Potres koji je u četvrtak zaljuljao Vladu, prouzročen Plenkovićevim iznenada pronađenim stavom i pripadajućom mu odlučnošću, ostavio je tri Mostova ministra da se brčkaju u plićaku. Njihovo pozivanje na neustavnost takvog poteza dodatno pojačava sliku njihove agonije, jer izgledaju kao netko tko se grebe za fotelju koja mu je izmaknuta. Nelijep je to prizor koji budi strahove da bi naša tri mušketira u svom očaju mogli posegnuti za idealima te za vikend krenuti u lov na krupnu divljač. Takva jedna idealistička gesta d’Artagnana i njegovih prijatelja možda je još jedini preostali način, doduše, pomalo grub, kojim bi se mogao osujetiti lukavi naum premijera Plenkovića, samo za ovu prigodu maskiranog u pravog-pravcatog Richelieua, da bez njih presloži Vladu.
Naviru sjećanja i prispodobe iz prošlosti, koje nam kažu da ova Vlada mora opstati iz istog razloga iz kojeg je prošla morala pasti. Sada je valjda svima jasna – osim možda Davoru Bernardiću – i ona čudna Karamarkova gesta kad je ministra Marića ponudio kao spas, ali nam je jasno i zašto on to tada, u stvari, nije bio. Bilo je to prije izlaganje uzroka problema, nego njegova rješenja. Jer, vlade mogu padati, osim ako nisu “K-plus Vlade”, ali ne i ministar Marić.
Za Most se u međuvremenu stubokom sve promijenilo. Dok su u prošlosti bili udarna igla rušenja prethodne vlade, sada su odjednom postali suvišan alat u rukama onih koji su je rušili. Nepotrebni su, iako su pošteno odigrali svoju ulogu korisnih idiota, jer je tu sad Plenković koji puno bolje razumije svoju ulogu od naših razigranih mušketira. Premijer Plenković ih stoga šalje da se pridruže oporbi u “kiseljenju zelja”, možda kao kakav dobar kamen za kupus. Sada druga strana kliče: “Svi za jednoga – jedan za sve!” Pa, kakav je to sjajan plan preslaganja K-plus Vlade, nakon što su mostovci iz nje najureni, a ostali “veliki igrači” se izjasnili da u takvoj Vladi neće sudjelovati? Brojiti potencijalnu koalicijsku sitnež nije odgovor, jer njih, i za njih, uvijek se nađe dovoljno. Novinarska pitanja Plenkoviću u tom smjeru neizbježno su promašivala metu.
Jer, ključno pitanje sada nije ima li HDZ potencijal presložiti Vladu s drugim strankama, već ima li Plenković podršku za takvo preslaganje unutar samog HDZ-a. Na toj su vagi Brkićeva struja s jedne strane i desna suverenistička struja okupljena oko Hasanbegovića s druge strane. Jednima za podršku mora nešto ponuditi, dok druge mora izložiti pritisku da se izjasne kako bi ih se oslobodio. Ulogu jezičca na toj vagi, koji treba prevagnuti na različite strane, igrat će podrška Pupovčeva SDSS-a, koja u ovoj konstelaciji postaje odlučujuća za stabilnost Vlade. Drugim riječima, da bi Plenković ostao premijer, Milijanu Brkiću nudi se mjesto ministra policije uz pomoć Pupovčeva glasa. Kao što smo iz njegove sinoćnje (četvrtak) izjave mogli vidjeti, on je Plenkoviću već dao punu podršku, a vjerojatno i prihvatio mjesto smijenjenoga Orepića. Iako će to njegovo ministarsko mjesto biti plaćeno izdajom vlastite baze, Brkić tu nije imao puno dvojiti nakon napada kojima je zadnjih dana bio izložen povodom kontroverze oko davanja koncesije na Zlatnom ratu u Bolu na Braču. Stoga je Brkićeva podrška rezultat pragmatičnog političkog samoodržanja i plaćanja cijene za aferu Bol.
Plenkovićeve riječi da “prvo moramo riješiti ovu situaciju u Bolu”, pa se tek onda baviti pitanjem Mosta i ministra Marića, sada dobivaju puni smisao. Za punu provedbu plana, međutim, potrebno je da desna suverenistička struja unutar HDZ-a, koje se Plenković želi osloboditi, odbije ići Brkićevim stopama. Dakle, bit će potrebno još oduzimanja da bi se sakupilo većinu. Uz neovisnu Brunu Esih, koja je već rekla da neće podići ruku za većinu s Pupovcem, očekuje se da se na sličan način očituju i Hasanbegović i njegova struja. Plenković ih, u biti, gura da se očituju kako neće s Pupovcem, da bi onda on mogao ići s HNS-om. Eliminacija suverenističke struje iz HDZ-a bit će pak dovoljno opravdanje
Vrdoljaku pred vlastitom bazom da podigne ruku za takvu “vladu nacionalnog jedinstva”. Hasanbegović i suverenisti, s kreditom će moralne vjerodostojnosti, nakon ove nestabilne konstelacije, čista obraza čekati skorašnje jesenske izbore.Previše je reminiscencija, podudarnosti i slika bliske prošlosti u ovom potezu premijera Plenkovića da u njemu ne bismo prepoznali tek njezinu lošu repliku, bez snage za dugi život. Ovo nije potres široke magnitude. Čestitati treba na upornosti i iznenada pronađenoj odlučnosti. Sve ostalo treba što prije prepustiti prošlosti kojoj pripada.
Oporba ne zna ništa drugo nego kritizirati. Vjerujem u premijera i da će sakupit Većinu za izglasavanje smjene Bože Petrova i da će skupiti većinu za novog predsjednika sabora gos. Jandrokovića.