Iz neuspjeha jedne strategije rađa se nova prilika za brodogradnju

Hrvatska je premala zemlja za gradnju velikih tipskih brodova. Pokazalo se to posljednjih godina više nego jasno. Ali, to je bilo za očekivati i u teoriji.

Gradnja velikih tipskih brodova – tankera, bulk carriera, kontejnerskih i drugih – zahtijeva smišljenu vertikalnu integraciju od škola i proizvodnje čeličnih limova i profila, preko banaka i brodogradilišta, do flota za prijevoz tereta. Uzduž tog lanca nužna je pomna državna koordinacija, a unutar pojedinih karika lanca izvrsna privatna organizacija: od ugovaranja, preko financiranja do kvalitetne proizvodnje na vrijeme i bez gubitaka. Ničemu od toga, potvrdilo se, Hrvatska nije dorasla pa je od gradnje velikih tipskih brodova, s kojima se u prošlosti toliko ponosila, digla ruke. Pod pritiskom neumoljive realnosti iščezava cijela jedna civilizacija.
Spas za industriju za koju su svi ipak uvjereni da je od krucijalne važnosti za naciju oni najuporniji brodograditelji potražili su gradnji specijalnih jedinstvenih plovnih jedinica poput jaružala, kabelopolagača, radnih platformi i sličnih. No, to je zapravo najteža disciplina od koje nacionalna ekonomija u cjelini ima najmanje koristi. Ta plovila ne trebaju domaće brodske motore, kao ni većinu domaće opreme (koju krupni brodovlasnici ionako nerado kupuju), pa se svodi na gradnju brodskoga trupa i montažu uvozne opreme. A i to sve skupa presporo i preskupo, na vlakama i na privezima umjesto u suvremenim dokovima i grijanim halama.
 Tako se hrvatska brodogradilišta pomalo, ali sigurno, fokusiraju na remont velikih brodova, gradnju manjeg broja specijalnih i turističkih, te privez i servisiranje megajahti.

U tom je smjeru krenuo Tomislav Debeljak s Brodosplitom, to je već napola napravio Danko Končar s Brodotrogirom, a sada to žele i Uljanikovci s partnerom Končarevim Kermasom. Velikoj hrvatskoj brodogradnji odzvonilo je, no svijet nije propao, život nije stao. Iz neuspjeha jedne strategije rađa se nova prilika.
 Osim što Hrvatska za nju nema vlastitog čelika, “prljave” poslove u brodogradnji poput zavarivanja cijevi ili pjeskarenja u utrobi tankera za plaću od pet-šest tisuća kuna nikome ne treba željeti. A aktualna hrvatska brodogradnja opasno se počela svoditi upravo na takve poslove: Split i Trogir već su znatan dio svojih kapaciteta trošili na gradnju golih trupova ili segmenata umjesto kompletnih brodova. I Uljanik je sagradio trup polarnoga cruisera, no fino opremanje obavit će Talijani, a ne Puljani.

Remont trgovačkih brodova i servisiranje megajahti u usporedbi s tim gospodski je posao, a ne traži manje brodograđevnih znanja i vještina. I, što je također jako važno, može se pametno kombinirati s “kopnenim” poslovima kad brodograđevnih nema.
 A nova orijentacija na koju je brodogradnju natjeralo tržište postavlja nove zadaće i pred državu: primjerice, treba školovati manje zavarivača i cjevara, a više elektroničara i mehaničara; dramatična restrukturiranja i krupne novčane potpore postaju stvar prošlosti, ali tražit će se suptilnije i agilnije industrijske politike.

Pogledajte i prosvjed za Uljanik: