Katarina Livljanić je muzikologinja koja je dobar dio života posvetila proučavanju srednjovjekovne glazbe i pjevanja, osobito sakralnog, kako pučkog, tako i onog kodificiranog u obliku korala. Koliko je cijenjena kao znanstvenica najbolje će reći podatak da je već petnaest godina profesorica navedenih disciplina na pariškom Sveučilištu Sorbonne, a čitave je semestre gostovala i na drugim sveučilištima svjetskoga glasa, između ostalog i na američkom Harvardu.
Međutim, sve teoretsko znanje i predan znanstvenički rad njoj su poslužili kao temelj umjetničkom djelovanju i poslanju koje ostvaruje sa svojim u Parizu osnovani ansamblom Dialogos, te često u suradnji s hrvatskim glazbenicima, od muzikologa Joška Ćalete i njegovih Kantadura, do nadarenog mladog guslara, diplara, frulaša i gangaša Jure Miloša iz Gruda u Hercegovini.
Njezini programi su jedinstvene kreacije, nešto poput suvremenih srednjovjekovnih prikazanja u kojima svojom karizmom oživljava drevne tekstove i napjeve prikupljene širom Europe, od pravoslavne Rusije, preko glagoljaške Dalmacije do katoličke Irske. Jednim je projektom po čitavom svijetu, sve do New Yorka i hvalospjeva u New York Timesu, kao nitko prije nje, predstavila nama važno, a drugdje ipak nepoznato ime Marka Marulića. Uglazbila je u jedinstvenu mono-operu Marulićevu Juditu koju sama pjeva i glumi, odlično surađujući s redateljicom Sandom Hržić.
Katarina Livljanić, naše blago
Nikada dosta pisanja o Katarini Livljanić. Ona je jedan od bisera hrvatske kulture, a dragocjenosti te vrste u današnjem su svijetu skrivene pod silnom bukom i drekom koju podiže mnoštvo banalnih, plitkih, prolaznih i potrošnih ljudi i pojava. Na dan kada ovaj tekst izađe u tiskanom izdanju Večernjeg lista, u subotu 13. lipnja, Katarina Livljanić u 20 sati nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu. Taj nastup u ciklusu Molto Cantabile, koji na elitistički promišljen i pametan način spaja riječ i glazbu, već smo neki dan najavili u Večernjakovoj kulturnoj rubrici. Ali, iz svakog razgovora s Katarinom Livljanić pretekne blaga za još barem dva-tri novinska teksta. A ja ću je u ovom, ni krivu ni dužnu, ali svakako kao zaslužnu jer potiče na razmišljanje, iskoristiti kao temu koju u kontrapunktu valja suprotstaviti nečem sasvim drugačijem.
Naime, Katarina Livljanić je, baš kao i većina vrhunskih umjetnika, asketa. Baš kao ni u sportu, tako ni u vrhunskoj umjetnosti nema pravih rezultata bez silnih odricanja, u prvom redu od vremena za sitne ljudske ugodnosti na račun vježbanja. Sviranje na vrhunskoj razini predstavlja fizički vrlo iscrpljujuću aktivnost, a pjevanje još i više. Katarina Livljanić dosegla je onu razinu na kojoj ukida razliku između pjevanja i govorenja. Glazba i riječi kakvima se čitav život bavi Katarina Livljanić međusobno se posvećuju i jedno drugome predaju svoju snagu da bi pijev bio još uzvišeniji i plemenitiji, a riječ doprla dublje i izravnije do slušatelja. Čovjek ne mora biti religiozan, ne mora uopće biti ni vjernik da bi ga duboko dirnuli nastupi umjetnika poput Katarine Livljanić. Kako to ona postiže?
"Bitno je nešto reći, nešto izraziti. Ne sebe! Briga ljude za mene!" Tako svoje poslanje tumači temperamentna Zadranka, odrasla na Forumu, u neposrednom susjedstvu i mnogovrsnoj bliskosti s crkvom i samostanom sv. Marije i redovničkom zajednicom sestara benediktinki.
Baš u benediktinskom duhu, njena molitva je njen rad i ona ne treba nikomu pričati o svojoj vjeri i svom kršćanstvu. Koralno pjevanje, to divno naslijeđe europske kršćanske i katoličke kulture, Katarina Livljanić ne predstavlja kao odumrli relikt, njeno pjevanje nije fosilni ostatak nekadašnjih oblika (duhovnog) života. Njeno znanje i pjevanje živo su zlato i srebro, jedna čitava Škrinja svetog Šimuna koja se rastaljena umjetničkom strašću ulijeva u nove kalupe.
"Fascinira me korištenje tijela u pjevanju i što na koncu dolazimo do nečeg nevjerojatno fluidnog, nečeg duhovnog, nečeg neuhvatljivog", zbori Katarina Livljanić. "Ali, da bi to bilo tako neuhvatljivo, tako direktno i krhko, da bi to imalo paletu milijuna boja iz koje mi pjevači možemo odabrati koju boju u danom trenutku želimo dati upravo toj publici koja je pred nama, da bi to bilo moguće naši mišići moraju biti savršeno koordinirani. Tijelo mora biti vrhunski istrenirano, kao u plesu ili sportu. Iza svega toga stoji tehnika, ali ta tehnika u trenutku izvedbe mora postati potpuno neprimjetljiva."
Dok pjeva koral, poput onog iz 9. stoljeća na početku subotnjeg koncerta, za nju je glazba fina rukavica na ruci latinskog teksta starozavjetnog psalma "Gospodine, usliši molitvu moju". Vrlo lijepe riječi izrekla mi je i o Danijelu Detoniju s kojim ovaj put nastupa: "Ne moram nikome u Zagrebu govoriti koliko je on fantastičan pijanist. Ali, on je i osoba koja za svoje mlade godine ima veliku zrelost, ima neku čistoću u sebi i ima nešto što jedino može spasiti čovjeka u ovom ludom svijetu. To je jedna pustinjačka crta koja čovjeka čuva da ne potone u blato trućanja i tračanja. On je jedno blago."
Dragocjena crkvena baština
Ponavljam, čovjek ne mora biti vjernik da bi prepoznao snagu vjere pohranjenu i u srednjovjekovnom koralu, i u Biblijskim pjesmama Antonina Dvořaka, i u zapisima Ive Andrića u zbirci Ex Ponto koje je za Katarinu Livljanić uglazbio Davorin Kempf. Ali, ako je vjernik, onda će njegova vjera i duhovnost zahvaljujući predanosti Katarine Livljanić biti dodatno obogaćene i oplemenjene.
A što imamo danas u toj istoj Crkvi koja je u svojim njedrima sačuvala tako dragocjenu baštinu? Međugorska Gospa poštarica, kako se tom "fenomenu" ruga čak i Papa Franjo, nije najveći problem. Za ljude u mukama i tjeskobama već sam čin hodočašća može biti iscjeljujući. Međutim, ljudi hrle fratrima koji na sasvim drugi način oživljavaju srednji vijek i promiču praznovjerje. U ime Isusa Krista, kojeg su pretvorili u vrača, sve u jednom dahu izgone duhove epilepsije, komunizma, joge, samoubojstva, dijabetesa, reikija, homeopatije, mokrenja u krevet, bioenergije, hodžinih zapisa, žučnih i bubrežnih kamenaca i svakojakih uroka.
Nažalost, ovo nije ni karikiranje, ni ruganje. Samo prenosim nabrajanja iz "molitava otklinjanja" kakve po hrvatskim crkvama, a vjerojatno i šire, moli fra Ivo Pavić. Pun ga je YouTube. U ono mračno vrijeme kada sam ja bio odgajan kao katolik, Crkva je vrlo jasno poučavala da je vjerovanje u uroke obično praznovjerje za malovjerne i lakovjerne ljude. Međutim, neki današnji fratri, poput fra Smiljana Kožula, utjeruju strah od uroka ne bi li se, sve u ime Isusa Krista, predstavili kao nadmoćna konkurencija gatarama i vidovnjacima. I nije da me ne brine to što ćete hrvatsku desnu političku elitu i vlast češće sresti u društvu takvih fratara nego na koncertima Katarine Livljanić.
Tja, kaj se more, život je često paradoksalno nepredvidiv. Naime,Nitko ne može toliko žestoko mrziti vjeru i Crkvu kako to katkada može bivši sjemeništarac poput toga dičnog Pofuk Brankeca, pogotovo ako mu se za to masno plaća. To je jedini pravi razlog njegova piskaranja po novinama. Sve drugo su trice i kučine.