoće li se aktivirati garancije, mi ćemo učiniti sve da se ne aktiviraju.

:: Nama su i za srednji rok stope rasta skromne. Koji su po vama izvori budućeg rasta?

Da ne vidim da imamo značajne potencijale, ne bih bio tu. Imamo kvalitetnu cestovnu infrastrukturu, dosta će se uložiti u vodnu infrastrukturu, a otvarat će se nove industrije. Ne možemo se više fokusirati na cestogradnju, nego se moramo okrenuti prema dugoročno održivim industrijama: prerađivačkoj, farmaceutskoj, drvnoj, IT industriji i energetici i kad budemo imali veći udio tih industrija, imat ćemo i dugoročnu perspektivu. Treba vidjeti hoće se li graditi hidroelektrane, jer HEP može biti snažan generator kod korištenja hidropotencijala. No javna se infrastruktura ne može više financirati iz državnog novca, nego iz europskih fondova.

:: Što čeka iduću vladu, hoće li imati teži posao nego što ga je imala ova?

U svakom pogledu čeka je teži posao jer smo daleko od deficita od 3 posto i javnog duga od 60 posto BDP-a. Bez obzira na percepciju javnosti, i ova je vlada dosta učinila, smanjivali smo plaće, materijalne rashode, parafiskalne namete, međutim, prilagodba koja će se zahtijevati u 2016. i 2017. godini bit će još snažnija ne bude li gospodarskog rasta, a i taj rast je osjetljiv na zbivanja u Europskoj uniji na kojoj temeljimo izvoz.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

:: Hoće li iduća vlada morati srezati ključne transfere prema stanovništvu koje vi niste htjeli dirati?

Sigurno će morati, sigurno.

:: Naslijedili ste ministra kojega je javnost respektirala, a i na vas mnogi gledaju sa simpatijama. Ministri financija u drugim zemljama u pravilu nisu omiljeni.

Svoj posao pokušavam raditi odgovorno, ovo nije posao na kojemu ćete raditi karijeru, jer se morate zamjeriti mnogima. Zamjerate se bankarima kada pokušavate upozoriti na njihovo sudjelovanje u izlasku iz krize, zamjerate se građanima kad podižete trošarine, zamjerate se ministrima jer im niste dali dovoljno novca da potroše, zamjerate se sindikatima jer ljudima oduzimate temeljna prava. Ne možete u takvom poslu očekivati podršku većine ljudi. Ja ga najiskrenije doživljavam kao domoljubni posao, iskreno patriotski nastupam. Sve što sada ne napravimo i ne promijenimo, sigurno će 2016., 2017. i 2018. biti još teže. Ministri financija su zadnji čuvari stabilnosti proračuna, vjerujem da je bilo jako teško i mojim kolegama prethodnicima, jer ministri financija cijelo vrijeme upozoravaju na stvarne mogućnosti ekonomije, a želje administracije su neograničene. Svaki novi ministar iz drugih resora koji dođe prvo piše svoju strategiju i očekuje da mu se za to osigura novac.

:: Treba li nam dvadeset ministara?

Osobno mislim da ne treba. Mi smo mala zemlja, mala ekonomija, male ekonomske aktivnosti i puno manje ministara bi bilo dosta za sve funkcije koje se sad provode.

:: Kako ste se uopće našli u Milanoviću timu, prvo kao zamjenik ministra financija?

Sasvim slučajno, s Hajdašem Dončićem sam predavao na jednoj visokoj poslovnoj školi, dosta smo debatirali o potrebnim mjerama. Tad ni on nije bio u SDP-u, vodio je jednu razvojnu agenciju. Počeo sam s njim raspravljati i raditi na određenim projektima i preko ministra Hajdaša Dončića došao sam do sadašnjeg premijera prije nego što je SDP dobio izbore. Našli smo se na kavi i tada sam Milanoviću predstavio brojne ideje i mjere koje sada provodimo. Cijeli život su me zanimale financije, analizirao sam poslovanje javnih poduzeća i frustrirala me njihova niska učinkovitost. Nisam imao političku pozadinu ni kroz stranku ni kroz organizaciju, vrlo malo ljudi u SDP-u je znalo tko sam ja.

:: Čime se bavite kad niste ministar?

Volim čitati. Svaki dan svratim u knjižaru, kupujem dosta knjiga, povijesnih, ekonomskih. Nedavno sam dobio knjigu akademika Stipetića o gospodarstvu Hrvatske od 1820. godine i sad je čitam. Ima jedna poveznica između Pikettyja, Kuznetsa, Marxa, a to je da svi pokušavaju upozoriti na društvene nejednakosti. I mi smo prvi počeli govoriti o velikoj nejednakosti na temelju brojki, primjerice, da nekoliko tisuća ljudi kod nas ima 10 mlrd. € štednje ili da imamo 150 tisuća ljudi koji su pod ovrhom od 10 tisuća kuna. Nije bogat čovjek onaj tko zarađuje 8800 kuna, i to smo promijenili i podigli porezni razred za primjenu stope od 40 posto. U razdoblju smo velike nejednakosti, Piketty je tražio neke podatke, vidjet ćemo hoće li iz njih nešto uspjeti izračunati. Danas vidim vijest da nam raste štednja, ali nitko ne kaže da nam ne raste broj štediša, već se povećava štednja onih nekoliko tisuća ljudi koji imaju deset milijardi eura oročeno. Njihov povrat na kapital je veći od rasta gospodarstva. Imam te podatke i upozoravam na nepravde koje su se jednostavno dogodile. Meni je neprihvatljivo da mi ljudi iz bankarskog sektora i jednog dijela monetarne vlasti – kada kažem da nije normalno da imamo 300.000 ljudi pod blokadom – odgovore zašto to mene opterećuje, to je samo statistički podatak. To su za mene ljudi, a ne statistika. Ako se taj dug ne restrukturira, javljat će se eksplozivne mase i sve će izmaći kontroli. Ljutit sam i istovremeno tužan što banke ne shvaćaju koliki je to problem. Država će pomoći da se dugovi restrukturiraju, ali banke i monetarna vlast moraju sudjelovati u traženju rješenja.

:: Kažu da ste strastveni hajdukovac.

Volim sport, volim košarku i nogomet, obožavam ići na utakmice, tu svoju strast prenosim i na svog sina Tomislava kojemu, kad god stignem, s puta donesem za poklon dres nekog kluba. Ima ih niz, i domaćih i stranih. Učim ga da voli sport, ali da je na prvom mjestu uvijek hrvatska reprezentacija.

:: Često ste i na utakmicama?

Jesam, idem na utakmice kad god mogu i zajedno s navijačima pjevam “Lijepa li si”. Posebno tu pjesmu volim čuti kad igra reprezentacija.

:: Hoće li se Hajduk financijski oporaviti?

Žao mi je zbog tenzija između Splita i Zagreba, ali ne treba oko toga stvarati famu. Uvijek je toga bilo, to je čar nogometa. Vjerujem da će se dogovoriti i fokusirati na to da obje momčadi što dulje prežive u Europi. Svake subote i nedjelje u svom kvartu s klincima igram nogomet, volim kad se djeca bave sportom i žao mi je što se dalo silne milijarde za te arene koje su u stečaju ili pred stečajem umjesto da su obnovili ili sagradili stotine malih igrališta da djeca imaju gdje trenirati i igrati. Za sportske igre mladih, gdje je nekoliko tisuća djece, ne može se naći par stotina tisuća kuna, a za dvorane koje se napune par puta godišnje je bilo.

>>Izvanredna konferencija u Vladi: Grčić i Lalovac predstavili mjere štednje

>>Lalovac žestoko po bankarima: Očito je krenuo 'lov na crveni oktobar'