Bosna je problem još od Turske i Austrije, a opstala je ovakva jer se ne može uspostaviti ništa bolje

Da se Zdravko Mamić vratio iz Međugorja s produljenog hodočašća, ne bi u Hrvatskoj izazvao lom kakav je izazvao Milorad Dodik ukazanjem na jednom i na drugom državnom brdu. Mora mu se priznati da je učinio čudo da vrh države jednog dana puše u isti rog. Gostoljubivi domaćini samo što mu nisu udijelili Velered Franje Tuđmana za buduće zasluge u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Moglo se dogoditi i da ga neobaviješteni redarstvenik sprovede u Remetinec, na mjesto koje čeka najvećeg hrvatskog bjegunca; takva je Dodikova slika kod običnoga puka, ne samo u Hrvatskoj, zbog njegove politike sustavne destrukcije BiH.

Zbunjenoj hrvatskoj javnosti politički nasljednik Radovana Karadžića ne može pasti u krilo, čak i kad se hvali da nosi darove koje još nitko nije vidio. Trebale su puknuti neke cijevi u Janafu pa da zvučnija domaća afera potjera hrvatskoga gosta iz prvoga plana. Što je Milorad Dodik stvarno tražio u Zagrebu?

Vizu za odlazak u SAD, ako mu je do te slobode, može mu je prije osigurati Aleksandar Vučić, ako na vrijeme preseli svoje veleposlanstvo u Jeruzalem; Hrvatska nije ta adresa: kao zemlja Zapada mogla bi njegov teret tegliti prema Bruxellesu, kad bi politički vođa bosanskih Srba htio izlaziti iz balkanske krčme. Možda je gostovanje poslužilo i Dodikovim unutrašnjim interesima, da s Hrvatima zaprijeti Bošnjacima da mogu biti manjina u državi, ako se nastave ponašati nekooperativno. Nije izvjesno da ni tako može ublažiti količinu bošnjačke konfuzije, kad bi mu i bilo do toga, kojom se štite i od Srba i još više od Hrvata. Što je, pak, Milorad Dodik trebao Milanoviću i Plenkoviću, još je teže razumjeti. Da lakše slome Izetbegovića mlađeg, da naprave na njega pritisak da konačno pusti najmalobrojnije Hrvate da sami biraju svoje predstavnike u zajednička tijela u zajedničkoj državi? Da im prizna ono što im Ustav priznaje! Treba li im za to Dodikova usluga? Ima li išta gore od toga da on brani Hrvate (od Bošnjaka)?

Tko je to jamio?

Puno je nejasnoća ostalo iza Dodika: važnih – jesu li sporna mjesta između Hrvata i Bošnjaka pomaknuta s mrtve točke, i manje važnih – kome je trebala tolika pompa oko ličnosti koja jednu krhku državu drži na žeravici, pošto je njegove preteče nisu uspjeli spaliti. U politici nije kažnjivo sastajati se, sa svjedocima ili bez njih, ali nije preporučljivo da se sastanci održavaju bez dnevnoga reda. Ostalo je neobjašnjeno je li predsjednik Milanović primio samo stranačkog predstavnika bosanskih Srba, da s njime raspravlja o stanju u BiH; u tom bi slučaju napustio načelo državnika koji sam nema posla s političkim strankama. Ako ga je, pak, ugostio na Pantovčaku kao člana legitimnog, a labilnog, trijumvirata BiH, onda je povrijedio načelo svetoga trojstva na kojem susjedna država funkcionira. BiH je najsloženija država u hrvatskome susjedstvu, toliko važna Hrvatskoj da Zagreb sebi ne bi smio dopuštati nove krive korake koji podižu razinu antihrvatske frustracije u Sarajevu.

Čak i kad sa Željkom Komšićem drži corpus delicti bošnjačke manipulacije s Hrvatima. Očito je da Bošnjaci više očekuje od Hrvata i Hrvatske, ili zato što vjeruju da među njima prijateljstvo nije zamrlo s ratom, ili zato što od njih više traže, jer u ratu nisu samo međusobno ratovali, ili zato što se u postojećoj konstelaciji osjećaju dominantno. Srbi su se ogradili daytonskim zidom; najviše što Bošnjaci mogu očekivati od njih i od Srbije jest da ne napuštaju BiH, da ne bi opet bilo belaja. Čudan je, zapravo, taj Milorad Dodik: s jačom je nogom u Banjoj Luci, gdje vlada poput Lukašenka, sa slabijom u Sarajevu, gdje se osjeća na prisilnom radu, a sa štapom se oslanja na Beograd, gdje bi se htio preseliti za stalno, s velikom dotom za Vučića. Je li bitno drukčiji Dragan Čović, koji stan ima u Mostaru, vikendicu u Zagrebu a garsonijeru u Sarajevu, da ne bude na ulici? Gdje sve krakovi vode Bakira Izetbegovića osim u Istanbul, kamo je njegov otac ostavio Bosnu u amanet Erdoğanu?

Sav bijes zbog nesamostalnosti BiH i njenih posesivnih vanjskih tutora, priznatih ili nepriznatih, ne treba istresati na Milorada Dodika i njegove zagrebačke domaćine. Nije nevažno što se oni ne zaklinju s istim uvjerenjem u BiH, niti na nju ne gledaju istim očima. Na tom je planu Milorad Dodik najveći dužnik, i pred Hrvatima, koji ne postavljaju više nikakvo suvišno pitanje oko opstanka BiH kad kritiziraju Bošnjake, i pred Bošnjacima, koji su u strahu da će s polovicom države emigrirati u Beograd, kao da je u Daytonu dobio punomoć i za taj transfer. Istina je da on nije Karadžićev i Mladićev drugar, da nije s njima četiri godine s Pala i s Trebevića mrcvario Sarajlije, da nije osnivao logore po Bosni, da nije dao naredbu da se u Srebrenici pobije osam tisuća muslimanskih duša, samo zato što drukčije mole; to će biti krimen Republike Srpske i svih njenih vladara sve dok eksplicitno ne osude takvu politiku. Kao i kod svake otimačine, i u Bosni će praktično ostati po sistemu „tko je jamio, jamio je“, ako se iz temelja države ne izbaci pravo na zločin, kojim su se služili Dodikovi prethodnici. Bez takve se operacije neće ukloniti politička i moralna matrica na kojoj ta državna jedinica funkcionira u sastavu BiH, spremna odcijepiti se, ako dođe do pomicanja granica (i sile).

Od njega je, da bi uživao dobrodošlicu, razumno tražiti da osudi zločine iz rata i da tako pomogne Srbima da se oslobode hipoteke, Bošnjacima da se liše frustracija a Hrvatima da se sami izbore za položaj koji im pripada, kao ravnopravnom konstitutivnom narodu. Ima logike razgovarati s najjačim političarom u BiH koji polovicom države vlada a drugu polovicu blokira. Da li bez nekih osigurača koji će isključiti Hrvatsku iz kombinacije da podržava njegovu toplo-hladnu politiku? Dok se Hrvati i Bošnjaci međusobno trve, nepotrebno i nekorisno i za jedne i za druge, Dodik će igrati na kartu njihova političkog sukoba, da bi mogao posredovati, ako treba arbitrirati u sukobu u kojima iz pozadine i sam sudjeluje, a u konačnici lakše nametati svoju volju (i vlast). Njemu je u Zagrebu priznata vrlo komforna pozicija političara-mirotvorca!

Može se raspravljati o tome koliko su Hrvati, a koliko Bošnjaci krivi za međusobni rat u ratu koji su pokrenuli Srbi, s podrškom Beograda. Dobro je poznato tko je rat pokrenuo i s kojim ciljem, da bi se s ove distance moglo govoriti o ravnoteži krivnje. Agresija na BiH, kao prije toga na Hrvatsku, krenula je od Srbije; plan o Velikoj Srbiji nije postignut ni u jednom, ni u drugom ratu; u BiH su Srbi nagrađeni, jer su dobili pola države, a kažnjeni, jer je nisu upisali na gruntovnice u Beogradu.

Lutanje u velikom luku

To stalno muči Dodika. Nije ni hrvatska politika, ni s hrvatske, ni s hercegovačke strane, bila nevina, i ona je s vragom tikve sadila, ali je i na početku i na kraju priznala BiH, njene granice i teritorij. Nije, bome, nevina ni bošnjačka strana; i Alija Izetbegović tražio je vraga okolo da s njime posadi svoje tikve, ne znajući da u zemlji Bosni ne može svaka proklijati. Ako je Franjo Tuđman radio Izetbegoviću iza leđa, i Izetbegović je Tuđmanu pred očima mijenjao planove preko noći, i zbunjivao ionako zbunjenu hrvatsku politiku, kad je Bosna a naročito Hercegovina bila u pitanju. Bošnjački je lider lutao u velikome luku od savezništva do neprijateljstva s Hrvatima, i natrag, a i Tuđmanu su tekle sline kad se činilo da bi se komad Hercegovine mogao odlijepiti od Bosne. Činjenica da je u BiH, nakon smjene generacija, sin naslijedio oca, a da se to u Hrvatskoj nije moglo dogoditi, ilustrira razliku u zrelosti dviju država. Hrvatska je, ipak, laička republika, uz sve utjecaje koje Crkva ima na vlast i na politiku.

Povijest opominje, tko to hoće priznati. Prvi put su i Hrvati i Bošnjaci izgubili više od Srba i u ratu i u miru; i drugi će put, budu li forsirali sukob, ili tražili pogrešne posrednike (i saveznike) opet izgubiti više: mogu li prepustiti vuku da čuva janjce? Može se opet raspravljati i o tome tko zateže međusobne odnose, zaključivati da u bošnjačko-hrvatskim odnosima ponovno prevlada nepovjerenje s kojim će Bošnjaci oduzimati Hrvatima neka elementarna prava konstitutivnosti, a Hrvati tražiti zaštitu kod Srba koji ih jednom nisu zaštitili. Ali, povijesni je poučak okrutan za oba napadnuta naroda: rat u ratu služio je srpskoj strani koja je povela najtežu agresiju u Europi od drugog svjetskog rata, s elementima sudski potvrđenog genocida i etničkoga čišćenja. Da bi bio dobrodošli gost i u Zagrebu, i drugdje u demokratskom svijetu koji je, prije ili kasnije, shvatio o čemu se sve radilo u BiH, Dodik bi se morao odreći prošlosti koja kompromitira današnji poredak u polovici države kojom on vlada. Nema dokaza da je to učinio, ni da je spreman odreći se politike koja je sve glavne protagoniste odvela na optuženičku klupu u Haag. 

Sam Dodik ne olakšava poziciju ni sebi ni hrvatskom predsjedniku, kad govori da Milanović nastupa malo kao partizan, malo kao ustaša: partizan ga vjerojatno ne bi primio, jer je i on prihvatio službeni narativ o antifašizmu četnika, a ustaši ne bi dolazio, jer mu se ustaše priviđaju na svakom koraku u Hrvatskoj; vjerojatno je našao domaćina kad je bio izvan radnog vremena, da s njim baci pogled na nefunkcionalnu BiH. A s Plenkovićem je opet sličan problem: na kojoj je on dužnosti bio kad mu je dolazio Dodik? Kako ga nije primio na Trgu žrtava fašizma, što bi gostu više odgovaralo da se i sam svrsta među žrtve notornih ustaških zločinaca, to je hrvatski premijer rješavao s njim sasvim prozaične probleme – da njegove vlasti pri gradnji autoceste ne ruše kuće Hrvatima. Malo je kasno o tome govoriti: neki drugi buldožeri porušili su hrvatske kuće dok su tamo gradili Veliku Srbiju; na tim je temeljima bespravno podignuta Republika Srpska, s kojom Dodik prometuje između Banje Luke i Beograda, kao da je Bosna zajednička firma. Njegova je nesreća što je Srbija (još) slaba da bi plaćala visoku cijenu, a sreća što ga svi shvaćaju neozbiljnije nego što zaslužuje. Pa i u Zagrebu, koji mu je otvorio svoje dvore, računajući na nj više nego što može opravdati.

Nemirni predsjednik

Oko jednog sasvim ozbiljnog događaja mnogim bi se ljudima plakalo, da ne moraju uvažiti pragmatičnu logiku po kojoj je bolje da države razgovaraju nego da ratuju. Svojedobno je Stipe Mesić, odan toliko integritetu BiH da se na tome razišao s Tuđmanom, prijetio da će napasti Republiku Srpsku, ako bi je Dodik izdvojio iz BiH. Vjerojatno u tome slučaju Hrvatska ne bi jedina reagirala: Bosna ima problema s očuvanjem jedinstva od turskih i austrijskih vremena, a ostala je na klimavim nogama, jer se na tome prostoru ne može uspostaviti ništa bolje. U posljednjem ratu, pomaknuto je težište moći na kojemu BiH počiva: Srbi su objektivno ojačali svoje pozicije, imaju svoj teritorij, imaju svoju vlast; dobili su u miru sve što nisu izgubili u ratu. Bošnjaci su najviše stradali, i fizički, i moralom, s polovicom države na koju nemaju utjecaja, s drugom polovicom koju moraju dijeliti s Hrvatima, i sa zajedničkom državom koja teško dokazuje svoju održivost.

Hrvati su najviše izgubili, protjerani su iz Posavine i iz Krajine (gdje vlada Dodik), prepolovljeni u Srednjoj Bosni, a zapadnu Hercegovinu im je ostavljao i Vuk Drašković, dok je bio veći nacionalist od Miloševića. Što bi marksistički rekao Krleža, promijenjen je odnos snaga; shvaćaju li to i Hrvati kad se pragmatično okreću Miloradu Dodiku da ih zaštiti od dominacije Bošnjaka u zajedničkom entitetu? S načelne strane, ne treba osuđivati ni nemirnog Milanovića, koji je, vjerojatno, pokrenuo kampanju za repozicioniranje hrvatske politike prema BiH, ni proračunatog Plenkovića, što se u nju uključio; možda je zaključio da u novome odnosu ima nešto od Tuđmanove dvosmislene politike prema našem najvažnijem susjedu. U rukama šefa države ne bi smio biti nikakav stranački ključ, čak i da Milorad Dodik nema na glavi nikakva Karadžićeva putra; može li hrvatski predsjednik primiti sutra Bakira Izetbegovića, koji vodi bošnjačku stranku, a ne Šefika Džaferovića, koji vodi državu? Logikom realne vlasti – da, budući da je BiH u konačnici država triju partija, koje vladaju u ime „svojih“ naroda. Hrvat Željko Komšić nije u tome dobar primjer, jer nema iza sebe stranku, kao što bi je imao Dragan Čović, da su samo Hrvati glasali za svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Ne samo da nema „baze“, Komšić nema ni pozadine, koja bi ga (p)održavala. Sve više on lebdi u zrakopraznom prostoru, kao balon koji su Bošnjaci napuhali; mogu ga isprazniti ako im to odgovara, ako u njemu još ima kisika. Za Hrvate je on ionako samo zrak. Treba znati da BiH nije ni unitarna država, ako na to itko pomišlja u stanju dugogodišnje depresije, nije ni klasična federalna država, ako je tamo uopće moguće sastaviti ikakvu federaciju od rogova u vreći; nije ni nacionalna država, jer tri nacije ne mogu stati u jednu državu, a nije ni građanska država, jer se svaki građanin tamo osjeća Srbinom, Bošnjakom ili Hrvatom.

Može to biti sistemska greška, kad država ne funkcionira; mogla bi biti i njena prednost, kad bi funkcionirala na švicarski način. Poslije svega, njeno je državno stanište krhko i labilno; ne bi se smjelo pomicati grubo, ni s jedne strane, osobito brojnije, da ne padne cijela labava konstrukcija. Možda Željko Komšić stvarno vjeruje da u BiH može učvršćivati bratstvo i jedinstvo bez naroda, iako je nedavno još raskinuto uz puno krvi. Možda će za sto godina, a možda i prije ili kasnije, ovisno o tome kad će ta država sazreti za Europu, građanski princip nadjačati nacionalni (i nacionalistički) pristup, ne samo u BiH, a Komšić biti priznat kao preteča takve građanske koncepcije multietničke države. Ali, svaka se politika odvija u prostoru i vremenu; Željko Komšić je izvan vremena i izvan prostora, koliko god živio u nekom budućem sistemu. Da je izabran glasovima Hrvata, u logici tripartitnog uređenja države, manje bi se kukalo za Draganom Čovićem; ni on nije riješio probleme izbornog sustava koji na kadrovskom planu osigurava dominaciju brojnijem narodu.

Koga Hrvati žele

Kad je u Washingtonu, pred Billom Clintonom, usred rata svih protiv svih, potpisivao sporazum o formiranju federacije Bošnjaka i Hrvata, Franjo Tuđman imao je obećanje da će Federacija konfederirati s Hrvatskom; u Daytonu su te veze olabavljene, više ih je koristila Srbija, da se spoji s Republikom Srpskom, nego Hrvatska da se poveže s Federacijom. Bošnjačko vodstvo s jednakim nepovjerenjem, ako ne i većim, gleda na Hrvatsku, koja sama ne dovodi u pitanje opstojnost BiH, niti ohrabruje tamošnje Hrvate da rade protiv svoje države, nego na Srbiju koja potiče Dodika da prijeti izdvajanjem Republike Srpske (i priključenjem Srbiji). I u Beogradu i u Banjoj Luci to dođe kao džoker u igri oko Kosova.

Nije jasno s kojim sve motivima moćni Bakir Izetbegović tjera od sebe Hrvate: ako mu je važnije da ima bolje odnose sa Željkom Komšićem nego s Hrvatskom (i Hrvatima), onda zaslužuje da drži Komšića doma, a da u Predsjedništvo BiH Hrvati izaberu koga žele. Makar i boljeg i sposobnijeg političara. BiH je kroz povijest prolazila kroz različite podjele pod stranim gospodarima; najnovije je podijeljena po crti ratnih osvajanja, bez izgleda da se išta promijeni bez novog velikog sukoba (kojeg, valjda, više nitko ne želi niti bi ga itko opet dopustio). Zato su poslije svakog rata i loši razgovori potrebniji od dobre ignorancije. Nova i bolja rješenja moguće je tražiti samo u okviru sadašnjih okolnosti, i u državi i izvan nje; Hrvatska ne čini ništa loše što – u okviru svoje odgovornosti i svoga prava, ali i svojih interesa – pokušava pokrenuti tamošnje aktere da progledaju i da vide sami što guši Bosnu a što Hercegovinu. Pitanje može biti kreće li s prave strane, na pravi način i s pravim ljudima. Dodik je o tome ostavio brojne sumnje.