Celibat je jedno od vječnih pitanja koje okupira pažnju najšire javnosti, kako one u Katoličkoj Crkvi, tako i one izvan nje. Stoga nije nimalo čudno da su i kardinal Bergoglio i rabin Skorka razgovarali na tu temu, a sam Bergoglio rekao je, zapravo, mnogo više, tj. kako se, primjerice, odnosi prema svećenicima koji mu kažu da je neka djevojka zatrudnjela s njima, a čak i kako se sam zaljubio u mladosti i kako je donio odluku o celibatu, tj. bezženstvu. Odnosno, kako uopće u čovjeku nastaje odluka da postane svećenikom.
Bergoglio: U bogosloviju primamo samo četrdesetak posto prijavljenih, što znači da se poziv mora moći jasno raspoznati. Zapaža se na primjer neka vrsta psihološkog fenomena: patologije i neuroze koje traže izvanjsku sigurnost. Postoje oni koji osjećaju da u životu neće uspjeti sami pa traže udruženja koja će ih zaštititi. Jedno od njih je i svećenstvo. Stoga oči držimo širom otvorene, nastojimo dobro upoznati osobe koje pokažu zanimanje, provodimo detaljne psihološke testove prije njihova ulaska u sjemenište. Poslije, kroz suživot od godinu dana prije ulaska, svakog se vikenda promatra i razlučuje između onih koji su doista osjetili poziv i onih koji zapravo traže utočište ili pogrešno tumače značenje poziva. Uz pretpostavku da su svi koji uđu u sjemenište pozvani, kasnije se također može pojaviti nevjernost pozivu. To je Šaulov slučaj: bio je pozvan, a izdao je Gospodina. Takav je primjer i određen oblik svjetovnosti. U prošlosti je bilo biskupa i svećenika svjetovne naravi. Obično se misli da se to odnosi samo na svećenike koji imaju žene, no to je samo jedan od primjera dvostrukog života. Postoje i oni koji vjeru nastoje iskoristiti za političke veze, odnosno za duhovnu svjetovnost. Jedan katolički teolog, Henri de Lubac, kaže da najgore što se može dogoditi pomazanicima, pozvanima da služe, jest da žive prema svjetovnim mjerilima, a ne onima koje je Gospodin naložio na pločama Zakona i u evanđelju. Kada bi se to dogodilo u cijeloj Crkvi, bilo bi gore nego u sramotnim vremenima slobodarskih pastira. Najgore što nam se u svećeničkom životu može dogoditi jest da postanemo svjetovni, “laki” – light – biskupi i svećenici.
Uz ženu dolazi i punica
Skorka: Židovsko viđenje također nalaže da se ne treba baviti svjetovnime. Jedna rečenica iz Talmuda pokazuje da su mudraci kritični prema onima koji traže trenutačno, život sadašnjeg trenutka, a preziru ili po strani ostavljaju vječni život, koji znači misliti na onostranost, na to da se sve što danas činimo projicira u budućnost. Dosad smo se slagali, no sada bih postavio pitanje – ovdje se židovsko i katoličko viđenje razlikuju – na koji način to činimo. Katolička crkva u jednom je trenutku odlučila zahtijevati maksimum: potpunu predanost, život bez obitelji. Ona traži da se živi u svijetu, a da se ne veže za svjetovno. Židovstvo se tu razlikuje. Kaže: “Moraš prihvatiti izazov života u svijetu i boriti se s poteškoćama koje ti hir trenutka nanese u kuću, a i dalje se čvrsto držati duhovnih vrijednosti”. Ipak, u židovskoj zajednici ima i ortodoksnih pripadnika koji se zatvaraju u geta i s vanjskim svijetom komuniciraju samo oko najosnovnijih potreba. Ja, naprotiv, pripadam konzervativnome pokretu – bolje rečeno tradicionalnome – koji židovima nalaže da trebaju nogama čvrsto ostati u stvarnosti i njezinoj problematici, a istodobno ne zastraniti u materijalizam. Teško je slijediti taj put, i danas je to jedan od najvećih problema židovstva. Više ne živimo u getima, pretvorili smo se u kozmopolite. Borba koju nalaže trenutak jest ne prepustiti se trendovima i ostati ustrajan u potrazi za duhovnošću. Katolički svećenik suočen je s golemim izazovom: pomiješati se s narodom i ne ostati u svojoj kuli od bjelokosti. Isti je izazov pred jako tradicionalnim židovstvom. Zajednički im je izazov oduprijeti se svjetovnome, no imamo različita rješenja za problem istoga izvorišta.
Bergoglio: Ovdje moram pojasniti neke stvari: katolički svećenik zapadne tradicije ne ulazi u brak, no u istočnoj je to moguće.
Ondje se mogu vjenčati prije nego što se zarede; ako se svećenik već zaredio, ne može stupiti u brak. Katolik laik, posvećen vjeri, ide putem o kojem ste govorili. Preko glave uronjen u ovaj svijet, no ne smije se prepustiti da ga duh svijeta ponese. A to je jako teško. A što je s nama, s posvećenima? Tako smo slabi da smo stalno izloženi nedosljednostima. Tražimo kruha pokraj pogače, tražimo dobra od posvećenosti i dobra iz laičkog života. Prije ulaska u sjemenište i sâm sam bio takav. No poslije, kada odlučimo poći putem vjere, pronalazimo i snagu za taj put. Barem ga ja tako živim, no uvijek postoji mogućnost da netko upozna kakvu djevojku. Dok sam bio bogoslov, glavom mi je zavrtjela jedna cura koju sam upoznao na stričevoj svadbi. Ostao sam zatečen njezinom ljepotom, pameću i... tako, neko sam vrijeme bio izgubljen, vrtio se u krug. Kada sam se vratio u sjemenište, nisam se mogao moliti cijeli tjedan jer čim bih započeo molitvu, u glavi bi mi se pojavljivala ta djevojka. Morao sam odlučiti što ću. Još sam bio slobodan jer sam bio bogoslov, mogao sam se vratiti kući i gotovo. Ponovno sam morao razmišljati o svojoj odluci. Opet sam odabrao – ili dopustio da on mene odabere – duhovni put. Normalno je da se to događa. Kada se dogodi, čovjek mora dobro promisliti. Mora vidjeti hoće li ostati pri svojoj odluci ili reći: “Ne, lijepo je ovo što osjećam, ali bojim se da neću moći ostati vjeran svome obećanju, napuštam sjemenište”. Kada se nekom sjemeništarcu takvo što dogodi, pomognem mu da ode u miru, da bude dobar kršćanin, a ne loš svećenik. U Crkvi zapadne tradicije, kojoj i sam pripadam, svećenici se ne mogu ženiti kao u katoličkim crkvama bizantskoga obreda: ukrajinskoj, ruskoj, grčkoj i sl. Njihovi se svećenici smiju ženiti, ali biskupi to ne mogu, oni moraju živjeti u celibatu. Dobri su to svećenici, katkad im u šali kažem da u kući imaju ženu, ali da nisu svjesni da su si na vrat natovarili i punicu. Temu celibata u zapadnom su katoličanstvu pokrenule neke udruge. Zasad se strogo držimo celibata. Ima onih koji, pomalo pragmatički, kažu da gubimo radnu snagu. Kada bi, hipotetski, zapadno katoličanstvo revidiralo pitanje celibata, učinilo bi to iz kulturnih razloga (kao na Istoku), odluka se ne bi odnosila na univerzalno pravo izbora. Zasad sam za to da ostane celibat, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, zato što je za nama deset stoljeća više pozitivnog nego negativnoga iskustva. Problem je u tome što u oči najprije upadaju skandali. Tradicija ima svoju težinu i vrijednost. Katolički su svećenici postupno odabrali celibat. Do 1100. godine neki su ga se pridržavali, a neki nisu. Poslije je Istočna crkva odlučila celibat prepustiti osobnome izboru, a Zapadna ga je uvela kao pravilo. To je pitanje discipline, a ne vjere. I može se promijeniti. Osobno mi ženidba nikad nije pala napamet. No postoje i takvi slučajevi. Sjetite se paragvajskog predsjednika Fernanda Luga, sjajnog čovjeka. On se odrekao biskupstva. Bio je pošten u svojoj odluci. Ima svećenika kojima se to događa.
Skorka: Kakav je vaš stav?
Bergoglio: Ako mi dođe neki od njih i kaže mi da je neka žena s njime ostala trudna, saslušam ga, nastojim ga smiriti i polako mu dam do znanja da je prirodno pravo ispred prava koje ima kao svećenik. Stoga mora ostaviti službu i pobrinuti se za dijete, čak i ako odluči da se neće vjenčati s njegovom majkom. Jer dijete ima pravo i na majku i na oca. Preuzmem na sebe srediti sve dokumente u Rimu, ali on mora napustiti službu. Ali ako mi neki svećenik kaže da se malo zanio pa pokleknuo, pomognem mu da se popravi. Neki, nažalost, ni ne otiđu biskupu.
Nadvladavanje strasti
Skorka: Znači li to da se poprave?
Bergoglio: Pokaju se, ostanu u celibatu. Dvostruki život nikome ne koristi, to ne volim, potiče himbenost. Katkad im kažem: “Ako se ne možeš nositi s time, odluči se”.
Skorka: Htio bih pojasniti da je jedna stvar svećenik koji se zaljubi u neku djevojku pa se ispovjedi, a sasvim je drugo pedofilija. Nju treba sasjeći u korijenu, pedofilija je vrlo ozbiljan problem. Dvoje odraslih može se zaljubiti, to je druga stvar.
Bergoglio: Da, ali moraju promijeniti ponašanje. A to da je pedofilija posljedica celibata, nikako nije točno. Više od sedamdeset posto slučajeva pedofilije događa se u obiteljskom okruženju i u susjedstvu. Počinitelj može biti djed, stric, ujak, očuh, susjed. Kada se takvo što dogodi, ne smijemo se praviti da to ne vidimo. Ne smije se dogoditi da netko tko je na položaju drugome uništiti život. U mojoj biskupiji nije bilo takvih slučajeva, no jednom me telefonom nazvao neki biskup i tražio me savjet. Rekao sam mu da tom svećeniku oduzme ovlasti i zabrani mu svećeničku službu te da pokrene slučaj pred kanonskim sudom nadležnim za njegovu biskupiju. Mislim da je to jedino rješenje, ne vjerujem u stajališta koja podupiru izvjestan duh zajedništva kako bi se izbjegla loša slika u javnosti. Čini mi se da je takvo rješenje nekoliko puta predloženo u SAD-u: svećenika se premjesti u drugu župu. To je glupost zato što taj svećenik problem odnese sa sobom. Takva reakcija u okviru zajednice nosi određene posljedice, zato se ja ne slažem s takvim rješenjima. Nedavno su u Irskoj otkriveni slučajevi od prije dvadesetak godina i sadašnji je papa jasno rekao: “Nulta tolerancija prema takvom zločinu”. Divim se hrabrosti i ispravnosti postupka Benedikta XVI.
Skorka: U židovstvu ne postoji vjerska organizacija piramidalnog ustroja kakvu ima Crkva. Tako da svaka zajednica mora kontrolirati svoje vjerske predvodnike. U talmudskoj literaturi postoji aforizam koji kaže: “Poštuj svakoga, a ne vjeruj nikome”. Svatko se treba boriti protiv svojih strasti, može pogriješiti, a u zajednici svi trebaju nadzirati jedni druge. Rabin svoje učenike, a oni njega. Kada se uoči da se rabin neprikladno ponio, ako je riječ o nečemu ozbiljnome, treba ga smijeniti. U Rabinskome sjemeništu događa se upravo ono što ste maločas spomenuli vezano uz svećeništvo. Ima ljudi koji žele postati rabinima iz patoloških pobuda. Stoga i mi prije primanja u sjemenište sastavljamo povjerljiva izvješća o psihološkom profilu kandidata. Potreban je velik oprez kako se ne bi pogriješilo s osobama kojima će se predati vlast i prepustiti duhovno vodstvo zajednice. Sedamdesetih je godina zaprimljena prijava, ni manje ni više nego protiv osnivača Rabinskoga sjemeništa i konzervativnoga pokreta u Argentini, Marshalla Meyera. Ja sam ga upoznao dok je još trpio posljedice. Nema sumnje da je duhovno unaprijedio židovsku zajednicu u Argentini i društvo u cjelini: sve je riskirao za zaštitu ljudskih prava u zemlji u jeku diktature. Izložio se pogibelji, posjećivao je političke zatvorenike u zatvorima, pokrenuo veze, savjetovao i skrivao mnoge roditelje nestalih osoba. Zdušno se borio za povratak demokracije. Mislim da je itekako zaslužio Orden Osloboditelja sv. Martina, najviše odličje u Argentini, kojime ga je odlikovao predsjednik Alfonsín. Sve to dogodilo se poslije optužbe s kojom se morao suočiti. Ne mogu iznositi mišljenje o tome što se dogodilo jer mi nisu poznati detalji, no postojala je mogućnost za prijavu. Sudska istraga u Meyerovu slučaju nije pronašla nikakvu krivnju. Ponašanje svakog vjerskog vođe mora biti ispravno ne samo u Božjim očima, nego i u očima ljudi. Moraju djelovati s najvećim oprezom te izbjegavati svaku nejasnoću koja bi mogla izazvati nepovjerenje.
>>Papa Franjo ipak nije gay-friendly!
