Odlaskom Renata Ruggiera s mjesta šefa diplomacije u Berlusconijevoj vladi otvorena je dosad najžešća kriza u odnosima Italije s Europskom unijom. U vladi su praktički prevladali desni euroskeptici, a cijela stvar je otišla tako daleko da je francuska vlada pozvala Berlusconija da se otvoreno izjasni hoće li, nakon što je izbacio proeuropejca Ruggiera iz vlade, i dalje biti privržen politici gradnje i jačanja EU.
Kada je u svibnju Berlusconi pobijedio na izborima, čestitke koje su dolazile iz glavnih gradova čelnica EU bile su krajnje suzdržane. Iako je bilo potpuno jasno da će u novoj vladi u Rimu sjediti ultradesničari Umberto Bossi i Gianfranco Finni, EU nije posegnula za sankcijama kao što je to bilo kada je u Austriji pobijedio Jörg Haider. Uteg koji je presudio bio je upravo Renato Ruggiero, karijertni diplomat iznimna kalibra i karijere s velikim ugledom u Bruxellesu i su svim europskim glavnim gradovima.
Početak - Praško proljeće
Karijeru je počeo potkraj pedesetih i početkom šezdesetih u Moskvi i Washingtonu, a prvu fazu svoga diplomatskoga rada okrunio je praćenjem događaja vezanih uz Praško proljeće i to iz talijanskoga veleposlanstva u Beogradu. Uslijedilo je razdoblje intenzivne diplomatske djelatnosti u Bruxellesu. Bio je vrlo visoko pozicioniran u institucijama EU, a bio je i član ekipe koja je praktički smislila jedinstveni europski monetarni sustav, te je bio jedan od glavnih pregovarača za njegovo uvođenje. Bio je državni tajnik u ministrstvu vanjskih poslova, a nakon toga i ministar za vanjsku trgovinu. Četiri je godine (1995.-1999.) proveo na mjestu generalnoga direktora Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i za vrijeme toga razdoblja odradio je mnogo pregovra koji su bili presudni za budućnost WTO-a. Kada ga je Berlusconi pozvao u vladu, Ruggiero je bio u nadzornim odborima velikih talijanskih, američkih i europskih tvrtki. U samo šest mjeseci koje je proveo na čelu Farnesine, popularnost među Talijanima toliku mu je narasla da je za nekoliko postotaka čak i pretekao premijera Berlusconija.
Nakon što je 1993. osnovao svoju stranku Forza Italia, u predizbornoj kampanji svoje sunarodnjake pridobio je prodajući se kao iskusan vođa i budući državnik, propagnadni materijal zasigurno će ostati zapamćem po predizbornim posterima na kojima je njegova slika tako retuširana da je izgledao deset godina mlađi.
Bogatstvo ni iz čega
Talijane je uspio fascinirati i inspirirati činjenicom da je svoje golemo bogatstvo stvorio ni iz čega i koji im je obećao da će Italiju voditi po istom receptu. Vjerovali su mu 1994., ali i protekle godine jer je riječ o najbogatijem čovjeku u Italiji sa nevjerojatnim smislom za vlastitu medijsku promociju.
No njegova prva vladavima okončana je nakon samo sedam mjeseci na vlasti, nakon što je protiv njega podignuta optužnica za korupciju. U međuvremenu Berlusconijevo poslovno carstvo bilo je u nekoliko puta uzdrmano sudskim procesima za podmićivanje, korupciju i neplaćanje poreza. Bilo je potpuno jasno da su njegove veze s mafijom duboke, no ni to nije uzdrmalo tajkuna u čijem su vlasništvu tri TV mreže, najveća izdavačka kuća u Italiji, novine, agencija za oglašavanje i nogometni klub AC Milano. On je prošao bez ožiljaka i 1982. kada je otkriveno da je član masonske lože P-2, tajne mreže novinara, političara i biznismena koja je tada nakon žestokoga skandala i rasformirana.
Protekle je godine Talijane uspio pridobiti uvjeravanjima da više nije onaj stari Berlusconi i oni su mu povjerovali. Na izborima je pobijedio koaliciju "Maslina" čija je vlada bila rijetkost u poslijeratnoj talijanskoj politici jer je uspjela izdržati cijeli mandat. No Talijani su osjećali potrebu za jakim vođom, a Berlusconi im se upravo takvim pričinjao.
Nakon Ruggierove ostavke u EU se javila i krajnja nelagoda jer Italija 1. srpnja 2003. preuzima predsjedanje Europskom unijom, a osobito nakon Bossijeve izjave da je "EU zapravo zavjera komunista, pedera i masona kojima je glavni cilj oduzeti Italiji njen suverenitet". Stoga bi odlazak Ruggiera, jedinog ministra kojem je Europa vjerovala, moglo imati poprilične posljedice po Italiju i njezinu ulogu u EU.
Marina Šerić