Tragični čin Zvonka Bušića, koji je zaprepastio rodoljubni i domoljubni dio Hrvatske, nije samo čin jednog egzistencijalno nesretnog pojedinca. Bušićeva je odluka turobna javna poruka Hrvatima da je hrvatskom idealistu bio podnošljiviji američki zatvor nego hrvatska sloboda! Bušićev je samomor djelo razočarana čovjeka čiji su se ideali pretvorili u prašinu.
Već nedugo nakon što je iz američkog sužanjstva dospio u Hrvatsku Bušić se mogao osvjedočiti da Hrvatska nije ono za što se on žrtvovao i zbog čega je tolike godine robijao, nego inverzija njegovih ideala. Njegova se Hrvatska stubokom razlikovala od one koju je nakon povratka iz Amerike zatekao. Političkom sanjaru poput njega Hrvatska je vjerojatno vrlo brzo, umjesto lijepoga sna, postala noćna mora. Suprotnost između sna i jave Zvonko Bušić očito nije mogao i uspio pomiriti. Njegova je smrt žalosna posljedica života za Hrvatsku i onoga što je u Hrvatskoj vidio.
Zvonko Bušić hrvatske paradokse mogao je osjetiti čim se vratio u domovinu. Prijatelje i poštovatelje koji su ga dočekali na zagrebačkom aerodromu odmah su ovdašnji jugonostalgičari i titoisti javno prokazali kao skupinu nacionalnih natražnjaka koji ne dočekuju hrvatskoga idealista, nego „terorista Bušića“. Nikada pak tako nešto nisu rekli za Tita. Bušić je za njih uvijek bio samo terorist, dok je Tito desetljećima, pa i danas, za njih isključivo revolucionar!
O Bušiću se tako govori i nakon smrti, a još je paradoksalnije i ciničnije što o njemu tako govorio i dr. Žarko Puhovski koji je u Hrvatskoj postao „mjerilom svih stvari“. On je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u Hrvatskoj počinjalo nacionalno političko vrenje, bio na suprotnoj strani od Bušićeve.
Čak je i svjedočio na montiranom političkom procesu protiv hrvatskih studentskih vođa! Svoj je politički i etički pravorijek izustio i o Bušiću držeći ga samo „teroristom“. Takvo se nešto može dogoditi samo u Hrvatskoj. Kako se onda čuditi Bušiću što je bio razočaran i ogorčen takvom domovinom, rashrvaćenom Hrvatskom?
Ono zbog čega je Zvonko Bušić nekoć morao bježati iz Hrvatske ni danas nije prestalo biti njezina realnost. Zar Bušić nije vidio s koliko se upornosti i tvrdoglavosti sadašnja vlast bori protiv izručenja nekadašnjega šefa hrvatske Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj? Ni prijašnja vlast, čiji su Hrvatine uvijek patetično desnicom stiskali domoljubno srce, nije bila patriotskijom.
Ivo Sanader, dočepavši se vladavine na ehu: „Ne damo naše generale!“, ubrzo je, etabliravši svoju izbornu prijevaru, najzaslužnije hrvatske ratnike pohvatao i izručio Haagu kao da su bezvrijedne ništarije, a ne nacionalni heroji! Zvonko Bušić se i na njihovu primjeru mogao osvjedočiti koliko službena Hrvatska štuje svoje nacionalne veličine. Prodani su zapravo za nekoliko komplimenata europskih moćnika danih našim poslušnicima. Današnji se pak vlastodršci, također tašti na europske pohvale, unatoč svojoj sujeti, protive njemačkim traženjima! Zvonko Bušić sve je to gledao i slušao, vjerojatno se mnogo puta uzaludno pitajući kamo se to vratio.
Tankoćutnome idealistu i političkom sanjaru to nije bilo teško shvatiti, no očito to nije mogao prihvatiti. Matoševska sjeta i malodušje vjerojatno su postali i Bušićev trajni biljeg tijekom življenja u Hrvatskoj jer glasoviti je Gustl još početkom prošloga stoljeća kao trajni hrvatski podsjetnik na sudbinu nacionalnih idealista i ideala ostavio i danas žive stihove: „Čemu iskren razum koji zdravo sudi, / Čemu polet duše i srce koje sniva, / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, / Usred kukavica čemu krepost diva.“
Bušić je u Hrvatsku došao s naivnom vjerom da će i njegova žrtva za Hrvatsku biti poštovana, barem kao matoševski „polet duše“. Bila je to očito uzaludna nada. Da nije, veliki bi hrvatski idealist sigurno i danas još bio živ.