Carl Müller Frøland: Nacizam još uvijek progoni njemačku kolektivnu maštu

Profesor povijesti ili političar koji ne pročita ovu knjigu pokazuje nemar u obavljanju svog posla – jedna je od sjajnih recenzija koje je mladi norveški povjesničar Carl Müller Frøland dobio za svoju prvu knjigu “Idejni svemir nacizma”, kako u skandinavskim zemljama tako i šire. Zagrebački izdavač Tim press, koji ne bježi od teških političkih tema, dosljedno objavljujući izbor ponajboljih djela o nacizmu i fašizmu, ažurno je objavio i ovu intrigantnu knjigu u prijevodu Miše Grundlera s norveškog i uz uređivanje Dijane Bahtijari, a Frøland je ekskluzivno za Večernji list dao intervju kako o samoj knjizi tako i njezinim brojnim poveznicama s današnjim vremenom.

U uvodu ste napisali da je “Nacizam poput ograde s upozorenjem ‘Visoki napon, opasno po život’ – priđete li mu preblizu, strest će vas tisuće volta”, odnosno da povjesničar koji želi opisati nacizam mora to učiniti unutar zadanih moralnih okvira. Suprotno tome, vi nastojite smjestiti nacizam u povijesni kontekst i zauzeti neutralan stav. Jeste li u tome uspjeli? Kakve su reakcije na knjigu? Ima li reakcija u Njemačkoj?

Jesam li u svom nastojanju uspio ili nisam, prepuštam drugima da odluče. Ali uspio sam prenijeti poruku koju sam namjeravao prenijeti: dao sam sve od sebe da zauzmem neutralan stav prema nacizmu, analizirao sam taj povijesni fenomen bez ikakvih vrijednosnih prosudbi. Htio sam opisati i objasniti nacizam i pustiti čitatelja da sam odluči što će misliti o onome što prezentiram. Općenito, reakcije na knjigu su pozitivne. Norveški odgovor na knjigu ugodno me iznenadio jer sam očekivao oštre kritike iz nekih krugova zbog nekih aspekata moje knjige – ali ne zbog vrijednosno neutralnog pristupa. Nasuprot tome, dvojica recenzenata u Danskoj iskazala su nezadovoljstvo, ali nezadovoljstvo temeljeno na metodološkim pitanjima, na mom razumijevanju ideja kao aktivnih kroz vrijeme, u različitim sociološko-kulturnim okvirima. Čisto filozofska rasprava. Kada je riječ o Njemačkoj, mogu samo reći da do sada nisam imao sreće u uvjeravanju bilo kojeg izdavača da prevede knjigu. Ova vrsta publicistike obično je teška za objavljivanje na stranim jezicima. Međutim, rekao bih ipak da je moj pomalo heretički pristup nacizmu nekim njemačkim izdavačima neugodan. Kao što sam spomenuo u uvodnom poglavlju knjige, koje se odnosi na burnu “polemiku povjesničara” (Historikerstreit) u Njemačkoj 1980- ih, nacizam je bio vrlo osjetljiva tema u njemačkom društvu. Vjerujem da je tako i danas. Na ovaj ili onaj način, nacističko doba još uvijek progoni njemačku kolektivnu maštu. Dopuštam si tako veliku izjavu.

O nacizmu kao njemačkom političkom pokretu i kao diktaturi zna se puno. Zna li se dovoljno o nacizmu kao ideologiji?

O nacističkoj se ideologiji zna puno, mnogo je toga istraženo kroz desetljeća. Ipak, siguran sam da se o nacizmu zna mnogo manje nego što većina ljudi misli. Nacistička ideologija bila je mnogo više od rasizma, antisemitizma i ultranacionalizma, kako se obično prikazuje u širokoj javnosti. Tvrdim, nacizam je bio specifičan svjetonazor sastavljen od različitih ideja crpljenih iz različitih kulturnih tradicija – velike doze biologizma, intenzivnog antisemitizma povezanog i s antimarksizmom i antikapitalizmom, uključivao je elemente konzervativnog tradicionalizma i socijalističkog kolektivizma, ali i religijske momente iz kršćanstva i poganskih vjerovanja s tragovima rasnog okultizma – da nabrojim samo neke. Moj je dojam da je malo ljudi (čak i znanstvenika) svjesno nevjerojatne složenosti ove ideologije ili svjetonazora, odnosno njegove konceptualne složenosti zbog koje je nacizam bio privlačan mnogim segmentima društva.

Tvrdite da su nacistički ideolozi preuzeli ideje njemačkih romantičara još s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Pišete o “völkisch”, narodnjačkom nacionalizmu i vitalističkoj filozofiji (kultu života) kao glavnim idejama koje su utjecale na razvoj nacističke ideologije. Možete li to pojasniti?

Da budem potpuno precizan, tvrdim da su narodnjački nacionalizam i vitalistička filozofija bile među najvažnijim idejama u razvoju nacističke ideologije. Tijekom 19. i početka 20. stoljeća u Njemačkoj je uskrsnuo tzv. völkisch nacionalizam. Ta politička ideologija i politički pokret usredotočeni su na Volk, njemački “narod” kao jedinstven kulturni i duhovni entitet, “organsku” zajednicu povezanu zajedničkim vrijednostima i “krvlju” ili rasom. U vrijeme kad su nacisti 1920-ih ušli u političku arenu, völkisch nacionalizam svojim je beskompromisnim odbacivanjem zapadnog moderniteta snažno utjecao na nekoliko slojeva njemačkog stanovništva, pogotovo na mlade. Vitalistička filozofija, pak, afirmira, čak obožava “život”, zamišljen kao čisto kretanje, promjenu i dinamičnost – nešto što je nemoguće shvatiti razumom koji vitalisti osuđuju kao sterilan, destruktivan i neprijateljski nastrojen životu. Njemačka varijanta vitalizma, takozvana Lebensphilosophie, uglavnom je izrasla iz Nietzscheove filozofije i veličala je iskustvo (Erlebnis) zbog njegove spontanosti i stanja opijenosti koje ono može donijeti. Njemačka varijanta vitalizma uzdiže ne samo ljudsko stvaralaštvo, već i rat i nasilje – što je snažno obojeno Prvim svjetskim ratom i ratnim iskustvom koje su mnogi prošli u njemačkoj vojsci u kojoj su služili i neki od prvih nacista (a među njima i Hitler). Vitalističko slavljenje borbe i nasilja uvelike je pridonijelo paravojnom duhu i energiji nacističkog pokreta koji je utjelovio SA (i SS u određenoj mjeri).

Bi li Hitler ikad uspio preuzeti vlast i voditi njemački narod u zastrašujući rat i genocid da nacistička ideologija nije imala religiozni i mistični aspekt?

Ovo je intrigantno, ali i iznimno izazovno pitanje. Dopustite mi da to kažem ovako: religiozna dimenzija nacizma vjerojatno je igrala veliku ulogu u regrutiranju mnogih nacističkih pristaša, pogotovo Hitlerovim karizmatičnim govorničkim magnetizmom te u kasnijoj fazi mobilizacije Nijemaca i vojnim ili genocidnim nasiljem. Apokaliptični antisemitizam koji Židove predstavlja kao vražju kozmičku silu koju se mora pobijediti i uništiti kako bi se spasila njemačka i “arijska” rasa – to je vjerski aspekt nacizma koji objašnjava motivaciju brojnih Nijemaca i na ratištu i na mjestima masovnog industrijskog ubijanja.

Koliko je Nietzsche pomogao u stvaranju Hitlera?

U početku je Nietzscheov utjecaj na Hitlera bio neizravan, njemu su posredovali drugi i bio je dio kulturne “atmosfere” u kojoj se Hitler kretao; kasnije Hitlerovo idealiziranje moćne “ličnosti“ ima snažan ničeanski okus. Tako ja to vidim. U svakom slučaju, dok je pisao prvi dio “Mein Kampfa” za vrijeme boravka u zatvoru, Hitler je pročitao Nietzschea i još jače upio njegove misli (kasnije je rado citirao ovog filozofa).

Znače li sve te ideje da se nacistički pokret mogao dogoditi samo u Njemačkoj i samo uz tako dugu ideološku pripremu?

Odgovorit ću vam antitrendovski i provokativno. Vjerujem da se nacizam nije mogao razviti nigdje drugdje osim u Njemačkoj između dva svjetska rata. Dio objašnjenja je prilično tradicionalan: ponižavajući poraz u Prvom svjetskom ratu, ekonomska kriza i masovna nezaposlenost te nedostatak političke stabilnosti u mladoj weimarskoj demokraciji. No, tim čimbenicima, koji su nesumnjivo važni, dodajem faktore koji se odnose na dugoročno kulturno “uvjetovanje“. Vitalistički, i općenito iracionalistički stavovi, posebno među mladima, te neprijateljstvo prema modernosti i “zapadnizaciji”, pogotovo oni povezani s völkisch nacionalizmom – sva ta stajališta imaju duboke korijene u njemačkom romantizmu koji je iznimno bitan za njemački kulturni život.

Jesu li postupci liječnika u Auschwitzu i masovna pogubljenja Židova u istočnoj Europi, koja su pripadnici Waffen-SS-a dobrovoljno provodili, a o čemu iscrpno pišete, najstrašnije manifestacije moći ideologije u povijesti? Kako ocjenjujete komunističku ideologiju u kontekstu masovnih zločina koje su počinili Staljin i drugi komunistički diktatori?

Iz perspektive ljudskih prava, što je vjerojatno perspektiva većine suvremenih Europljana, medicinski eksperimenti u Auschwitzu i masovna pogubljenja Židova koja su provodili SS-ovci sigurno se mogu svrstati među najstrašnije manifestacije moći ideologije. Ipak, trebamo biti svjesni usporedivih zločina počinjenih u drugim povijesnim okolnostima. Japanski liječnici provodili su medicinske pokuse na Kinezima baš kao nacistički liječnici na logorašima nekoliko godina kasnije. Osim u nacističkom, masovna pogubljenja dogodila su se u još nekoliko modernih režima. Uzmimo dva primjera: golemi arhipelag Gulag sovjetskog sustava bio je usko povezan sa staljinističkom ideologijom, a kambodžanska “polja smrti“ s komunističkom ideologijom režima Pola Pota. U oba slučaja “čežnja za čistoćom” (da upotrijebim poznati izraz Zygmunta Baumana) u komunizmu, kao i u drugim totalitarnim ideologijama, provodila se u djelo – društvo se mora osloboditi svih koji “odstupaju” od navodno savršenog stanja za kojim se teži.

Je li “Mein Kampf” i danas opasna knjiga ili je samo povijesni dokument i puki propagandni pamflet?

Hitler je “Mein Kampf” napisao kao propagandni pamflet i knjiga je kao takva i utjecala na njegove sljedbenike. Danas je to vrlo važan povijesni dokument, posebno za potrebe rekonstrukcije Hitlerovih uvjerenja i glavnih obrisa nacističke ideologije. Je li “Mein Kampf” opasan? Na ovo mi je teško odgovoriti. Mnogi u modernom zapadnom društvu vjeruju da jest; čini se da vjeruju da “Mein Kampf” i danas ima istu magnetsku privlačnost kao i onda kad su nacisti čitali to djelo. Upravo je zbog tog straha novo njemačko izdanje objavljeno 2016. opremljeno golemim kritičko-znanstvenim aparatom, koji čitatelju služi ne samo kao objašnjenje, već i kao alat za “odbacivanje“ raznih Hitlerovih tvrdnji. Je li stav o inherentno opasnoj knjizi utemeljen ili ne, političko je pitanje s kojim se sada radije ne bih bavio.

Svijet proživljava veliku ekonomsku krizu, prijete nam globalne klimatske promjene i nestajanje resursa, a sve su to izazovi za koje je demokraciji teško pronaći rješenja. Jesu li to idealni uvjeti za neki novi nacistički pokret?

Koje su to ideje koje bi mogle pokrenuti neki novi nacistički pokret? Problemi Weimarske Republike u rješavanju velike ekonomske krize oko 1930., kao i nekih drugih kriza, nesumnjivo su pridonijeli podrivanju legitimiteta demokratskog sustava kod mnogih Nijemaca. Nije posebno odvažno tvrditi da društvene krize, u kojima se država teško nosi s problemima, guraju pojedine slojeve stanovništva prema tome da prigrle antidemokratska rješenja. Međutim, teško mi je zamisliti da će se “novi nacistički pokret“, ako pod time mislite na oživljavanje temeljnih ideja izvornog pokreta, pojaviti u našim liberalnim demokracijama. Stoga mi je teško odgovoriti na sljedeće pitanje. Za neke ideje, pronađene u nacističkoj ideologiji, može se reći da imaju poseban potencijal da zapale ljude, da ih pokrenu. Ali taj je teritorij čvrsto povezan sa psihologijom.

Tvrdite da je nacizam hibridna ideologija. Prepoznajete li sličnu ili drukčiju hibridnu ideologiju koja danas može biti opasna u Europi ili svijetu? Jesu li pojedine populističke stranke i pokreti primjer toga? Mislite li da u Trumpovoj politici postoje elementi nacizma ili fašizma? Kako biste u tom kontekstu ocijenili brazilskog predsjednika Bolsonara? Ne znam nijednu suvremenu političku ideologiju koja ima isti hibridni karakter kao nacizam. Da budem iskren, smatram da previše povjesničara koji se bave nacizmom prelako povezuje tu ideologiju sa suvremenim “populističkim” politikama, stvarajući površne i prilično beskorisne analogije između nacizma i različitih nacionalističkih pokreta našeg vremena. Pretpostavljam da se određeni elementi nacističke ideologije doista i mogu pronaći u politici američkog ili brazilskog predsjednika – baš kao što se vjerojatno neki drugi nacistički elementi mogu prepoznati i u politici njihovih protivnika, demokrata u SAD-u i ljevičarskih političara u Brazilu. Ovo nije kritika bilo koje od ovih stranaka. Nacizam je bio toliko bogat idejnim sadržajem da se različite ideje te ideologije mogu smjestiti duž čitavog političkog spektra. Smatram da javljanje jedne ili nekoliko tih ideja u nekoj političkoj stranci ne čini tu stranku “nacističkom“; to bi bio prejednostavan pristup kojem nedostaje povijesne dubine.

Prepoznali ste ideju nacizma u smrtonosnim napadima na imigrante koje je izvela njemačka neonacistička organizacija NSU, u Breivikovu napadu u Norveškoj te u ISIL-u. Zanimljivo je da su se mnogi stranci, Europljani razočarani zapadnim društvom, borili u redovima ISIL-a. Slično tome, nakon invazije na Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu, ultranacističke postrojbe WaffenSS-a postale su multinacionalna vojska u kojoj su se borile brojne francuske, skandinavske i letonske snage. Kako objašnjavate tu sličnost?

Samoproglašeni „nacionalsocijalistički“ NSU prihvatio je rasističke i antisemitske ideje slične nacističkim – i poput nacista, i on se ponašao nasilno. Vaša usporedba multinacionalnog regrutiranja u ISIL i WaffenSS prosvjetljujuća je ideja. “Islamska država” bila je politički eksperiment totalitarnog tipa, upadljivo slična nacističkoj državi. Islamistička ideologija ISIL-a nevjerojatno nalikuje nacističkoj ideologiji u temeljnim aspektima: volja da se služi višem cilju (na neki način povezano s “Bogom”), čak i po cijenu vlastitog života; potreba da se društvo “očisti” od “nečistih” skupina kako bi se uspostavilo utopijsko društvo; i opravdavanje svake metode – uključujući genocidno masovno nasilje – kako bi se postigao taj utopijski cilj. Uspješno regrutiranje u WaffenSS iz mnogih europskih zemalja potaknuto je široko rasprostranjenim strahom od komunizma i Sovjetskog Saveza koji je viđen kao smrtna prijetnja „europskoj civilizaciji“, a to je motiv na koji je SS-ovska propaganda snažno igrala. U kontekstu ISIL-a, mnogi muslimanski mladići (što je zanimljivo, neki od njih preobratili su se na islam) iz različitih dijelova Europe prepoznali su obranu “Islamske države”, i što je još važnije “ummet” (zajednicu) svih vjernika koji pripadaju “pravoj” vjeri islama, bitnom u svom životu. Poput vojnika WaffenSS-a, borci ISIL-a sebe su smatrali križarima modernog doba u “svetom ratu” protiv sila moralnog i duhovnog kaosa te destruktivnog materijalizma, bilo komunističkog ili “nevjerničkog”. I nacizam i ISIL ideološki su pokreti koji su uspjeli zavesti umove i srca mnogih ljudi uvjerivši ih da su suočeni sa stvarnom egzistencijalnom prijetnjom zajednici za koju su oni bili emocionalno pa čak i duhovno vezani, što je prijetnja koja mora biti eliminirana.