Otkud destruktivna volja za brisanjem prošlosti

Postoji stara, premda prilično naivna izreka, koja kaže da je sretno ono društvo u kojem starac sadi drvo u čijem hladu se neće odmarati. Puno je bliža istini Krležina varijacija te izreke, doduše, primijenjena samo na balkanske uvjete, koja kaže da ovdje nitko ne može posaditi drvo bez sigurnosti da će ono još za njegova života biti posječeno.

Ta krležijanska istina, međutim, ne mora značiti da je to društvo i nesretno. Može se propasti i sretan, živeći u vječnoj sadašnjosti. Stari Grci, primjerice, spaljivali su svoje mrtve i odlikovao ih je nonšalantan odnos prema prošlosti, a ipak su važili za sretnu naciju, naciju vječne mladosti, koja živi u trenutku i za trenutak.

Je li Troja bila samo mit ili povijesni događaj, je li Tales stvarno postojao ili je bio fiktivan lik iz legende o sedam mudraca, nije ih puno brinulo. Nitko ne zna točno ni kako je i zbog čega ta civilizacija nestala, ali možemo pretpostaviti da je umrla sretna i punog trbuha, raspadajući se u samozadovoljstvu uživanja u vječnoj sadašnjosti. Za ugodnu hladovinu njezinih platana pobrinule su se tek civilizacije koje su je naslijedile.


Zla kob sretnih društava nije zaobišla ni druge civilizacije. Velika francuska revolucija, kako nas poučava Tocqueville, bila je proizvod istog nagona za samouništenjem, proizašlim iz nehajnog odnosa prema prošlosti i zadovoljstva života u sadašnjosti. Francuzima pod Lujem XVI. nikad nije išlo bolje, njezin vječni neprijatelj preko Kanala prolazio je kroz poniženje poraza od vlastite kolonije, na vlasti je bio prosvijećeni kralj, koji je pokazivao senzibilitet prema trećem staležu i provodio ambiciozan reformski plan. Sve je djelovalo zaokruženo i ispunjeno smislom, napredak je posvuda bio vidljiv. Pa ipak, za njegove je vladavine stasala nova generacija koja nije mogla pronaći sebe u tom zaokruženom svijetu sreće i željela ga je vidjeti u ruševinama.

Imperativ života za trenutak nadvladao je svijest o kontinuitetu i gurnuo višestoljetnu monarhiju u revolucionarni ambis ničega.

To su slike koje čovjek može prizvati u sjećanje dok gleda ovo ludilo koje je obuzelo američku ljevicu s rušenjem spomenika širom Amerike. Sve je krenulo kao reakcija na desničarsko protestno okupljanje u Charlottesvilleu, koje se povezuje s Alt Right pokretom, povodom uklanjanja spomenika generalu konfederacijske vojske Robertu E. Leeju, kojem je uslijedilo nasilje i njihov sukob s antifama, gdje je jedna osoba poginula a nekoliko ljudi je ozlijeđeno. Stvar, naravno, nije stala samo na tome.

Zadnja vijest je da je na red došao i spomenik Kristofora Kolumba u New Yorku, kojeg je tamošnji gradonačelnik iz reda demokrata, Bill de Blasio, označio kao “kontroverznu figuru”. Sve to podsjeća na nekakav sentimentalan povratak ljevičarske nihilističke kulture šezdesetih, kada je “destruktivna generacija” htjela vladajući američki kulturni model zamijeniti alternativnim modelima, uglavnom pozajmljenim iz egzotičnih zemalja trećega svijeta.
Naravno da su izgovori koji žele opravdati ovaj poriv za brisanjem prošlosti otužni u svojoj intelektualnoj rigidnosti.

Običaj ljevice da u svemu i svakome vidi “fašizam”, možda može postati dio vladajuće kulture u Hrvatskoj ili Europi, gdje razlozi mogu pronaći svoje utočište u sentimentalnim obiteljskim vezama, ali ta optužba nema prođu kod Amerikanca, čiji se djed borio protiv Hitlera, a otac protiv komunista. To je tvrdo jezgro koje socijalne fantazije ljevice srećom ne mogu razbiti. Navodni antifašizam mladih Amerikanaca samo je izgovor koji je uzela njihova destruktivna volja za brisanjem prošlosti.

Sinovi očeva koji su pobijedili Hitlera, kada je šezdesetih godina Amerika bila u usponu, nisu htjeli prihvatiti sretno društvo u kojem su rođeni.

Sinovi očeva koji su pobijedili komunizam danas ne žele prihvatiti uspješno i sretno društvo koje su naslijedili. Njihov bijes je iracionalan, oni nemaju za ponuditi svijetu ništa autentično svoje, osim destrukcije i isprazne optužbe da su “fašisti” svi koji ne misle kao oni. Zato oni danas liče na zombije koji idu ulicama i žele se samo osloboditi svoga tijela, iz kojeg je ishlapio sav životni sadržaj.

Društvenim je znanostima potreban novi Newton da bi otkrio i objasnio tu silu gravitacije koja uspješne materijalističke civilizacije vuče nadolje, tu destruktivnu energiju mladih generacija, rođenih ne u društvima kriza i ratova, nego u sretnim društvima progresa i nevjerojatnog tehnološkog uspona, koje svoje društvo žele vidjeti u plamenu. To je drvo koje će biti posječeno još za naših života.