Christopher: Moram vas zamoliti da vaše snage ne zauzimaju Banju Luku

Zajedničke akcije HV-a, HVO-a i Armije BiH bile su sve uspješnije. Hrvatska vojska došla je na 23 kilometra od Banje Luke, a izvidnice su bile na 17 kilometara od Banje Luke, koja je bila u kaosu, bez električne energije, s više od 50 tisuća prognanika i izbjeglica i bez ikakve efikasne obrane. Sve hidroelektrane na Vrbasu bile su zauzete.

Bio sam u Lumbardi na otoku Korčuli u predizbornoj kampanji. Američki veleposlanik Peter Galbraith, koji je bio veliki podupiratelj zajedničkih operacija HV-a, HVO-a i Armije BiH u Bosni i Hercegovini, posljednjih me nekoliko dana upozoravao da ubrzamo operacije jer bi Holbrooke, zbog mirovnih pregovora, mogao od predsjednika Tuđmana zatražiti da stanemo. O tome sam odmah obavijestio Tuđmana i Šuška. Dana 14. listopada 1995. oko 13 sati na mobilni telefon nazvao me državni tajnik SAD-a Warren Christopher.

Humanitarna katastrofa

Nakon kurtoaznog pozdrava odmah je prešao na stvar. Kazao mi je bez ikakva uvoda:

– Mate, moram vas zamoliti da vaše snage stanu i ne zauzimaju Banju Luku. Naše su procjene da će vašim zauzimanjem Banje Luke nastupiti humanitarna katastrofa te da će 300-350 tisuća Srba s tog područja otići u SRJ i potpuno je destabilizirati. Izgubit ćemo Miloševića kao pregovarača u mirovnim pregovorima, doći će netko još gori i nismo sigurni da ćemo u tom slučaju moći organizirati mirovne pregovore. Osim toga, predviđamo da bi oko 100 tisuća Srba došlo u područje istočne Slavonije i Baranje te bi otpala bilo kakva mogućnost mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Čak bismo ih i mi morali braniti snagama NATO-a.

Pažljivo sam saslušao Christophera, s kojim sam bio u odličnim odnosima, i zaključio da su Amerikanci već odlučili. Ne žele potpuni poraz Slobodana Miloševića, imaju obveze prema Ruskoj Federaciji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, žele mirovnim pregovorima završiti rat u BiH. Nisam se predao. Odgovorio sam hladno i čvrsto:

– Warrene, to bi bila velika pogreška, propustili bismo priliku da konačno porazimo Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i njihove velikosrpske ideje o stvaranju velike Srbije. Dajte nam samo dva dana, 48 sati, oslobodit ćemo Banju Luku i Posavinu i projekt velike Srbije bit će mrtav.

Ali ni Christopher se nije dao. Otvoreno i jasno kazao mi je da oni, Amerikanci, imaju obveze prema Kontaktnoj skupini te da žele isključivo mirovnim pregovorima završiti rat u BiH. Dodao je kako će nam pomoći u procesu reintegracije hrvatskog Podunavlja. Razgovor je dugo trajao, gotovo 45 minuta. Na kraju sam mu kazao da o tome, prema našem Ustavu, može odlučiti samo predsjednik Tuđman i da ću ga o svim detaljima našeg razgovora odmah obavijestiti. Pozdravili smo se te sam odmah nazvao predsjednika Tuđmana.

Predsjednika sam odmah obavijestio o detaljima našeg razgovora, o mom zahtjevu da nam daju još dva dana, ali i njegovu čvrstom stavu da stanemo jer ćemo ugroziti američki mirovni plan. Predsjednik me saslušao i kazao:

– Mate, prije dvadesetak minuta nazvao me Holbrooke i tražio isto. Pristao sam da stanemo. Ne možemo biti u sukobu s Amerikancima. Naša je vojska u BiH, a Hrvatska još nije cijela oslobođena. Obećao mi je američko partnerstvo i pomoć oko mirne reintegracije.

Bio sam tužan, ali sam razumio i podržao predsjednika, koji nije mogao ući u sukob sa SAD-om, glavnim partnerom i saveznikom, koji je imao čvrste dogovore o mirovnim pregovorima unutar Kontaktne skupine. Poslije sam doznao od Alije Izetbegovića da su Amerikanci prijetili Bošnjacima da će NATO bombardirati položaje Armije BiH ako ne stanu. Veleposlanik Peter Galbraith puno mi je puta poslije kazao da su pogriješili i da smo bili u pravu. Tako su završile pripreme za mirovne pregovore u Daytonu.

Umalo vojna akcija u Podunavlju

Predsjednik Tuđman osobno je kontrolirao proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Razvio je odličan, prijateljski odnos s civilnim zapovjednikom misije UNTAES-a Jacquesom Paulom Kleinom, odličnim diplomatom i jednako tako dobrim generalom. U Uredu predsjednika problemom mirne reintegracije bavili su se predstojnik Ureda Ivica Kostović i još više zamjenica predstojnika Vesna Škare-Ožbolt, te potpisnik Erdutskog sporazuma Hrvoje Šarinić. Šef naše misije za suradnju s UNTAES-om bio je Ivica Vrkić, a policijsku suradnju koordinirao je Joško Morić. U proces mirne reintegracije bili su uključeni brojni lokalni predstavnici vlasti. Svi su oni posao obavili sjajno.

Hrvatski prognanici iz Baranje i istočne Slavonije opravdano su pritiskali da se proces što prije završi. Ali bilo je i djelovanja protiv politike predsjednika Tuđmana. U jednom trenutku general Klein tražio je da se Branimira Glavaša smijeni s mjesta župana. U suradnji s Vladimirom Šeksom, pomogao sam da se taj problem pozitivno riješi tako da Amerikanci odustanu od svog zahtjeva, a da Glavaš iskreno iskoristi svoj autoritet za ubrzanje mirne reintegracije.

Drugi problem bio je kudikamo veći. Jednog dana, u drugoj polovici listopada 1996., neposredno prije sjednice Vlade, došao mi je na Markov trg predstojnik Ureda predsjednika i moj odlični prijatelj Ivica Kostović te kazao:

– Mate, odlučeno je da se pokrene vojna akcija oslobađanja hrvatskog Podunavlja. Mislim da na to više ni ti ne možeš utjecati, bez obzira na tvoj odnos s predsjednikom. Ministarstvo obrane i generali uspjeli su uvjeriti predsjednika Tuđmana. Operacija će trajati dva dana, a već drugi dan očekujemo oslobađanje Vukovara. Određeno je da general Ivan Kapular istakne hrvatsku zastavu.

Govoreći dalje u povjerenju, istaknuo je kako se očekuju minimalne žrtve s naše strane, od tisuću do dvije tisuće ljudi, a stradanja sa srpske strane bit će daleko veća. Još mi je jednom napomenuo da i ne pokušavam zaustaviti operaciju jer je sve odlučeno. Oblio me hladan znoj. Šetao sam oko crkve sv. Marka i razmišljao. Znao sam da će američke reakcije biti brutalne ako se to dogodi.

(Svršetak)