'Celibat nećemo ukinuti. On nije uzrok pedofilije, nego je to klerikalizam'

Hoće li Crkva u skoro vrijeme ukinuti, tj. reformirati celibat? Neće. Je li u celibatu korijen spolnog zlostavljanja, poput pedofilije ili seksualnog iskorištavanja redovnica? Crkva kaže – nije. Točnije, govori to sam papa Franjo, na kojega mnogi izvan Crkve gledaju kao na začetnika procesa reforme celibata. Odgovarajući, naime, na povratku iz Paname prošloga mjeseca, na pitanje o celibatu, koji postaje problem u mnogim latinoameričkim zemljama zbog nedostatka svećenika, papa Franjo između ostalog je rekao kako osobno drži da nije za to da bude „opcionalan“.

“U istočnom obredu to je moguće. Prije ređenja za đakone mogu birati između celibata i braka. Što se tiče latinskog obreda, pada mi na pamet citat svetog Pavla VI.: “‘Radije bih dao svoj život nego promijenio odredbu o celibatu’”, izjavio je papa Franjo, a prenio Catholic Herald. Sveti Otac, također je izjavio kako bi se slučaj oženjenih svećenika mogao jednog dana razmotriti za udaljene prostore u kojima nedostaje svećenika, ali da se ne slaže s dopuštanjem slobodnog izbora o celibatu.

“Moja odluka je: nema opcionalnog celibata. Neću to napraviti. Ne osjećam da bih mogao stati pred Boga s tom odlukom”, rekao je odrješito papa Franjo. Celibat, kao što je poznato, nije dogma, nego disciplinska odredba. No ta „disciplina Katoličke crkve u pogledu obveznog celibata za klerike nije uvijek bila prihvaćana s razumijevanje”, tvrdi vlč. Marko Tilošanec, član tradicionalnog Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

“Naročito to vrijedi za današnji svijet, koji pokazuje malo razumijevanja za koncepte žrtve i čistoće. Nasuprot mišljenjima da praksa celibata za svećenike nema utemeljenja u Svetom pismu i praksi prve Crkve, temeljitije povijesno istraživanje otkriva nam suprotno”, drži vlč. Tilošanec citirajući evanđeoski odlomak razgovora Isusa učenicima o nerazrješivosti ženidbe u kojemu kaže da “doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga’’ (Mt 19,12), čime se beženstvu radi osobitog služenja Bogu daje posebno mjesto.

Suzdržite se od supruga

“Isto tako, sv. Pavao govori: ‘Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu.’’ (1 Kor 7, 32-34), čime ženidbu promatra kao u određenoj mjeri otegotnu okolnost za posvećeni stalež, i postavlja razliku s obzirom na domenu ovih dvaju stanja – ženidba se nalazi u svakodnevnom, svjetovnom području, dok djevičanstvo i celibat pripadaju posvećenom staležu. Također, na drugome mjestu (Lk 20, 34-36), Isus kazuje o prolaznoj naravi ženidbe, naspram anđeoskom stanju beženstva (kojemu je posvećeni stalež na zemlji slika i predznak) i tako još jednom potvrđuje njegovu veću uzvišenost”, objašnjava vlč. Tilošanec, navodeći kako prvi pozitivni zakon koji nalazimo u Crkvi potječe iz koncila u Elviri s početka 4. st., u kojemu 33. kan. određuje za biskupe, svećenike i đakone ,,da se suzdržavaju od svojih supruga i da ne rađaju djecu’’.

“Taj je zakon, kao i ostali istog tipa, reakcija na nepridržavanje obveze, čemu se dodaje i sankcija (isključenje iz kleričkog staleža). Drugi važan zakon dolazi iz Koncila u Kartagi, 390. god., gdje se potvrđuje isto pravilo, kao obvezno i za afričke mjesne Crkve. Isto je utvrđeno i na kasnijem saboru, održanom 419. god., te iz svega toga proizlazi svijest o zajedničkoj predaji opće Crkve, “čiji su dijelovi bili u živom kontaktu: Rim i Italija, Španjolska, Afrika, Aleksandrija, Antiohija, Konstantinopol”, objašnjava Tilošanec, navodeći kako je očito da obveza suzdržljivosti za svećenstvo, odnosno više klerike teološka predaja koja potječe od apostola, odnosno prve Crkve.

“I dok je od početaka Crkva pripuštala ređenju i kandidate koji su prethodno bili sklopili brak (koji je još uvijek trajao), s vremenom se, zbog iskustva stalne opasnosti od nepoštovanja obveze, stremilo prema praksi prihvaćanja samo neoženjenih kandidata. Trajno stanje kršenja kleričkog celibata ili nikolaizam, osim zbog požude, javljao se kasnije i kao posljedica feudalnog beneficijskog sustava zbog čega su bili potrebni čvrsti disciplinski zahvati. Tome je pridonijela reforma pape Grgura VII. kao i odredba II. lateranskog sabora (1139.), da su sklopljeni brakovi viših klerika i redovnika, ne samo (kao dotad) nedopušteni, nego nevaljani. Naposljetku, s Tridentskim saborom prešlo se na praksu prihvaćanja samo neoženjenih kandidata, koja je zadržana sve do danas”, navodi Tilošanec. Međutim, Katolička crkva poznaje i ređenje oženjenih muškaraca, tj. đakona u Grkokatoličkoj crkvi koji se žene i kasnije rede za svećenike. Poput muškaraca u pravoslavnim, tj. istočnim crkvama, koje u svojoj službi imaju oženjene muškarce i monahe kao neženje, tj. one koji žive u celibatu.

I upravo na primjeru pravoslavnih crkava zagovornici teze da celibat nije isključivo plodno tlo za seksualno zlostavljanje maksimalno poentiraju. Najsvježiji primjer je onaj iz siječnja s londonskog suda, gdje je podignuto šest tužbi protiv Srpske pravoslavne crkve zbog pedofilije. Među podnositeljima tužbe u Londonu je i Bojan Jovanović, nekadašnji đakon SPC-a, koji je prije nekoliko godina javno optužio danas umirovljenog episkopa Zvorničko-tuzlanske eparhije Vasilija Kačavendu da ga je seksualno uznemiravao i tražio od njega da mu podvodi dječake. Tužbe su podignute u Londonu jer odgovornost pojedinih vladika SPC nije bilo moguće utvrditi na srbijanskim sudovima, poput primjerice maratonskog postupka protiv episkopa vranjskog Pahomija Gačića koji je 2006. oslobođen za seksualno zlostavljanje četiri dječaka (dva zbog nedostatka dokaza, a u dva je nastupila zastara).

Katolička crkva postrožila je sankcije u istragama podnesenih za svećeničku pedofiliju, pa npr. nema zastare. Procedura nakon prijave zlostavljanja maksimalno je pojednostavljena i ubrzana, pa se nakon prijave formira komisija, saslušavaju žrtva i osumnjičenik, cijeli slučaj šalje u Vatikan, nakon čega slijedi brza presuda. Svećenik kojemu se utvrdi da je zlostavljao maloljetnike gubi klerički status i preko noći prestaje biti službenik Crkve. Dakako, crkveni je proces odvojen od državnoga, pa žrtva mora zlostavljača kazneno prijaviti, kako bi bio gonjen po kaznenom zakonu.

Papa Franjo korijen seksualnog zlostavljanja nije pronašao u nedostacima celibata, nego u – klerikalizmu. Tu je njegovu tezu lani u rujnu ponovio i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.

„Papa Franjo ovo licemjerje kojim se prikrivala pedofilija u Crkvi, kao i neka druga devijantna ponašanja svećenika, s pravom označava pojmom klerikalizmom. Jer što li je drugo nego klerikalizam, a s njim i licemjerje, misliti da je svećenicima dopušteno nešto što drugima nije? I što li je nego klerikalizam i licemjerje zlouporaba moći i zlostavljanje savjesti i toleriranje spolnog zlostavljanja za koje je papa Franjo na početku mise u Dublinu od Boga tražio oprost“, rekao je biskup Uzinić, pozivajući se na riječi Svetoga Oca koji je rekao da „svaki put kada smo pokušali zamijeniti, ušutkati, ignorirati ili svesti Božji narod na malene elite, stvarali smo zajednice, projekte, teološke pristupe, duhovnosti i strukture bez korijenja, bez sjećanja, bez lica, bez tijela i, konačno, bez života“, objašnjavajući kako klerikalizam dovodi do rascjepa u tijelu Crkve, koji „podupire i pomaže da se nastave činiti tolika zla koja danas osuđujemo“.

Dvostruki život

Klerikalizam je bio razoran i za duhovnost, koja se nije razvijala u smjeru i u širinu kršćanske meditacije i kontemplacije, koja jamči tzv. pounutrenje iskustva Božje blizine, a što je sve nužno za posvećeni život, jer iz kontemplacije kreće i akcija. Ovako, sve se svelo na formalizam, koji je i u korijenima klerikalizma, koji je pak bio idealno okruženje za procvat pedofilije i ostalih vrsta seksualnog zlostavljanja unutar Crkve, jer su klerikalni krugovi bili zatvoreni u sebe, samodostatni i apsolutno nedodirljivi. Također, najnoviji slučajevi i pedofilski skandali u Sjedinjenim Američkim Državama otkrili su da se mahom radilo o homoseksualnim sklonostima, što je ponukalo papu Franju da ustvrdi kako „muškarci s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima ne bi smjeli biti primani u svećeničke redove, a svećenicima koji su aktivni homoseksualci bilo bi bolje da odu iz Crkve nego da vode dvostruki život“. Rekao je to papa Franjo u knjizi-intervjuu sa svećenikom Fernandom Pradom „Snaga poziva“, kao i da je “pitanje homoseksualnosti među svećenicima iznimno ozbiljno pitanje i mora biti razlučivano na odgovarajući način od samoga početka među kandidatima”

“Tu moramo biti odlučni”, rekao je papa, govoreći o razlučivanju mogućih istospolnih sklonosti kod kandidata za svećenstvo, dodavši da se „čini kako je u našem društvu homoseksualnost postala nešto pomodno i kako taj mentalitet ima utjecaja i na život Crkve”. Papa je iskazao zabrinutost što je pitanje razlučivanja homoseksualnih sklonosti kod kandidata u svećeničkoj i redovničkoj formaciji u jednome trenutku bilo zanemareno i rekao kako “moramo tome razlučivanju posvetiti pažnju i slušati glas iskustva koji Crkva ima. Kada tome nije posvećena pažnja, nastaju problemi….Može se dogoditi da u neko vrijeme kandidat ne pokazuje takvu tendenciju, ali ona kasnije izlazi na površinu.”

Odnosno, poručio je već zaređenim svećenicima s homoseksualnim sklonostima kao i redovnicima i redovnicama da „moramo tražiti od njih da žive svoj celibat s integritetom i da, iznad svega, budi odgovorni i ne sablažnjavaju svoje zajednice i vjernike živeći dvostruki život. Bolje im je napustiti svećenstvo ili redovništvo nego da žive dvostrukim životom”. Dakle, celibat se ne ukida, nego ga treba živjeti ili odustati od posvećenog poziva. A priča o tzv. iskušanim muževima (viri probati) koji bi jednoga dana mogli biti ređeni za svećenike ondje gdje ih nema, kao npr. u Amazoniji, također još uvijek nije dovoljno izbistrena u Crkvi, pa do daljnjega celibat ostaje u Crkvi na snazi, a ispod površine njegova kršenja osim ponekog licemjerja zacijelo može isplivati i sablazan zlostavljanja, s kojim se Crkva u zadnje vrijeme odlučila do kraja obračunati.