Mate Granić u izdanju Večernjeg lista objavljuje knjigu “Diplomatska oluja” u kojoj otkriva ključne događaje u nastanku neovisne i samostalne Hrvatske. Granić otkriva i dosad nepoznate detalje o stvaranju države, primjerice, kako je Tuđman u jednom trenutku razmišljao o ostavci, tko je najzaslužniji za zaustavljanje rata u BiH, kako je međunarodna zajednica htjela spriječiti Oluju... Budući da su iz njegova tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova potekli i predsjednica RH i premijer, ali i šef Sabora te bivši premijer Milanović, Granić je govorio i o ključnim političkim akterima u Hrvatskoj.
U svojoj novoj knjizi spominjete jedan dosad nepoznati detalj da je pokojni predsjednik Tuđman razmišljao o ostavci kad mu je Klub zastupnika HDZ-a, što bi danas bilo nezamislivo, odbio sastav ministara u Vladi demokratskog jedinstva 1991. godine?
Bilo je to vrijeme nakon Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, nakon što je dogovorena mirna reintegracija i nakon što je Tuđman postigao sve svoje strateške ciljeve, letjeli smo noću iz Daytona, a predsjednik Tuđman mi je u dobrom raspoloženju otvorio dušu i pričao o određenim kritičnim momentima u stvaranju Hrvatske. Tada mi je kazao da je, u trenutku kada mu Klub HDZ-a nije prihvatio prijedlog ministara koji je bio usuglasio s tadašnjim premijerom, pomislio i na ostavku. No, to ga je jako kratko držalo.
Ta je ideja ostala samo u njegovoj glavi, nikome ostavku nije spominjao?
Da, isključivo u njegovoj glavi. Rekao mi je da se tada prisjetio tekstova Starčevića, Kvaternika i Radića i rekao da ne moraju uvijek suradnici razumjeti viziju vođe, ali da vođa mora ostati čvrst u sklopu svoje vizije i ciljeva. I zato je odlučio da bude još čvršći u ispunjavaju svojih strateških ciljeva; stvaranju moderne hrvatske države, međunarodno priznate, demokratske i europski integrirane.
Danas je nezamislivo da predsjedniku HDZ-a, ni Plenkoviću, a kao ni ikome prije njega, zastupnici ili članovi Predsjedništva odbiju izbornu listu, sastav ministara ili sl. Pokazuje li to deficit demokracije u HDZ-u, odnosno da je gotovo 30 godina poslije HDZ sve više autokratska stranka?
Treba se vratiti u vrijeme predsjednika Tuđmana, on je prvi predsjednik države i HDZ-a, on je stvorio državotvorni, široki i narodnjački pokret za stvaranje hrvatske države. HDZ i državu temeljio je na jasnim ciljevima i na što većoj širini, odnosno na pomirbi. Okupio je sve što je mogao, a to znači da nisu svi njegovi suradnici bili istog političkog profila.
Pogledajte što nam je Granić rekao o Tuđmanu i drugim temama:
Dakle, Tuđman, prema vašim riječima, nije birao isključivo odane i poslušne. Što se dogodilo HDZ-u?
Poslije su se stranke pretvorile u ono što su uobičajene europske stranke...
A to je poslušnost?
Ne samo to, stranka ima svoju politiku, drukčije je strukturirana od pokreta pa stranke imaju svoja pravila ponašanja.
Nisu li se ljudi zasitili upravo tog modela koji su inaugurirale velike stranke? Ne rastu li zato populističke i antirežimske stranke?
Predsjednik je u danom trenutku okupio sve najbolje što je mogao. U tom trenutku mnogi su se priključili Tuđmanu zbog jasnih ciljeva i vjere u te ciljeve. Mogu to reći za sebe; bio sam najmlađi dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, bio sam gost profesor u Americi... Bio sam posve zadovoljan poslom koji sam radio i koji sam volio, ali priključio sam se Tuđmanu jer sam osjetio povijesni trenutak i vjerovao sam u stvaranje hrvatske države. Teško je to uspoređivati sa sadašnjom situacijom.
Pitam vas sve to jer u dijelu javnosti prevladava stav da je Tuđman bio autokrat. Ako je točno sve što vi govorite, ispada da je u HDZ-u bilo više demokracije prije 30 godina.
Jako ću rado odgovoriti na to pitanje, čak i malo dulje. One slavne noći kad je donesena deklaracija o prekidu svih veza s bivšom državom u Ininoj zgradi u Šubićevoj, u drugom dijelu te sjednice Tuđman je u Vilu Prekrižje pozvao najuži državni vrh. Tada sam imenovan glavnim pregovaračem s bivšom JNA o deblokadi i evakuaciji vojarni. Pregovarao sam s generalom Rašetom. U toj su skupini bili Dražen Budiša, general Imra Agotić i Stjepan Adanić, a pomagali su Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, Davorin Rudolf i Andrija Hebrang, koji je vodio pregovore u vezi s preuzimanjem Nove bolnice. Sutradan sam došao predsjedniku i pitao sam ga za upute, na to mi je odgovorio da razumijem državnu politiku i neka idu što prije. To je bilo sve što mi je rekao. I stvarno sam se tako ponašao, po svojoj savjesti i odgovornosti. Kada sam završio pregovore, samo sam ga izvijestio da je gotovo.
Hoćete reći da vam se Tuđman nije miješa u posao niti vam davao instrukcije?
Tako je. Ništa! Želim još nešto reći, u vrijeme neposredno prije washingtonskih pregovora dao mi je ideju da što prije objasnim našu poziciju vodećim europskim državama i Svetoj Stolici. U jednom danu, 23. veljače 1994. godine, bio sam s Klausom Kinkelom u Bonnu, s Andreottijem u Rimu, s J. L. Tauranom u Vatikanu, veleposlanicima u Ženevi, a dan poslije bio sam u Londonu. Dok sam bio u Londonu s ministrom vanjskih poslova, zvao me Christopher da hitno dođem u Washington jer počinju pregovori. Rekao sam da trebam na posljednje konzultacije s Tuđmanom. To je bio možda najdulji sastanak, razgovarali smo od ponoći do 2.30 sati, a već u 7 sam bio u avionu za Washington. Te smo noći utvrdili ciljeve pregovora: zaustavljanje sukoba Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH, što je bila američka ideja. Tada sam ga pitao imamo li kao država obveze prema bilo kome za koje ja ne znam. Ne, Mate, rekao je. Imamo li obveze prema Miloševiću? Ne, Mate, nikada ništa nije dogovoreno, a kamoli potpisano. I to je bilo sve, to je bila jedina uputa za te kritične pregovore. Iz Washingtona sam ga zvao dva puta po deset minuta i to je sve. Kada smo dogovarali veleposlanike, znali smo u 15 minuta nekoliko veleposlanika riješiti. Kad je Tuđman bio bolestan, išlo je malo teže, ali ako se njemu neki veleposlanik nije svidio, ja bih predložio novog. Ako se meni nije svidio, on bi predložio novog. I baš se nikada nije petljao u moje Ministarstvo vanjskih poslova.
Ipak, svjesni ste da o Tuđmanu prevladavaju drugačiji stavovi?
Upravo zato što sam toga svjestan, napisao sam knjigu o svojim osobnim iskustvima.
Danas ste savjetnik predsjednice RH, ali čovjek ste u čijem su ministarstvu stasali i predsjednica RH i premijer i predsjednik Sabora, bivši premijer Milanović...
Predsjednica je uspostavila odličnu komunikaciju sa SAD-om, Kinom i Rusijom. Predsjednica je pokrenula i Inicijativu triju mora, a premijer uživa velik ugled u EU. To je neosporno, voljeli ga ili ne, a legitimno je da se oporba i vlast bore. Hrvatska je postala neosporan politički čimbenik. Svijet se promijenio, nije isto kad je na čelu SAD-a Trump ili Clinton, nije ista Kina u mom vremenu i danas, Rusija nekad i sada. Sve se to reflektira na jugoistok Europe, koji je danas ponovno izazovan i nestabilan. Čvrsto vjerujem da predsjednica RH i premijer, kao i predsjednik Sabora, odlično prepoznaju nove prilike i u njima se odlično snalaze. Ako govorimo o gospodarstvu, naravno da bih više volio da Hrvatska bude posve usmjerena prema budućnosti i da gospodarski ide brže naprijed. Zalažem se za radikalne reforme kako bi ljudi bolje živjeli.
Hoćete reći da bi Vlada na polju reformi mogla više napraviti?
Čvrsto potičem promjene i hrabre poteze.
Razgovarate li s Plenkovićem, on je svojevremeno vas i Šeksa označio kao svoje savjetnike?
Apsolutno razgovaram i moje stavove premijer zna odlično.
Jeste li moderirali u odnosima predsjednice i premijera s obzirom na to da oni nisu bili baš idilični?
Predsjednica je bila najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku, a Andrej Plenković Odjela za europske integracije. I s predsjednicom i s premijerom sam u odličnim, prijateljskim odnosima. Moja je želja, i kao građanina RH i kao prijatelja, da ti odnosi što bolje funkcioniraju. To je sve što mogu reći.
Koje ste karakterne osobine uočili kod predsjednice, a koje kod premijera kad su kao mladi ljudi došli u MVP?
Kod oboje sam uočio sjajnu educiranost i brzo donošenje odluka. Sjećam se prve zadaće koju sam bio zadao Kolindi Grabar-Kitarović, tražio sam analizu odnosa Hrvatske s Amerikom, do u detalj. Dao sam joj rok od dva dana na sastanku u 11 sati, a ona je već poslijepodne u 17 sati došla s deset stranica sjajno napisanog teksta. Sama ga je napisala i to je bilo besprijekorno. Kad je trebalo brzo prikupiti informacije, bila je nenadmašna, izvanredno vješta. Imala je odlične kontakte, znala je od koga može što doznati. Bila je uvijek vrlo realna u svim procjenama situacija, nije imala nikakvih iluzija. Plenković je, s druge strane, imao sve kvalitete da bude ono što je danas. On Europu živi i odlično razumije, i tada je kao mladi diplomat bio odlično primljen i imao je odlične kontakte. Karakteristika mu je bila da nikad nije povukao neoprezan potez, uvijek hoće biti maksimalno informiran. Malo opreznije donosi odluke, ali kad je donese, tvrdo stoji iza nje i sam preuzima odgovornost. I predsjednica i premijer u ranoj su mladosti pokazivali liderske sposobnosti.
Nije vas bilo strah gurati tako mlade osobe? Tko vam ih je predložio?
Predsjednicu sam upoznao u Ministarstvu, ona je bila u kabinetu mog zamjenika Sanadera, ali vrlo sam brzo vidio da ona ima potencijal za veće stvari. A Plenkovića poznajem puno dulje, poznajem mu oca i majku. Majka mu je iz Makarske, a otac mu je bio moj školski kolega u splitskoj gimnaziji. Bili smo u odličnim odnosima.
Plenković je za nositelja HDZ-ove europske liste stavio čovjeka od 29 godina, zamjera mu se da je to lista mladih i neiskusnih ljudi ili pak onih koji nemaju političku težinu. Kako na to gledate?
Pozitivno. Zalažem se za promjene, treba ih i ubrzati, pa bile i bolne. Ako ste demokratski izabran lider, ako ste uspjeli, ostajete, ako niste – prepuštate mjesto drugome.
Hoćete reći da je Plenković tom listom apsolutno preuzeo odgovornost?
Tako je, i tu nema pitanja. Ako si uspio – odlično, ako nisi – dolazi drugi. Odluke treba donositi brzo, pa makar bile bolne.
Da, samo u HDZ-u Plenkoviću unaprijed nitko ne želi reći da je nešto loše napravio, klimaju glavom, a neslužbeno kritiziraju.
Ne bavim se stranačkim odnosima. Meni je važno da predsjednicu poštuju svjetski lideri, da se rado čuje njezino mišljenje i da ima odličnu dostupnost.
Može doprijeti do bilo kojeg svjetskog lidera?
Tako je. Kao što mi je iznimno drago da Plenković sjajno kotira u EU. Europska je unija najbolja organizacija u koju je Hrvatska mogla ući premda i ona ima svojih mana. Nije ni EU sveta krava. I unutar EU ima različitih mišljenja o viziji EU.
Kažete da se predsjednicu u svijetu poštuje, pa je tako u svijetu sa simpatijama gledano na njezino navijanje i ljubljenje znojnih nogometaša na Svjetskom prvenstvu, a u Hrvatskoj je pak doživjela kritike.
Osobno sam razgovarao s puno svjetskih lidera i visoko rangiranih diplomata i ministara. Prvo, Hrvatska je sjajno igrala, a spontanost predsjednice svijet je prihvatio apsolutno pozitivno. Kada sam kao njezin izaslanik bio na inauguraciji Erdoğana, baš prije polufinala, nije bilo ni jednog lidera koji mi nije rekao da sjajno igramo i da predsjednica sjajno navija. To je izuzetno dobro odjeknulo i djelovalo na prepoznatljivost Hrvatske u svijetu. Nakon mnogih sjajnih hrvatskih sportaša, predsjednica je tim aktom navijanja i te kako učinila na simpatičnoj prepoznatljivosti Hrvatske. Vani nitko ne razumije kritike zbog predsjedničina navijanja jer to smatraju spontanošću. Predsjednica je sebe sada jasno definirala kao umjerenu konzervativku, kao lidericu koja je svjetski orijentirana, koja želi govoriti o budućnosti. Kao što i premijerova riječ ima težinu u EU i u svakom trenutku može nametnuti teme u EU. To je izuzetna prednost za Hrvatsku. I jače bi se zemlje od Hrvatske zaljuljale zbog Agrokora, puno je toga ova Vlada riješila, ali na mnogim poljima Vlada treba apsolutno hrabro ići u reforme. Ne smijemo zaboraviti da se gradi Pelješki most, dominantno sredstvima EU, Petrokemiju, rast kreditnog rejtinga i proračunski suficit.
Vlada treba ubrzati reforme?
Da, hrabro u reforme treba ići. Inače, zadovoljan sam i ponosan jer su ključni akteri na političkoj sceni ljudi koje sam prepoznao u Ministarstvu vanjskih poslova.
Kažete da je predsjednica umjerena konzervativka, primjetno je da se Kolinda Grabar-Kitarović udaljila od desnijeg biračkog tijela i desnijih stavova pa je tako i priznala da je pogriješila kada je ZDS nazvala starim hrvatskim pozdravom.
Sve je dio demokracije, ali stroga većina birača čini politički centar ili umjerenu desnicu, a u različitim periodima različito je jak i lijevi centar. U Hrvatskoj, tko god da je pobijedio, to je bio mainstream. Najvažnije je da čovjek ostane ono što jest, a predsjednica je najjača kad je ono što jest. Naravno da kod nje postoji nacionalni naboj i to je ona, ali ona je osoba koja je prototip umjerenog konzervativca.
U knjizi pišete kako vam je Tuđman rekao da desničari ništa ne razumiju, od Ante Pavelića do danas, da su izgubili jedan rat, i da bi izgubili i Domovinski da nije stvorio HDZ i da se nije zalagao za pomirbu...
Jednom na Brijunima, nakon potpisivanja sporazuma o normalizaciji donosa sa Srbijom, predsjednik je pozvao mene i moju obitelj. Sam je u kratkim hlačama, uz pomoć jedne kuharice, radio kotlovinu. U jednom trenutku pozvao me na piće i rekao mi upravo to što ste citirali. Tada mi je rekao: “Mate, rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama, koje najviše poštujem.” Imao je razumijevanje za njihovo domoljublje, poštovao je njihovu hrabrost, ali znao je da desnica ništa ne razumije. Mjesec dana poslije i Kuharić mi je rekao da se slaže s tim Tuđmanovim riječima .
Je li Tuđman pogriješio što nije proveo lustraciju i je li bila pogreška što se tajila njegova bolest?
Lustracija u procesu stvaranja države i obrane od velikosrpske agresije apsolutno nije mogla biti provedena. Hrvatsku smo integrirali kad je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. A već u jesen 1996. predsjednik Tuđman je obolio. On je okupio sve koji su bili za suverenu Hrvatsku.
Slažete li se da nedostatak lustracije i 30 godina poslije raspada komunizma opterećuje hrvatsko društvo?
Da je Hrvatska prošla kao Češka ili Mađarska ili neke druge postkomunističke zemlje, to bi bilo jedino logično da bismo proveli lustraciju. Međutim, zbog agresije s kojom se Tuđman borio najbolji je izbor bio da se u lustraciju ne ide. Što se tiče bolesti, različiti su pristupi u Europi i SAD-u.
Iz vanjskopolitičkog bazena potekao je i Zoran Milanović, nagađa se i o njegovoj kandidaturi za predsjednika, što na to kažete?
Mogu samo reći da je bio dobar i korektan suradnik i da je dobro provodio državnu politiku. Kao takav uredno je napredovao u diplomaciji.
I kod njega se vidio potencijal?
Da, on je bio čovjek koji je znao donositi odluke.
Provlače se teze da će njegova platforma u kandidaturi za predsjednika biti ukidanje izravnog izbora predsjednika države. Jeste li za izravni izbor ili u Saboru?
Sve je dio demokracije, osobno smatram da je najbolji izravni izbor jer daje puno veći legitimitet u predstavljanju države ako si izabran/a od naroda.
Jesu li ove funkcije vrhunac karijera predsjednice i premijera ili će oni u budućnosti još preuzeti i neke funkcije u svjetskim ili europskim organizacijama?
Najveća je čast biti predsjednik ili premijer, ali s obzirom na njihovu dob, oni svakako imaju i druge potencijale.
Kakav je osjećaj da je predsjednica sada vama šefica, a prije ste vi bili njoj?
Odličan, ona je sad u najboljoj dobi za tu funkciju. Moji sadašnji motivi i ciljevi potpuno su prilagođeni mojoj dobi. Pomažem koliko mogu.
Možete li predsjednici u lice reći sve što mislite?
Apsolutno da, uvijek. Vjerujem da će tako i ostati.
VIDEO Kolinda Grabar-Kitarović - Obraćanje predsjednice u povodu 4 godine mandata
"Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima." A ja bih dodao, i crvenim.