Cijela se Europa pomirila, samo Hrvati i Srbi to nikako ne mogu

Pomirenje Hrvata i Srba ne samo da ne napreduje nego je situacija iz godine u godinu sve gora. Premda je Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije potpisan još 1996., odmah nakon rata, s obzirom na to da je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u tom pogledu bio vrlo pragmatičan i racionalan, odnosi Zagreba i Beograda do danas nisu normalizirani. Većina odredaba tog sporazuma što ih je trebalo naknadno ispregovarati i apsolvirati bilateralnim razgovorima, poput, recimo, pitanja nestalih osoba ili naknade za uništenu imovinu, ostala su neriješena. Premda je od rata prošlo gotovo dva i pol desetljeća, Hrvatska i Srbija i danas su zaleđene u političkom i medijskom ratnom stanju. Agresivna, huškačka retorika i verbalni incidenti, i na jednoj i drugoj strani, dominiraju u javnom diskursu i preglasavaju pokušaje drukčije, trezvenije komunikacije, onemogućavajući i samu pomisao na normalizaciju i pomirenje.

Hrvati i Srbi mentalno još ratuju, iako je od rata prošlo gotovo dva i pol desetljeća, dok su Francuzi i Nijemci nakon samo 18 godina od rata, i to rata koji je bio najveće pustošenje i razaranje u povijesti ljudskog roda, potpisali znameniti Elizejski ugovor kojim je sklopljeno trajno prijateljstvo između dvaju naroda, a koje i danas traje. Pri tome valja naglasiti da su Nijemci i Francuzi jedni drugima ipak bili malo veći povijesni neprijatelji od Srba i Hrvata koji su u prošlosti imali ružnih i tegobnih epizoda, ali ipak je bilo puno više razdoblja koja su obilježile suradnja, tolerancija i razumijevanje. Francuzi i Nijemci, međutim, stoljećima su jedni drugima bili arhineprijatelji. Kod njih se obostrana mržnja prenosila s naraštaja na naraštaj. U udžbenicima se djecu učilo da im na drugoj strani granice žive vječni neprijatelji. I premda su Njemačka i Francuska ratovale stoljećima, politički čelnici “vječnih” neprijateljica smogli su hrabrosti potpisati ugovor kojim je okončano neprijateljstvo između dviju najvećih kontinentalnih sila. Brzo će se vidjeti da je upravo taj čin, koji predstavlja povijesnu prekretnicu u odnosima između Francuske i Njemačke i Francuza i Nijemaca, bio ključan i za ujedinjenje Europe.

I dok je Nijemcima i Francuzima trebalo 18 godina, Hrvatima i Srbima ni gotovo četvrt stoljeća nije dovoljno da uopće povedu ozbiljne razgovore o zatvaranju ratne i otvaranju mirnodopske epizode jer se svaki razgovor brzo pretvori u svađu i međusobno prepucavanje. Pomirenje Hrvatske i Srbije, odnosno Hrvata i Srba, zato već dugo uopće nije na dnevnom redu niti je u fokusu političara na jednoj i drugoj strani. Kod običnih građana život je, dakako, učinio svoje, Hrvati i Srbi na valjda svim razinama, osim političke, komuniciraju uglavnom normalno, međusobno trguju, surađuju, prijateljuju...

Suočavanje s odgovornošću

To, međutim, ne rješava problem hrvatsko-srpskog pomirenja, pogotovo na političkoj razini koja je važna i često je u sličnim povijesnim situacijama, primjerice u slučaju francusko-njemačkog pomirenja, predstavljala putokaz za pomirenje na ostalim razinama. Kod Hrvata i Srba situacija je obrnuta. Političarima pomirenje uopće nije u prvom planu, pogotovo u posljednjem razdoblju, koje ugrubo počinje promjenom vlasti u Srbiji i ponovnim dolaskom radikalnih nacionalista na vlast u Srbiji, ali i ulaskom Hrvatske u EU u ljeto sljedeće godine, čime je Hrvatska izgubila interes za bolju suradnju sa Srbijom.

Dok je devedesetih i početkom dvijetisućitih bilo više pokušaja okupljanja intelektualaca i poticanja intelektualnih rasprava na tu temu, kako bi se uspostavio dijalog i otvorila rasprava, bez čega je teško zamisliti istinsko pomirenje, u ovom je desetljeću sve to zamrlo. Zašto je proces pomirenja i stabilizacije na Balkanu tako spor? U čemu to Hrvati i Srbi griješe kad je pomirenje u pitanju? I što u tom kontekstu mogu naučiti od Nijemaca i Francuza, ali i od drugih europskih naroda koji su uspjeli prevladati stoljetne sukobe i podjele?

Njemačko-francuski primjer osobito je poučan. Pomirenje Francuske i Njemačke dogodilo se u trenutku kad su vizionarski političari i državnici poput Adenauera, Schumanna i De Gaullea shvatili da je jedina alternativa miru i suradnji potpuno uništenje Europe. U tom smislu pomirenje Njemačke i Francuske postalo je neizbježno, unatoč stoljetnim predrasudama i neprijateljstvima, kao odraz historijske nužde, s obzirom na to da je Europa, nakon što je izašla iz jednog rata u kojem je zamalo uništena, odmah kročila u hladni rat koji je zapadnoeuropske narode silio na suradnju i zajedničko suprotstavljanje novoj prijetnji.

Iako je bilo savezničkih planova prema kojima je Njemačka nakon rata trebala postati poljoprivredna i potpuno deindustrijalizirana zemlja, što je trebalo u korijenu sasjeći bilo kakve buduće agresorske namjere, nove okolnosti nametale su novu agendu u kojoj nije bilo puno prostora za kažnjavanje. Zato je tadašnja Zapadna Njemačka zapravo neočekivano brzo ponovno čvrsto integrirana u zapadnoeuropski krug. Zbog hladnog rata relativno brzo, samo 10 godina od rata, otvorena su joj vrata NATO-ova saveza, što nije moglo proći bez francusko-njemačke spremnosti na pomirenje. Drugi poticaj pomirenju Nijemaca i Francuza bila je, naravno, Europska unija, koja je tada bila u povojima i koje ne bi bilo bez tog pomirenja. Njemačka je kao ravnopravna partnerica, jer je jedino tako i mogla sudjelovati, bila među šest zemalja utemeljiteljica tadašnje Europske zajednice za ugljen i čelik.

Međutim, i to valja osobito naglasiti, sve se to dogodilo nakon što je Njemačka jasno i nedvosmisleno preuzela krivnju i odgovornost za rat, bez bilo kakvog opravdavanja i uvjetovanja. Štoviše, to priznanje nije bilo samo jednokratno. Njemački političari – od Konrada Adenauera, koji je vjerojatno najzaslužniji za poslijeratnu preobrazbu Njemačke i koji je kao kršćanin hrabro progovorio o odgovornosti njemačkog naroda i njemačkih biskupa za koncentracijske logore, pogrome i zvjerstva, preko Willyja Brandta, koji je zbog toga klečao u Varšavskom getu, a naposljetku i Angele Merkel, koja je prije nekoliko godina u logoru Dachau pred stotinjak logoraša poručila da “nikada ne smijemo zaboraviti” i “nećemo zaboraviti” – nikad nisu pokušavali zaliječiti njemačke rane zaboravom ni bježati od vlastite prošlosti.

Takvu spremnost na suočavanje s vlastitom odgovornošću, odmah moramo naglasiti, Balkan ne poznaje ali, i to nas ne bi trebalo utješiti, ne poznaju je ni, primjerice, Austrijanci, koji su se brzo saživjeli s ulogom “prve Hitlerove žrtve”, i u njoj ustraju do danas, ili pak Talijani, koji su svoju povijesnu odgovornost, spretno se koristeći povoljnim hladnoratovskim okolnostima, također pomeli pod tepih.

Nijemci pomirenje nisu shvatili kao jednokratan hir, nego kao dugotrajan i mukotrpan proces, čak i kada je to značilo da Njemačka, i to puno godina poslije rata, mora stajati u kutu i čekati svoju priliku, svjesna svoje krivnje. Nijemci su bili spremni čekati. Takav je bio slučaj s tradicionalnim proslavama obljetnica savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Helmut Kohl bio je prvi njemački kancelar koji je želio dobiti pozivnicu, iako je na početku prvog mandata, još sredinom osamdesetih, tvrdio da mu ondje nije mjesto, ali je od svog prijatelja Françoisa Mitterranda nikad nije dobio. Bilo je prerano. Trebala su proći još dva desetljeća da Gerhard Schröder postane prvi kancelar koji je dobio pozivnicu za Normandiju. Stigla mu je od Jacquesa Chiraca, iako su neki negodovali. Za Schrödera je to značilo kao da je Drugi svjetski rat napokon završio.

Proces pomirenja za Njemačku i Francusku nije okončan, jer pomirenje je osjetljivo i vazda ga treba paziti i obogaćivati, hraniti ga i liječiti kad mu je liječenje potrebno, stalno se brinuti za njega. A to se najbolje postiže suradnjom. A stupanj suradnje, što već godinama postoji između Njemačke i Francuske, jednostavno je fascinantan. Dvije zemlje održavaju redovite mjesečne konzultacije u svim ključnim područjima, usklađuju svoje stavove prije svakog europskog sastanka na vrhu, imaju redovite zajedničke sjednice vlada, pa čak i zajednička zasjedanja parlamenata dviju zemalja, što je valjda jedinstven takav primjer u svijetu.

I kao da to nije dovoljno, jer su njemačka kancelarka i francuski predsjednik početkom godine otišli još jedan korak dalje u produbljivanju odnosa stavivši svoj potpis na Aachenski ugovor, koji zapravo predstavlja nadgradnju Elizejskog ugovora. Njegove odredbe trebale bi dodatno ojačati prijateljstvo prijateljskih zemalja, povezati dva povezana sustava i građane koji su ionako povezani. Sve se to događa unatoč činjenici da odnosi kancelarke Merkel i predsjednika Macrona u posljednje vrijeme i ne funkcioniraju baš najbolje. Drugim riječima, unatoč nesporazumima na najvišoj razini, francusko-njemački odnos, a on je ključan za EU, funkcionira bez obzira na nesporazume između Merkel i Macrona.

Poučan je i primjer pomirenja Njemačke i Češke, započet još u vrijeme Čehoslovačke. Dvije zemlje dijele teško povijesno breme. Po završetku Drugog svjetskog rata oko tri milijuna Sudetskih Nijemaca protjerano je iz tadašnje Čehoslovačke, dok ih je na tisuće pobijeno. Beneševim dekretima, nazvanim po tadašnjem čehoslovačkom predsjedniku Edvardu Benešu, ozakonjeni su poslijeratni progon, otimačina i ubojstva. Protjerani Sudetski Nijemci, naravno, nisu se lako mirili s činjenicom da se onima koji su progonili, oteli im svu imovinu i ubijali neće ništa dogoditi i da su Beneševim dekretima zaštićeni pred zakonom. U Češkoj je, s druge strane, prevladavalo uvjerenje da je to samo opravdana cijena koju su Nijemci morali platiti za nacističke zločine. Ta nije sve počelo Beneševim dekretima, branili su se u Pragu, nego još sramotnim Münchenskim ugovorom, nakon kojeg su Nijemci najprije anektirali Sudete, a zatim i cijelu njihovu zemlju.

Mukotrpni pregovori

Tek je pad Berlinskog zida omogućio početak procesa pomirenja, a u tom su procesu obje strane napravile neke teške korake. Novi čehoslovački predsjednik Vaclav Havel kazao je tijekom prvog posjeta Saveznoj Republici Njemačkoj u siječnju 1990. da ono što se dogodilo Sudetskim Nijemcima nije kazna, nego odmazda, što su mu kod kuće mnogi zamjerili. No proces je bio nezaustavljiv. Dvije godine poslije Njemačka i Češka potpisale su ugovor o prijateljskim i dobrosusjedskim odnosima, iako su kancelara Kohla u Pragu dočekali ogorčeni građani koji su uzvikivali “izdaja”. Proces pomirenja je nastavljen, a 1997. Kohl i tadašnji češki premijer Vaclav Klaus potpisuju i deklaraciju o pomirenju. Tom su deklaracijom dvije strane željele zatvoriti povijesne teme, i to nakon višegodišnjih teških pregovora, u kojima se vagala svaka riječ. 

Česi su u tom procesu prihvatili činjenicu i da su Sudetski Nijemci bili žrtve “progona”, odstupivši tako od tvrdokornih početnih stajališta, dok su Sudetski Nijemci i njihovi potomci postupno revidirali svoje zahtjeve za povrat oduzete imovine, zadovoljivši se suočenjem s prošlošću druge strane. Iako Beneševi dekreti i dalje povremeno izazivaju buru, kao, primjerice, 2009., kada je tadašnji predsjednik Klaus prijetio vetom na ratifikaciju Lisabonskog ugovora zbog pitanja povrata imovine Sudetskim Nijemcima, strpljenje i temeljiti razgovori, kakvih na našim prostorima nikad nije bilo, naposljetku su dali rezultat. I jedna i druga strana pomirenje shvaćaju kao složen i dugotrajan proces, koji je u njihovu slučaju polučio iznimne rezultate. Odnosi Njemačke i Češke danas su sjajni, i to na svim razinama, pogotovo gospodarskoj, ali i političkoj i kulturnoj.

Iz Poljske je poslije Drugog svjetskog rata protjerano čak sedam milijuna Nijemaca, a taj su progon pratili brojni zločini. S druge pak strane, Poljska je bila prva žrtva njemačke agresije u rujnu 1939. Njemačko-poljsko pomirenje imalo je svoje uspone i padove nakon što je Njemačka devedesetih ustrajala na produbljivanju veza s Poljskom, i to ponajprije u okviru Vajmarskog trokuta, u kojem su Njemačka i Francuska Poljskoj na početku pružale potporu u procesu pristupanja NATO-u i EU, a nakon poljskog ulaska u NATO i EU, Vajmarski je trokut Poljacima omogućavao utjecaj na proces odlučivanja u EU. Proces njemačko-poljskog pomirenja nisu ugrozili ni poljski zahtjevi za ratnu odštetu koji su kulminirali dolaskom konzervativne Stranke pravo i pravda na vlast u Poljskoj, iako Njemačka smatra da su takvi zahtjevi bespredmetni.

Njemačko-poljska gospodarska razmjena je rekordna, a prijateljstvo Nijemaca i Poljaka jača. Dvije su zemlje uspjele sagraditi međusobno povjerenje koje ni političari ne uspijevaju pokvariti. U rujnu ove godine, na 80. obljetnicu početka Drugog svjetskog rata, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier održao je u Poljskoj, i to u gradu Wieluńu, koji su nacisti najprije napali, ponizan i pokajnički govor, nazivajući njemački napad početkom rasističkog ludila i njemačkog zločina u Drugom svjetskom ratu, i to bez ikakvih ograda, pokušaja relativizacije i upiranja prstom u druge. Zamolio je Poljake za oprost, nedvosmisleno poručivši: “Prošlost ne prolazi i naša odgovornost ne prolazi”. Iako se posljednjih godina i u njemačkoj politici javljaju oni koji smatraju da se Njemačka dovoljno ispričavala i ponižavala, njemački čelnici i dalje smatraju da je to njihova trajna obveza prema Europi. Štoviše, kako je rekao Steinmeier, ta njemačka odgovornost i jest Europa.

Svi ovi primjeri pokazuju da je put do pomirenja težak i dug jer nije lako ponovno uspostaviti odnos između počinitelja zločina i žrtve. Za pomirenje je potrebno ispuniti puno preduvjeta, no ono je u svim ovim slučajevima rezultat teških i mukotrpnih pregovora. Britanski povjesničar Keith Lowe, koji se u svojim knjigama bavi događajima u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kaže da teško ranjena zajednica ne može pomirljivo prihvatiti svog neprijatelja sve dok je usredotočena isključivo na zlodjela druge strane, što potvrđuju i Steinmeierove riječi. A jedini način za to je da se promijeni fokus i da se prestane upirati prstom u zločine drugih te da se svaka strana najprije usredotoči na vlastita djela. Prije nego što optužimo druge, pogledajmo što smo sami napravili i za što smo sami odgovorni. To je bio ključ nimalo jednostavnog, ali i povijesno uspješnog procesa poslijeratnog pomirenja Francuza, Nijemaca, Čeha, Poljaka... baš kao što bi mogao biti i putokaz za pomirenje nakon ratova devedesetih, ali tek onda kada naše političke elite odluče da je za to došlo vrijeme. Ovdašnje politike, naime, osim nekih sporadičnih i već zaboravljenih pokušaja, svih ovih godina za to nisu pokazale ni najmanju volju.