Boris Tadić: Riječi premijera Dačića su opasne

U utorak navečer u Europskom parlamentu u Bruxellesu Ivo Josipović i Boris Tadić nagrađeni su Medaljama za toleranciju. Nakon ceremonije, otišli su na svečanu večeru. Bivši predsjednik Srbije u hotel u kojem je odsjeo vratio se oko 22.30 i prije odlaska na počinak, na kraju ovog događajima ispunjenog dana (koji je za Tadića počeo u 6 ujutro polaskom iz Beograda), čekao ga je još jedan planirani dogovor: intervju za Večernji list. Nakon osam godina na dužnosti predsjednika Srbije, Tadić je izgubio i predsjedničke i parlamentarne izbore. Uskoro će možda izgubiti i Demokratsku stranku, kojom je upravljao otkako je prethodnik Zoran Đinđić ubijen u atentatu. Uskoro će, dakle, sve što je Boris Tadić radio možda biti pregaženo novim događajima. To ga, međutim, ne čini manje zanimljivim sugovornikom.

:: Čestitam na nagradi. Čuli smo puno lijepih riječi večeras o obojici, i o Vama i o predsjedniku Josipoviću: da ste reformatori koji su pokrenuli mirovni proces pomirenja, da ste lideri koji su zadali novi pravac odnosa Hrvatske i Srbije. Je li Srbija i dalje na tom pravcu na kojem ste je ostavili?

Nadam se da jest. A to ćemo vidjeti, bolje nego kroz riječi, sagledavajući praksu koja će slijediti u narednom razdoblju. Premda ni riječi nisu baš ohrabrujuće. Nadam se da je to početno pozicioniranje novih političkih lidera, traganje za specifičnim identitetom nakon preuzimanja novih dužnosti.

:: Riječi zaista nisu nimalo ohrabrujuće jer vaš je nasljednik dva puta poricao da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da je Vukovar srpski grad...

Treba dati šansu svakome, možda se radi o početnom nesnalaženju. Ali te rečenice jesu upozoravajuće. Posebno su opasne rečenice premijera Dačića od kojih neke dovode u pitanje europsku budućnost Srbije. Srbija bi mogla pronaći novu političku destinaciju, to je ono što me najviše plaši. Radeći svih ovih godina na tome da postignem politički konsenzus u Srbiji oko europskih integracija, što je načelno dobro ne samo za Srbe nego za čitavu regiju, ja sam uvijek imao i određenu sumnju jesam li bio uspješan u tome da promijenim politiku svojih oponenata. Sada ima naznaka da možda i nisam bio uspješan u tome. Na neki sam način u neobičnoj situaciji. Ako oni nastave europski put Srbije, onda će i moja politika biti uspješna. Ako ne, onda će naslijeđe onog što sam činio biti negativno. Tako da praktički ja sada zavisim i o njima. Moje djelo zavisi od mojih protivnika. Vrlo čudna je ta priroda politike.

:: Srbija je dobila status kandidata, Martin Schulz je na ceremoniji rekao da je to zahvaljujući Vama, ali u novom izvješću o napretku Europske komisije Srbija nije dobila datum početka pregovora. Kada će?

Ako promatramo Srbiju posljednjih 12 godina, vidjet ćemo da smo imali ubrzanja i usporenja na europskom putu. Srbija je drugačija zemlja od susjeda zbog toga što je imala dva velika opterećenja. Na početku, kao i Hrvatska, to je bila suradnja s haaškim tribunalom, ali i problem Kosova koji je internacionaliziran. Nijedna zemlja u regiji nije imala takav problem. I ako tome dodamo nedefiniranost i raspad državne zajednice Srbije i Crne Gore, usporenja su bila prirodna. Hrvatska je 2000. već bila ispred Srbije u procesu europskih integracija, ali onda se ta razlika naglo uvećala zbog ova tri posebna problema s kojima se Srbija suočavala. Hrvatska je imala zahtjev da isporuči Gotovinu, a Srbija Miloševića, Karadžića, Mladića i Hadžića. To je činjenično stanje. E sada, mi smo posljednjih godinu i pol dana ubrzali proces europskih integracija, ušli u tehnički dijalog s Prištinom, što je bilo korisno za građane, i istovremeno osigurali da dobijemo status kandidata. Jedna vrsta relaksiranosti, neiskazane odgovornosti nedobijanjem brzog datuma za pregovore, nešto je što me vrlo zabrinjava. Ne govorim to samo zbog Srbije i njezinih građana nego govorim o čitavoj regiji jer mi smo socijalni sistem spojenih posuda. Kad će se to dogoditi? Ako se kojim slučajem nastave negativni politički procesi – možda nikada.

:: Nakon što je izostao taj datum pregovora, Srbija zaoštrava politiku. Premijer Dačić okrivljuje, kako je izjavio, gubitnike iz 2. svjetskog rata. Predsjednik Nikolić kaže da ulazak u EU više neće biti cilj Srbije ako uvjet bude priznavanje Kosova.

Pogrešne politike su posljedica loše metodologije u političkom mišljenju. Nisam ni ja kao predsjednik Srbije bio spreman priznati nezavisnost Kosova. Nije, u krajnjem smislu, ni korisno o tome govoriti na taj način. Ali treba učiniti sve da Srbija dubinom i kvalitetom reformi pokaže čak i onim zemljama, koje bi inzistirale da u novim okolnostima prizna nezavisnost Kosova, da je potrebna Europskoj uniji kao faktor stabilnosti i razvoja regije mnogo više od nekakvog formalnog akta priznanja jedne nove države koja pak sama po sebi nema osnovne pretpostavke stabilnosti. Tako da su te izjave koje spominjete nekorisne za Srbiju. S druge strane, one idu u prilog upravo onima koji su protiv proširenja jer bivaju tretirane kao izvanredno objašnjenje zašto Srbiji ne treba dati datum za pregovore.

:: Slažem se, one zvuče iracionalno. Teza da vam u Europu ne daju oni koje ste porazili u 2. svjetskom ratu zvuči iracionalno kad dolazi od jednog premijera.

Govorim prvo o izjavama da se Srbija, ako netko traži da prizna nezavisnost Kosova, treba odreći europskih integracija. Moj stav je da bi takvom politikom izgubili i realnu šansu da unaprijedimo kvalitetu društva u kojem živimo, a još više i mogućnost da sačuvamo integritet zemlje jer bez pozitivnog stava EU nije moguće osigurati pozitivan stav Vijeća sigurnosti koji ima konačnu riječ. A što se tiče Dačićeve izjave, ona ne samo da nije korisna, ona je opasna čak za srpski narod.

:: Zbog čega tako mislite?

Ako vi praktički jedan narod definirate nacističkom politikom u 2. svjetskom ratu, onda kažete da su svi građani tog naroda, i sam taj narod, nacisti. Prvo, znamo da ne može narod biti zločinac, već uvijek pojedinci. Pa makar ih bilo mnogo, ali to su pojedinci. A drugo, time ustvari prebacujete teret optužbi i na srpski narod, za zločine koji su se dogodili u Srebrenici, Vukovaru i drugdje. Pa ne samo na srpski, nego i na hrvatski i na bošnjački zbog zločina koje su počinili pripadnici tog naroda. Tako da su to izjave koje nas vode na stranputicu, koje imaju destruktivno djelovanje. To je opasan način razmišljanja. Ivica Dačić ni u snu nije mogao zamisliti da daje takve izjave u prethodnoj koaliciji, ali sada je očigledno pronašao manevarski prostor gdje misli da može govoriti što mu padne na pamet, bez obzira na posljedice koje imamo svi zajedno.

:: Vratimo se malo na događaje zbog kojih ste dobili nagradu. Kako ste se, recimo, osjećali kad ste posjetili Vukovar i na Ovčari položili vijenac žrtvama koje su ondje pobile srpske paravojne jedinice?

Prije toga sam već bio u Srebrenici, tako da odlazak u Vukovar nije bio jedini takav, ali je bio poseban. Iz više razloga je bio poseban. Mnogo puta sam u svom životu preko Iloka i Vukovara išao za Osijek. Tamo sam imao obitelj svoje prve supruge i to su krajevi koje sam poznavao i koji su mi bili, onako, u očima, u osjetilima. Drugo, ja nisam imao pripremljen govor na Ovčari. Ne znam je li to itko u Hrvatskoj primijetio.

:: Riječi isprike i žaljenja izrekli ste iz glave?

Da. Sve sam govorio iz sebe. I danas, primajući nagradu s Josipovićem, sjetio sam se upravo tog trenutka: kako sam stajao pored njega, kako sam polako govorio, odmjeravao svaku svoju riječ. Ja sam tog trenutka propuštao hrvatsko-srpske odnose čak i kroz svoj osobni život. I nadam se da ćete me razumjeti, da će me netko u Hrvatskoj i Srbiji razumjeti dok ovo govorim. Naši odnosi su isprepleteni, unatoč tome što mnogi misle da je to bila jedna pogrešna okolnost. Međutim, to je tako, iako imamo pravo na različite identitete i nezavisno postojanje, što je dobro i jedino korisno u ovom trenutku. Ali nešto najbesciljnije što nam se moglo dogoditi je da vršimo zločine jedni prema drugima. To je nešto zbog čega sam osobno osjetio stid, iako tim zločinima nisam pridonio nijednu jedinu sekundu, niti gestom. Ti koji su osjećali stid zbog toga što se dogodilo među nama, a mislim i na srpske zločine prema Hrvatima i na hrvatske prema Srbima, oni su bili moji sugovornici u tom trenutku. Ja se nadam da su me oni razumjeli dok sam govorio tada u Vukovaru.

:: Kako ste se osjećali nekoliko sati kasnije u Paulin dvoru, mjestu zločina nad Srbima?

Isto. Podsjetio sam se tog zločina koji se dogodio. Pratio sam situaciju u Osijeku, dio moje obitelji sa suprugine strane živio je u Osijeku tih ratnih godina. Kasnije su izbjegli u vrlo teškim okolnostima. Što da vam kažem? Bilo, ne ponovilo se.

:: Kako ste se osjećali u Srebrenici?

Moram vam reći da nisam u Vukovaru doživio ono što sam doživio u Srebrenici, gdje su mi neke od majki Srebrenice, u svojoj nesreći, ulazile u lice, optužujući me da sam ja ubojica. U Vukovaru mi nitko ništa slično nije rekao. To je stanovita razlika. U Srebrenici su to bile teške rečenice. Ne zamjeram nikome, ja znam što je bila moja misija na dužnosti predsjednika Srbije. Nisam želio nikoga imitirati, ni Willyja Brandta čije se slike u Poljskoj sjećam kao dječak. Nisam to učinio ni zbog toga da bi Srbi dobili ispriku. Ja sam to činio zbog toga što sam smatrao da je to moja obaveza. I da svatko ima svoju obavezu ukoliko je netko u ime njegovog naroda počinio neki zločin. Ni danas mene u Srbiji ne razumiju. Prije nekoliko dana bio sam na sastanku Demokratske stranke, na kojem je bila jedna žena kojoj su oca brutalno ubili Albanci na Kosovu. Neki Albanci, ne albanski narod, nego neki zločinci s imenom i prezimenom. Ustala je i rekla da mi to najviše zamjera, da mi ne može oprostiti jer sam se ja ustvari ispričao ubojicama njezinog oca. Ja moram razumjeti sve. Ali moj posao nije samo da razumijem, nego da završim nešto korisno, da učinim neke geste koje su bitne za budućnost svih ljudi.

:: Nešto o tome je, primajući nagradu, govorio i predsjednik Josipović kad je spomenuo da dio javnosti nije odobravao vaše postupke. Ali dopustite da Vas pitam o jedan konkretnom detalju iz Vukovara. Ne bih htio da pitanje krivo shvatite, mnogi cijene Vašu gestu vraćanja dokumentacije koja je odnesena iz vukovarske bolnice tijekom okupacije, ali ravnateljica dr. Vesna Bosanac je rekla da su samo četiri od 25 dokumenata koji su vraćeni zaista bili važni, dok je među ovim manje bitnima bio čak i popis s patologije iz 1988. godine. Mnoge je ta informacija pogodila. Trudili su se cijeniti Vašu gestu, ali onda su osjetili frustraciju kad su vidjeli sadržaj te geste.

Vjerujte mi, mi smo vratili sve što je Srbija našla u tom trenutku. Ja sam osobno na tome inzistirao i pozivao sam osobno ljude iz vojske i policije. Srbija je, nadam se, i nakon izbora nastavila tragati za dokumentacijom jer to pripada Hrvatskoj. Ta dokumentacija pripada Hrvatskoj, hrvatskim građanima. Ali imali smo veliki problem pronaći i to što smo pronašli. Zato što su ljudi, nema nikakve dileme, imali potrebu da sakrivaju određene dokumente o svom djelovanju. Ali to ne vrijedi samo za Srbiju, to vrijedi i za Hrvatsku, i za sve narode koji su bili razarani ratovima. Uvijek su imali s time problem. Meni je najveća frustracija bila kad sam saznao da postoje zemlje koje se i danas, desetljećima nakon konflikata, bore s problemom nestalih. A sve vam to objašnjavam iz osobnog primjera jer moja majka nikad nije saznala što se dogodilo s njezinim ocem u 2. svjetskom ratu. Dakle, ja sam iz obitelji u kojoj ima nestalih. Baš zbog toga potpuno razumijem svaku hrvatsku majku i oca, baš kao i srpsku, koji se suočavaju s takvim problemom. Ne smijemo nikada odustati od toga da tražimo nestale. Presudno je bitan pritisak demokratskih institucija na sve državne organe da naprave taj posao. Ako tog pritiska nema, nikad se ništa neće otkriti. Taj pritisak je od najveće moguće važnosti, to je pitanje elementarne kulture. Ja od toga ne mogu odustati.

:: Ima li tog pritiska u Srbiji i danas?

Nadam se da ima. Trebate znati da sam ja kao predsjednik pozivao predstavnike vojske i policije i osobno vršio pritisak na njih. To nije bilo neustavno, da me ne bi netko optužio u Srbiji da sam prekoračio svoje ustavne ovlasti. To je pitanje predstavljanja naše zemlje u svijetu na civiliziran način. Zato sam vršio pritisak da se taj posao završi. Htio bih da znate kako nitko u mom kabinetu nije imao potrebnu išta sakriti. Naprotiv, baš smo radili najiskrenije. To je dio mojih dubokih uvjerenja. Iako to neće vjerovati mnogi ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Što kaže Ivo Josipović, mnogi su bili protiv onoga što smo radili.

:: Natrag u sadašnjost... Kako je nakon osam godina ne biti na vlasti?

Sad sam razgovarao s mojim prijateljem Aleksandrom Kwasniewskim, bivšim predsjednikom Poljske, koji mi je rekao da je Bill Clinton dao najbolju formulaciju. Rekao je: oslobađajuće i osujećujuće. Zašto oslobađajuće? Jer nemate više teret odgovornosti za svaku ljudsku muku na svojim leđima. A zašto je frustrirajuće? Zbog toga što vidite kako vaši nasljednici srljaju u greške. Jer znate taj posao, a oni još nemaju iskustva s tim poslom. Jednostavno, nisu vozili taj shuttle. Iza mene je jako teško razdoblje. Ja sam bio sve vrijeme na rubu ponora. Iskreno, ne znam ni kako sam pobijedio na prvim izborima. Još manje znam kako sam pobijedio na drugim. A na trećim? Pa jednom morate izgubiti. Kada stvari promatramo s distance, razumjet ćemo da je tako. A opet, objektivno sam imao pobjedu u rukama i ovaj put. Ali, to je ustvari nemoguće. Nemoguće je da triput pobijedite po Murphyjevom zakonu na predsjedničkim izborima u Srbiji.

:: Ljetovali ste ove godine u Hrvatskoj, s kakvim ste se dojmovima vratili?

Nisam ljetovao, daj Bože da jesam. Ja sam proveo otprilike 72 sata u Hrvatskoj, a to nije ljetovanje. Otišao sam posjetiti svoga prijatelja Senka Karuzu, da ga malo iznenadim. Kad smo se zagrlili, rekao sam mu: sad će kamen ispod nas istopiti od našeg prijateljstva. Bilo mi je vrlo drago otići na Vis, uz koji me vežu sjećanja iz mladosti. Divno mi je bilo kad su mi Komižani, koje sam poznavao iz prošlosti i koji su mene poznavali kao mladića, jedne večeri pri odlasku na spavanje rekli: “Laka noć, šjor Boris”. A bilo je zanimljivo i na trajektu, kad sam se vraćao prema Splitu. Prilazili su mi ljudi, obični građani i vodili smo vrlo zanimljive razgovore.

:: Neki su vam u Beogradu ipak zamjerili, ne zbog odabira destinacije, nego zbog same činjenice da idete na odmor. Govorili su: izgubio izbore, okrivio sve oko sebe i otišao čovjek na plažu…

Nikoga nisam okrivio, naprotiv. Preuzeo sam odgovornost na sebe, ali osim analize izbora ušao sam i u pregovore o vladi jer je tako odlučilo predsjedništvo, iako sam ja bio za odlazak u opoziciju. Tek kasnije, poslije nekoliko mjeseci, rekao sam što mislim tko je pored mene kriv za gubitak izbora. A što se tiče komentiranja gdje ljetujem, to je stvarno prljava dimenzija politike, ali što da radim? Nakon izgubljenih predsjedničkih izbora moja je namjera bila da kažem doviđenja, vidimo se u nekom sljedećem filmu. Namjera mi je bila da više ne budem predsjednik Demokratske stranke. I ne bih se ni kandidirao u DS-u da se stranka nije našla u opasnosti da se potpuno izmijeni njezina ideologija i ode u jednom pravcu poslovne zajednice.

:: Ako izgubite od Dragana Đilasa, gdje se vidite?

Već nakon prošlih predsjedničkih izbora bio sam s obje noge u međunarodnoj politici. Tako da... Ma, ima tisuću poslova koje mogu raditi u životu. Ali neću izgubiti.