‘Budu li zabranili nas, hoće li isto tražiti i za Novi zavjet, Hamleta, Juditu, Anu Karenjinu’

S lektirom u osnovnim i srednjim školama Hrvatska nikako ne može na zelenu granu. Tek što se malo primirila strka oko smanjenja obvezne lektire u novom kurikulu, članovi inicijative “Stop neprimjerenoj lektiri” okupili su se ispred Hrvatskog sabora i dijelili knjižicu s citatima iz knjiga nekih domaćih i stranih pisaca koji su po njima nepoćudni i neprimjereni za lektiru i maloljetnike. Tako je nastavljena kanonada napada na novi kurikul Ministarstva znanosti i obrazovanja koja nikako nije samo svjetonazorska nego ima i sasvim direktne financijske uzroke u interesima moćnih izdavača školskih udžbenika.

Uostalom, nije prvi put da se neki od najpopularnijih i najvažnijih domaćih pisaca vrlo otvoreno, pa čak i kažnjivo prozivaju za promicanje pedofilije i na javnoj televiziji i po drugim medijima. Traje ta kampanja već godinama s manjim ili većim intenzitetom, a ovih dana su joj se pridružili i neki saborski zastupnici i uvjereni domoljubi koji, doduše, nisu uspjeli naučiti hrvatski jezik (za što je, naravno kriva Udba), ali su naučili u staljinističkom duhu pljuvati po umjetnicima i književnicima. A što se to zapravo dogodilo pred Saborom? Predstavnici građanske inicijative “Stop neprimjerenoj lektiri” izjavili su da se na popisu preporučene lektire objavljenom na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja nalaze brojni naslovi koji promiču pedofiliju, pornografiju, nasilje, samoubojstva, silovanja i druge nastranosti. Po njima je ministrica Blaženka Divjak na populistički i nestručan način sastavila popis izborne lektire ignoriravši pritom potpuno struku. Stoga su članice inicijative pred zgradom Sabora zatražile trenutno izbacivanje svih književnih djela u kojima se promiče pedofilija, pornografija i slični sadržaji.

Ministrica Divjak u izjavi je odbacila tvrdnje inicijative i istaknula da je obvezna lektira dio kurikula, a preporučena je plod rada stručnjaka, i to profesora i nastavnika koji rade po školama.

Ministrica je spomenula da tih stručnjaka ima čak 10.000 te da pitanja lektire ne mogu rješavati “marginalne skupine koje su si same dale to pravo”.

Reagirao je i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić jer su predstavnice inicijative u prosvjedu pred Saborom spomenule da je i Institut, zahvaljujući sporazumu o suradnji s ministarstvom koje vodi Blaženka Divjak, sudjelovao u izradi popisa lektire.

“U bilateralnome Sporazumu o suradnji Ministarstva znanosti i obrazovanja i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje potpisanome 25. travnja 2019. godine uopće ne spominje lektira, a kamoli pojedini lektirni naslovi”, istaknuo je Jozić u priopćenju napomenuvši da osobno podržava model po kojem postoji obvezni kanon književnih djela te širok popis izbornih lektirnih naslova s kojega najpozvaniji u obrazovnome sustavu, a to su učitelji, nastavnici i profesori, ali i sami učenici, biraju ona književna djela za koja drže da su najprimjerenija i najprikladnija. A što o prosvjedu građanskih inicijativa misle sami prozvani pisci?

Trebala je nešto pročitati

– Članovi inicijative Stop neprimjerenoj lektiri prosvjedovali su pred Saborom i dijelili letke s citatima iz knjiga Slavenke Drakulić, Kristijana Novaka, Harukija Murakamija i moje malenkosti. Dok sam na televiziji gledao snimku tog prosvjeda, upalo mi je u oči kako je jedna od članica inicijative, mislim da je to bila Kristina Pavlović, na novinarsko pitanje je li pročitala sporne knjige, odgovorila da se na popisu nalazi 700 knjiga i da toliko čovjek ne može pročitati za cijeli život. Treba reći da je barem polovica od tih 700 knjiga u proteklim desetljećima već bila u lektiri od prvog razreda osnovne do četvrtog gimnazije. Spomenuta je gospođa, dakle, već trebala tijekom svoje osnovne i srednje škole za lektiru pročitati barem polovicu. Strašno je da osoba koja u javnosti govori o čitanju, lektiri i primjerenim i neprimjerenim knjigama, pred kamerama kaže kako se 700 knjiga ne može pročitati tijekom cijeloga života. Oni koji čitaju to pročitaju za nekoliko godina, ili manje, a dijete samo tijekom školovanja u prosjeku pročita trećinu – ističe u svojoj reakciji na predsaborske antilektirne proteste Zoran Ferić, gimnazijski profesor hrvatskog jezika, jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih hrvatskih prozaika i aktualni predsjednik Hrvatskog društva pisaca.

– Ali ono što je drsko, ignorantski i krajnje idiotski jest da se rečena gospođa ne stidi govoriti o nekim knjigama, štoviše, prozivati ih kao neprimjerene, a uopće ne skriva da ih nije pročitala. Ona ima te neke citate, kao minuli rad nekih drugih „istraživača“ otprije tri godine i sada time maše pred Saborom. Stječe se dojam da se iza inicijative “Stop neprimjerenoj lektiri” ne nalaze oni kojima je doista do mentalnoga zdravlja hrvatskih učenika, ni oni kojima je stalo do istine, nego u prvom redu do nekog specifičnog javnog efekta. Uvjeren sam da u ovome slučaju pozadina napada na lektiru nisu knjige, ni pisci, pa ni ministrica Blaženka Divjak, nego u prvome redu napad na aktualnog premijera Andreja Plenkovića. Članovi inicijative su tako, svjesno ili nesvjesno, postali pijuni unutarstranačkog obračuna između aktualnoga premijera i desne struje HDZ-a koja ga želi srušiti, ili barem otpremiti natrag u Europu. Plenkovića se ovim napadom na lektiru i ministricu koju podržava želi ocrniti kako nije hrvatski nastrojen, kako je nacionalno suspektan, sumnjivi katolik i izdajica hrvatstva. Koliko je moralno svoje stranačke sukobe rješavati preko leđa djece? Lektira je kod nas postala kurva za svačiji interes – ističe Ferić, koji kaže da Hrvatsko društvo pisaca koje vodi ovog puta neće službeno reagirati na zagrebački prosvjed inicijative “Stop neprimjerenoj lektiri” iako je početkom godine vrlo oštro, pa čak i bespoštedno reagiralo na popis obvezne lektire koji je objavilo Ministarstvo Blaženke Divjak, a s kojeg su otpali brojni živući hrvatski pisci, ali i nestala neka kanonska djela domaće i svjetske književnosti, što je izazvalo rijetko viđenu buru prosvjeda i javnih protestnih akcija u zemlji u kojoj građani jako rijetko javno protestiraju protiv javnih politika i vrlo često kontroverznih političkih odluka.

Inicijativa “Stop neprimjerenoj lektiri” obrušila se i na Kristiana Novaka, docenta na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Rijeci i jednog od trenutačno vodećih hrvatski prozaika koji je najpoznatiji po dva intrigantna i više nego aktualna romana “Črna mati zemla” i “Ciganin ali najljepši”. Ti su romani dobili i svoje više nego popularne kazališne interpretacije u zagrebačkom HNK i ZeKaeMu, a radi se i na njihovim filmskim ekranizacijama.

– Mogu unedogled objašnjavati kako je “Črna mati zemla” žestoka osuda spolnog nasilja i pedofilije. Ali onima koji su doista pročitali knjigu to ne treba objašnjavati, a oni koji bi je izbacili s popisa lektire ionako je neće čitati. I mogu unedogled ponavljati kako nemam baš ništa s time što se knjiga našla na popisu lektire, kako sam i sam otac i mislim da se protiv pedofilije treba žestoko boriti, ali da “poticatelja” sigurno nema među piscima čija se imena neprestano ponavljaju, uključujući moje. Zašto ne naprave nekakvu analizu prije nego što krenu u borbu? Mislim da bi lako bilo dokazati kako počinitelja takvih zločina ima više među određenim profesijama. Među hrvatskim piscima, koliko mi je poznato, nula. Osim toga, lako bi se dokazalo kako pisana riječ ne rađa seksualne nasilnike. Mislim da je posrijedi, u najboljem slučaju, totalno nepovjerenje u sposobnost obrazovnog sustava i profesora da odgoje kompetentne čitatelje, kao i nepovjerenje u sposobnost srednjoškolaca u četvrtom razredu da to postanu. Kompetentan je čitatelj onaj koji ne čita “Hamleta” kao uputu za ubojstvo ulijevanjem otrova u uho. Onaj koji pročita dio o Lotu i njegovim kćerima u Knjizi postanka i iz toga ne zaključi da je incest normalan. Onaj koji pročita “Anu Karenjinu” i ne zaključi da je samoubojstvo izlaz. Koji pročita knjigu s kioska o tome da je Zemlja ravna ploča i ne povjeruje. Onaj koji pročita Evanđelje i u njemu ne vidi poticaj da se dobre ljude brutalno muči i razapne. Možda su u pravu, možda naše društvo i obrazovni sustav nisu u stanju iznjedriti takve čitatelje, pa literatura stvarno može postati iskra za ubojstvo, korupciju, spolno nasilje. Ako je tako, ne može ostati na ovih nekoliko imena koja se neprestano provlače. Treba maknuti 90% lektire. Treba ugasiti televiziju i internet, oduzeti djeci pametne telefone. Ali brus! Opet bi nam ostala naša stvarnost. Nju ugasiti ipak ne možemo – ističe Kristian Novak.

Adio, pameti

Jedna od najprevođenijih i najsvestranijih suvremenih hrvatskih književnica Olja Savičević Ivančević također se našla na novovjekom inkvizitorskom kodeksu zabranjenih autora i knjiga zahvaljujući popularnom romanu “Adio, kauboju” koji je u Splitu završio i na kazališnoj pozornici.

– Očito je riječ o nekakvoj politikantskoj kampanji koja vrlo maliciozno manipulira našim naslovima, a zapravo je usmjerena protiv ministrice Divjak. Navedene knjige, pa tako i “Adio, kauboju”, zna svatko tko ih je čitao, govore upravo protiv onih stvari za koje ih prozivaju. Moja knjiga konkretno govori o posljedicama vršnjačkog nasilja. Mogli su na isti način uzeti bilo koju knjigu s popisa obvezne ili neobvezne lektire, počevši valjda od sumerskih spisa i Biblije. Kada oni koji inače ne čitaju ili ne žele razumjeti književnost krenu o njoj tendenciozno govoriti, lako se dogodi da “Ana Karenjina” promiče samoubojstvo, “Smrt u Veneciji” pedofiliju, a “Zločin i kazna”, “Glembajevi” ili Marulićeva “Judita” ubojstvo. Hoćemo li i njih zabraniti? A kako će se tek provesti “Dekameron” i antička književnost? Ovakvim stvarima usprkos, uvijek treba naglašavati da dobra književnost nije bila niti će ikad biti ćudoredna ni falsifikatorska jer ona ima veze sa stvarnim životom – što postoji u životu, postoji i u umjetnosti; dobra književnost svakako nije lažljiva, zloćudna i licemjerna kao što su to gospođe i gospoda cenzori koji bi zabranjivali i palili nepoćudne knjige. Iz prozvanih knjiga nijedan srednjoškolac sigurno neće naučiti ništa loše, u njima nema mržnje. S druge strane, koliko god ovakve hajke na prvu loptu izgledale apsurdno, pa i smiješno, zapravo nije ugodno kada te tjednima po kojekakvim portalima i na ulici javno prozivaju za poticanje navedenih stvari, a imaš djecu, radiš s djecom i mladima te za njih, kao što jest slučaj i kod mene i kod kolega. Riječ je o vrlo ružnom, gnjusnom vrijeđanju i ugrožavanju egzistencije o kojem bi koješta moglo reći i pravosuđe. A pritom – nitko pisce nije ni pitao želimo li da naše knjige budu dio ikakvog lektirnog popisa – ističe autorica Olja Savičević Ivančević čiji je roman “Adio, kauboju” preveden na engleski, nizozemski, slovenski, švedski, talijanski..., a jednakim intenzitetom prevodi se i njezin roman “Pjevač u noći”.

Niz nepoželjnih

Budući da se inicijativa obrušila i na japanskog pisca i jednog od najčešće spominjanih kandidata za Nobelovu nagradu Harukija Murakamija navodeći citate iz njegovih romana “Norveška šuma” i “Kafka na žalu”, poslali smo upit i nakladi Vuković&Runjić koja u Hrvatskoj uspješno objavljuje Murakamija. Zanimljivo je istaknuti da je tu izdavačku kuću osnovala i da je vodi i nedavno imenovana pročelnica zagrebačkog Ureda za kulturu Milana Vuković Runjić. U ime kuće Vuković&Runjić, koja među autorima ima niz važnih stranih pisaca i nobelovaca, odgovorio nam je Boris Runjić.

– “Cvjetovi zla”, “Gospođa Bovary”, “Ljubavnik Lady Chatterley”, “Lolita”… nastavite sami niz nepoželjnih lektirnih knjiga ravno do “Norveške šume” i “Kafke na žalu”. Godi biti u tako dobrom društvu. Premda Murakamiju nikakav publicitet, pa ni negativni, nije potreban, bilo bi lijepo kad bi se i remek-djela koja su prošla ispod radara, poput “Meteora” Michela Tourniera, “Lincolna u Bardu” Georgea Saundersa ili poezije Leonarda Cohena uvrstila u lektiru, našla na udaru ćudorednih udruga te pobudila interes senzibilnih srednjoškolaca – ističe Boris Runjić. I doista. Niz nepoželjnih lektirnih knjiga mogao bi se nastaviti unedogled, na sramotu Hrvatske koja će sljedeće godine predsjedati Europskom unijom.