Statusom životinja u Trećem Reichu znanstvenici su se malo bavili, možda kako se bavljenjem životinjama ne bi umanjila važnost ljudske patnje kao posljedice tog monstruoznog uređenja. No, sudeći po uspjehu knjige mladog njemačkog pisca Jana Mohnhaupta “Životinje u nacionalsocijalizmu”, strah se pokazao neopravdanim.
Krumpirove zlatice kao oružje, svinje za educiranje masa, uzgajanje rasnih pasa kao model rasističkog fanatizma, učenje o uzgoju dudova svilca i priprema djece za rat. Od statusa konja na istočnoj fronti do pozicije kućnih mačaka koje se nazivalo “Židovima životinjskog svijeta”, a koje kontroverzni pisac Will Vesper u kontekstu te usporedbe časti pridjevima “podle, pokvarene i asocijalne” – Mohnhaupt na temelju podataka nađenih u dnevnicima, stručnim časopisima, školskim udžbenicima i propagandnim materijalima, na 256 stranica stilom novinarske reportaže detaljno razlaže ulogu životinja, ideološku pozadinu i kontradiktornosti tog fenomena u nacističkoj Njemačkoj.
Pokušava odgovoriti na pitanje kako je Hitler, čovjek odgovoran za smrt milijuna ljudi i potpuno ravnodušan na stradanja bliskih prijatelja, navodno bio vegetarijanac, plakao kao dijete kad mu je uginuo kanarinac i donosio neke od prvih zakona za zaštitu životinja. Štoviše, u Berlinu je 1934. održana i internacionalna konferencija o životinjskim pravima. Iznad govornice, okružen kukastim križevima, stajao je natpis: “Čitava epoha ljubavi bit će potrebna da se životinjama odužimo za njihovu vrijednost”, navodi se u jednom od izvora.
“Pojmovi zaštite životinja i genocida za naciste nisu bili suprotstavljeni. Zbog zaštite životinja nacisti su čak smatrali da pripadaju moralnoj eliti”, navodi u knjizi Monhaupt pojašnjavajući da su nacisti u biti poništili moralne razlike između životinja i ljudi gledajući ljude kao životinje, što je u njihovoj rasističkoj histeriji rezultiralo time da se neke životinje moglo smatrati “višim i važnijim” od nekih ljudi. Osim toga, u osnovi te “ljubavi” prema životinjskom svijetu krila se nemogućnost stvaranja bliskih odnosa s ljudima i privlačna moć koju stvara osjećaj posjedovanja drugog bića.
Knjigu započinje pričom o zoološkom vrtu u neposrednoj blizini krematorija koncentracijskog logora Buchenwald. Dao ga je izgraditi zapovjednik logora Karl Koch, služio je za razonodu i opuštanje vojnika, dok su o životinjama skrbili zatvorenici koje je ponekad iz zabave Koch bacao medvjedima, bolesno uživajući u tom prizoru.
Životinje su k tome, kao i ljude, nacisti dijelili na one korisne koje treba sačuvati i bezvrijedne koje treba istrijebiti te kao oličenje nečeg dobrog ili nečeg lošeg. Divili su se vukovima, posebice Hitler koji je u intimnim prilikama volio da ga zovu Wolf, pa i stožeri u Drugom svjetskom ratu u nazivu često nose poveznice s vukovima (Wolfsschlucht – Vučji klanac, Wolfsschanze – Vučja utvrda). Vuk se, piše Deutsche Welle, kao simbol pojavljivao i u propagandnim istupima režima. Goebbels je još 1928. demokratskim političarima Weimarske republike prijetio slikom vuka uz parolu: “Upast ćemo kao vukovi u stado ovaca!” Kasnije su, kao što znamo, zaista “upali” i slomili njemačku demokraciju. Odatle i Hitlerova opsjednutost njemačkim ovčarima, a s obožavanom kujom Blondi, darom Martina Bormanna, skončao je i život. On nije volio lov za razliku od strasnog lovca Hermanna Göringa. Bio je opsjednut trofejima. Za ljubimce je držao lavove, do kraja rata imao ih je sedam, a kad bi postajali preveliki i preopasni, davao bi ih u berlinski ZOO i nabavljao novu mladunčad.
Svinje su općenito držali korisnima zbog količine mesa koje daju, a važnost im je dodatno naglašena i propagandom da je njihovo meso zabranjeno muslimanima i Židovima. Postojala je i organizacija koja je po domaćinstvima za svinje skupljala ostatke hrane, bio je to prvi primjer reciklaže. Ipak, u periodima gladi nisu se libili masovno poklati svinje kako bi ljudima ostalo što više ionako slabog uroda krumpira, baš kao ni pobiti “obožavane” vukove jer napadaju stoku.
Kontradiktoran je i nacistički zakon kojim se zabranjuje klanje životinja bez omamljivanja. Djelovao je kao mjera brige, no pravi razlog tog zakona išao je protiv Židova koji u skladu sa svojom religijom životinje kolju bez omamljivanja. U školi su pak djeca masovno učila uzgajati dudova svilca, ne samo kako bi bila uključena u proizvodnju svile koja se koristila za izradu padobrana, već i ne bi li uzgojem koji traži odvajanje slabih i bolesnih jedinki radi očuvanja šire populacije zdravom zarana učili o važnosti “rasne čistoće”.
Sve skupa, Mohnhauptova lako čitljiva knjiga zabavna je iako koketira sa sveprisutnim nacističkim kičem. Ali njegova istraga daje doprinos kritici priče o ljubavi prema životinjama nacističkog režima kojem su i one služile samo kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva.
bilo bi zanimljivo saznati što su posebni voljeli a što mrzili oni iz obitelji rockfelera i rotchilda?!