Mica koju je obitelj Elene Đerić spasila s ulice bila je još malo mače, gladno i na rubu smrti, i ostavilo je dubok trag u Eleninu životu. Znala je, kaže, da će jednog dana opet spasiti macu koja je posebna, ali ne po svojoj lijepoj, čupavoj, bijeloj dlaci ili egzotičnoj vrsti, već po tome što joj je potrebna pomoć. Sa višestrukim prijelomima zdjelice, rasjeklim nepcem, napuklom jagodičnom kosti i napola polomljenih zubiju, izgladnjela, gotovo slijepa i spremna da bude eutanizirana zbog ljudske zlobe i nasilja, pojavila se ona - Betty Blue.
– Znala sam da je baš ona ta mačka kad sam vidjela objavu na društvenim mrežama da se maci zapravo spašava život – govori nam Elena. Poziv za pomoć objavljen je na stranici Mačke i mačori zagrebačkih ulica na kojoj je Alemka Bačić tražila smještaj za mačku koja se oporavljala od teških ozljeda u veterinarskoj bolnici. Grupa je namijenjena za pomoć napuštenim mačkama s ulice, koje volonteri velikog srca neumorno spašavaju. Za njih skupljaju donacije, pokrivaju troškove u bolnici, lijekove, kastracije. Baš ti divni ljudi zaslužni su za to da su mnoge mačke danas žive. Među njima je i Betty Blue, koja zbog ozljeda nije mogla samostalno jesti i piti, teško se kretala i gotovo izgubila vid. Boravak u malenom kavezu veterinarske bolnice nije bio dugotrajna opcija. Objava je stajala u grupi nekoliko dana i nitko se nije javljao. Ali onda su Elena i njen dečko, Ivan Glasnović, odlučili otići u posjet veterinarskoj bolnici.
– U glavi nam je bilo sto pitanja, ona je izgledala mnogo lošije, tužnije i slabije nego što smo mislili, ali odlučili smo - maca ide s nama! – prisjeća se Elena. Od tada je prošlo pet mjeseci. Betty Blue, od milja nazvana Bubulu, pokazala im je da nisu pogriješili. Bilo je teško, morali su paziti na nju da se negdje ne zaleti, da ne skoči s visine, hraniti je. Danas ni za čim ne žale, jer Bubulu je mačka kakvu bi svatko poželio.
– Prvih dana bila je malo preplašena, pustili smo je da se prilagodi. A oporavak koji je slijedio je nevjerojatan, ljudi nam ne vjeruju da je to ista mačka. Normalno hoda, trči, penje se kamo god poželi, ne znamo vidi li baš sve, ali oči joj izgledaju sjajno – opisuje Elena. I dodaje kako je Bubulu posebna mačka, važna joj je samo njihova blizina. Stalno hoda za njima, stisne se uz njih gdje god može, čak ni hrana je ne zanima ako nisu pored nje.
– Kad uđemo u stan, dotrči da nas pozdravi, da je pomazimo. Vozili smo se autobusom, vlakom, išli smo i u šetnju na livadu. Sve je zanima i sve želi vidjeti i onjušiti. Nedavno mi je preminula baka i to je bio ogroman udarac za mene od kojeg se još uvijek oporavljam. Bubulu je stalno uz mene i u tom je teškom periodu uistinu bila motivacija da ujutro ustanem iz kreveta – govori nam Elena i dodaje da je Bubulu jako društvena mačka. Bez problema prihvaća prijatelje koji dolaze k njima, bila je i na čuvanju i jako dobro se snašla, družila se i igrala i s drugim mačkama. Baš ništa za nju nije problem. I nakon svega što je doživjela, beskrajno vjeruje ljudima.
– Oduševila nas je svojom prilagodljivošću, mačke obično nisu baš takve, ali najviše nas je osvojila željom da živi, baš sve je napravila da nam pokaže da ona to može – ističe Elena. A Ivan dodaje kako je ovo spašavanje Elenina inicijativa, a on joj je pružio podršku.
– Bila je ovo posebna prilika, pomalo i izazovna, odlučili smo maci pružiti privremeni dom u kojem se može oporavljati, da ima normalne uvjete za to. Nismo još odlučili hoće li zauvijek ostati kod nas, najvažnije nam je da se oporavila. Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, ali naš je cilj ispunjen – kaže nam Ivan.
– Ako i ode od nas, to mora biti netko tko će imati razumijevanja za njezinu energiju, privrženost, za njezine potrebe. Bubulu nam je pokazala koliko mačke mogu biti divne životinje – zaključuje Elena. Sudeći prema svemu, Bubulu je možda pokazala i nešto više - da je dom Elene i Ivana i njezin zauvijek dom, samo oni to još ne znaju.
🥰 slatkica mala!