Možemo se složiti da stanje u europskim medijima u svim bitnim elementima sliči stanju u američkima ili se to stanje, ako ništa drugo, nakon nekog vremena, duljeg ili kraćeg, na njih preslika. Tako po podacima Pew Research kompiliranim iz desetak javno dostupnih izvora, financiranje američkih medija izgleda otprilike ovako: 69 posto prihoda otpada na oglase, 24 posto je od čitatelja, sedam posto su ostali prihodi, dok samo jedan posto ide na fondacije, rizična ili kapitalna ulaganja. Ima li, dakle, za medije uopće života bez oglasa? I je li budućnost možda upravo u onih jedan posto? Odgovore na ta pitanja dobit ćemo relativno brzo, a novinari ih nisu potražili u Americi gdje se novosti u news medijima uglavnom događaju, već u Europi.
Prije mjesec dana snažno je odjeknula vijest da je tzv. crowdfundingom prikupljeno ni manje ni više nego 1,02 milijuna eura za pokretanje novog njemačkog digitalnog news magazina Krautreporter. Čak 17.500 ljudi doniralo je najmanje 60 eura za proizvod koji još nije moguće vidjeti, koji ima čudno ime (da, Kraut se doista odnosi na posprdni američki pridjev za Nijemca), a koji je postojao tek kao obećanje ljudi koji su stvar i pokrenuli. To je, dakle, javni novac, ali ne državni. Član redakcije novog digitalnog izdanja je i jedan Hrvat, Danijel Višević. Porijeklom je iz Livna, prati IT industriju i start-upove (dvije godine piše o bumu start-upova u Berlinu), radio je za Deutsche Welle a nominiran je i za njemačku nagradu za gospodarski dokumentarac. Ukratko nam je približio Krautreporter.
Dvosmjerna komunikacija
– Naš izdavač Sebastian Esser počeo je s Krautreporterom još prije tri godine kao crowdfunding platformom kojom bi se financirali konkretni novinarski projekti. Tako je financirano više od 90 posto predloženih projekata, sve zajedno više od stotinu. I tako smo pomislili – zašto to ne postaviti na neki viši nivo, zašto ne započeti pravi magazin? Skupljanje novca počelo je 13. svibnja a završilo točno mjesec dana kasnije. Cilj je bio prikupiti 15.000 donatora sa po 60 eura. No, prešli smo 17.000 ljudi, što je doista impresivno. U njemačkim se medijima dosta govori o važnosti našeg projekta za medije u cjelini. To je velika odgovornost, ali spremni smo je preuzeti – kaže Danijel.
Iako takve vijesti same po sebi zaslužuju prostor, cijela je stvar puno zanimljivija i za čitatelje i za novinare. Donatori su zapravo davali novac za nešto što ne postoji. Momčad Krautreportera dala je tek obećanje: Ne želimo više čekati da velike medijske kuće konačno skupe hrabrost i na internetu omoguće pravo novinarstvo. Mi svi već godinama s velikim angažmanom radimo za etablirane medije. I uvjereni smo da je sada došlo vrijeme za nešto novo, stoji na internetskoj stranici Krautreportera. U sadržajnom smislu, to i nije baš tako novo, prije pomalo zaboravljeno – reportaže, analize, portreti, ali puno dublje od današnjih novinarskih tekstova koji počinju prevladavati i u njemačkom izdavaštvu koje je najmanje nagriženo krizom, ali od koje više ni ono ne može pobjeći. Kako će to doista izgledati i hoće li redakcija Krautreportera dokazati da zaista jest drugačija od „ostalih“ novinara vidjet će se uskoro, jer prvi tekstovi trebali bi biti online u rujnu.
Ipak, ne radi se o originalnoj ideji, Esser i njegova redakcija ne skrivaju da su inspiraciju dobili u Nizozemskoj. Ondje već godinu dana radi De Correspondent, prvi europski magazin pokrenut crowdfundingom. Priča je manje-više ista, budući da su čitatelji poklonili svojih 60 eura ljudima koji su obećali da će pružati više od pukih vijesti. Rob Wijnberg, pokretač i prvi čovjek De Correspondenta, kaže nam kako je ideju dobio nakon punih deset godina razmišljanja. Prije projekta radio je za veliku nizozemsku izdavačku kuću NRC u kojoj je bio glavni urednik dnevnog lista nrc.next. Shvatio je da njemu bliske generacije, ljudi između 20 i 35 godina, zapravo uopće, bilo da se radi o nedostupnosti ili nezainteresiranosti, ne čitaju kvalitetne tekstove. Postavio si je cilj: vratiti tu skupinu čitanju. Pokušao je sve unutar granica koje postavlja klasična medijska korporacija za kakvu je radio i – dobio je otkaz. Izdavač je htio upravo suprotno, još intenzivniju utrku za vijestima.
– Nikad ne treba gledati što su pokušavali drugi pa su propali. Radite ono što želite raditi, prenio nam je Wijnberg svoju filozofiju s kojom se pojavio i na jednoj nizozemskoj nacionalnoj televiziji gdje je javnosti prvi put i predstavio ideju De Correspondenta. Odaziv je bio fantastičan.
– Za samo osam dana imali smo 15.000 članova, za mjesec 18.300 a nakon godinu dana 33.000 – opisuje Wijnberg rast popularnosti njegove ideje koja nije, kao i Krautreporter, mogla proći bez sumnji. Bilo je čak i neslanih šala poput registriranja domena sličnog imena s plasiranjem diskreditirajućih poruka na njegov račun.
Mislim da će neki tiskani proizvodi preživjeti, ali glavni izvor novinarstva, dobrog ili lošeg, svakako će biti digitalan
Dva projekta osim prikupljenih iznosa (i De Correspondent je prikupio više od milijun eura crowdfundingom) imaju još nešto zajedničko. Jasno je da ljudi ne bi baš milijun eura poklonili nekome za koga nisu nikada čuli samo na temelju njegove ideje. I u jednom i u drugom projektu sjede iskusni i poznati novinari, češće javnosti vrlo poznata imena. Glavni je urednik Krautreportera Alexander von Streit koji je bio i urednik njemačkog Wireda, a među sedam stalno zaposlenih novinara u toj redakciji još je nekoliko renomiranih imena njemačkog novinarstva. Uz spomenutog Roba Wijnberga u De Correspondentu pronaći ćemo, recimo, i Jorisa Luyendijka koji je za The Guardian pisao blog posvećen bankama, a prije toga bio je bliskoistočni dopisnik za brojne nizozemske novine. – Ima nas 25, različitih smo profila, radili smo za radijske ili televizijske postaje, novine… Tu je Stefan Niggemeier koji je vrlo poznat, pa zatim Jens Weinreich koji je otkrio gotovo sve poznate skandale oko Fife kako i ovu posljednju priču po kojoj je Franz Beckenbauer uzeo mito kako bi glasovao za Katar kao domaćina Svjetskog prvenstva. Thomas Wiegold specijaliziran je za vojna pitanja i otkrio je da Njemačka planira prodati više od tisuću tenkova Saudijskoj Arabiji, opisuje Danijel Višević svoje kolege. Ako ništa drugo, građani su barem znali kome daju novac. Vrlo konkretno će svoju redakciju opisati Danijel Višević.
– Cilj nam je povezati sve te načine izvještavanja: tekst, zvuk i vizualizacija moraju se stopiti, to je nešto što se sve više mora događati u digitalnom svijetu. Najvažnije – publika mora biti uključena u naš rad. Uobičajeno je da čitatelj priču dobije kada je ona već gotova. No što je s načinom kako se do nje dolazi? Vrlo je često i to samo po sebi vrlo zanimljiva priča, pa zašto ne bismo u taj put uključili i naše čitatelje? Oni nam mogu pomoći, dati nam novu informaciju. Mogućnosti su danas velike, ali novinari ih ne koriste onoliko koliko bi trebali, kaže Danijel. Vrlo je važno u ta dva projekta kojima tek trebaju dokazati da su zaista revolucionarni i to što ni jedni ni drugi na svojim stranicama ne žele reklame. Financiranje od oglasa ih uopće ne zanima, žele prodavati sadržaj čitateljima, a ne čitatelje oglašivačima, kažu.
Ako ništa drugo, pozamašne prikupljene svote dokazuju da postoji kritična masa koja shvaća vrijednosti kvalitetnog sadržaja i koja je voljna za njega platiti. Možda je ipak prerano reći da se radi o potvrdi obnovljena interesa za čitanje, no on je u svakom slučaju ovdje. A ni to nije neka novost, jer upravo su tradicionalne kompanije pokazale da je takvo što izvedivo, start-upovi poput Krautreportera i De Correspondenta tek prilagođuju tu opću ideju. Da tu nečega zaista ima govore i brojke iz prvih devet mjeseci De Correspondentova rada. Oni sada imaju 450.000 jedinstvenih korisnika, milijun i pol pageviewa i 900.000 sesija. Njihov je do sada najpopularniji članak o reformi socijalne države objašnjenoj na primjeru beskućnika skupio 203.676 jedinstvenih korisnika te inspirirao najmanje još 147 građana da doniraju svoj novac. Jasno je da su važnu ulogu odigrale i društvene mreže na kojima su redakcija i pretplatnici intenzivno prisutni. Poznata agencija Momkai koja u Nizozemskoj radi za Nike i Red Bull napravila je za projekt potpuno novi CMS sustav koji novinaru omogućava maksimalnu kreativnost ali i čitatelju lako dijeljenje sadržaja s, primjerice, prijateljima na Facebooku. De Correspondentov site vode visokoprofilirani novinari, mobilno je orijentiran, sadržaj je analitičan, cilj je tih analiza ponuditi rješenje za teme kojima se novinari bave, dvosmjerna je komunikacija poželjna. Rob Wijnberg kaže kako želi da njegovi novinari budu vrlo eksplicitni u izboru tema – zašto misle da je nešto važno i zašto bi čitatelje to zanimalo? I time sličnosti dva od publike potpomognuta projekta prestaju. Dok je Krautreporter potpuno besplatan, De Correspondent se odlučio na tzv. soft paywall, na ograničeni broj besplatnih članaka nakon čega se sadržaj plaća. Nizozemci će ponuditi različite veličine tekstova, Nijemci većinom dulje. Na De Correspondentu će biti i komentara, na Krautreporteru ipak ne toliko.
Neopterećeni profitom
De Correspondentova redakcija ipak više sliči na tradicionalnu, dok će se Krautreporterova baviti samo provjerom kvalitete tekstova, svojim će novinarima osiguravati sve potrebno da naprave dobar članak, ali im neće konkretno govoriti što da rade, a to neće biti više od jednog članka tjedno. Za te četiri priče mjesečno 25 novinara koliko ih sad Krautreporterova redakcija ima, dobivat će 2000 eura, što svakako nije bogatstvo, no još je uvijek najviše na tržištu koje je već neko vrijeme u trendu smanjivanja troškova redakcije. Der Spiegel za takve priče plaća, recimo, 330 eura. Danijel Višević misli kako je i zbog toga njemačko novinarstvo u krizi, izdavači se radije odlučuju na “jeftinije” članke. U svoju budućnost ne mogu biti sigurni ni Nizozemci koji, čini se, imaju nešto razrađeniju viziju dugoročno održiva poslovanja. Sebastian Esser i sam priznaje kako ni sam još nije siguran hoće li izdržati više od godine. Cilj je, kaže, 30.000 članova koji bi formirali nešto poput kluba, zajednice ozbiljnih čitatelja.
– Svoje članove koji to postaju donacijom obavještavamo na kojoj temi radimo, o čemu će oni izražavati svoje mišljenje i eventualno pomoći informacijama koje imaju, istraživačke škole ne naplaćujemo svojim članovima, drugima da. Dodatne vrijednosti, poput audia, videa i slika uz glavni tekst teme, dostupne su samo našim članovima, za koje se nadamo da će nas financijski podupirati i nakon te prve godine, kaže naš zemljak Danijel.
Na društvenim mrežama tek se trebaju pojaviti, a dodatni je problem što Njemačka ima jedan od najnižih stupnjeva usvajanja Twittera na svijetu. Ipak, kada se počinje od nule, sami birate svoje ljude, popravljanja pogrešaka ili mijenjanja naslijeđene kulture nema. Kako bi trebala izgledati De Correspondentova kultura, Rob Wijnberg sažeo je u deset točaka: Dnevno, ali iznad dnevnih tema. Od novosti prema novom. Bez političke ideologije, ali s novinarskim idealima. Teme i povezanost. Novinarstvo prije prihoda. Od čitatelja prema sudionicima. Ne oglašivačima, da partnerima. Bez ciljanih skupina, ali sa srodnim dušama. Ambiciozni u idealima, skromni u mudrosti. Potpuno digitalni. Za Wijnbergova najbližeg suradnika, današnje novine i elektronički mediji previše su ograničeni.
– Današnja je vijest sutrašnji omot za meso, priče traju samo jedan dan, ne nastavljaju se i ne nadograđuju jedna na drugu. Kada su druge industrije tako spore u inovacijama, mi bismo obično prema njima bili prilično kritični, izjavio je Joris Luyendijk pitajući se zašto bi čitatelj plaćao za medij u kojem dobiva tek ažurirane informacije o procesima o kojima zapravo ništa ne zna. Upravo to želi ponuditi De Correspondent, pozadinu važnih vijesti. Pri tome Wijnberg i njegovi suradnici ne gube iz vida da sve što rade mora biti iznimno kvalitetno ako žele da ljudi za to i dalje plaćaju, dok je druga strateška odrednica dugoročne održivosti stvaranje partnerstava, od donacija do fondacija. I upravo je jedna takva velika fondacija u Njemačkoj uložila pozamašan novac u pokretanje još jednog zanimljivog projekta. Erich Brost osnovao je velike njemačke novine Westdeutsche Allgemeine Zeitung po kojima se danas zove i nama poznata grupa WAZ. Danas Brostovo ime nosi velika fondacija kojoj predsjeda nama također poznati Bodo Hombach a koja raspolaže budžetom od 300 milijuna eura. Ta je fondacija odlučila financirati CORRECT!V, prvu njemačku redakciju koja će se baviti isključivo istraživačkim novinarstvom, i to sa po milijun eura za svaku od sljedeće tri godine. Model nije, doduše, prodaja sadržaja čitateljima, ali nije ni puno dalje. Redakcijama, i tiskanim i elektroničkim, nuditi će se cjenovno pristupačno i kvalitetno istraživačko novinarstvo. Profit im nije imperativ, kako nam kaže Daniel Drepper iz CORRECT!V-a kojeg inače vodi poznati njemački istraživački novinar David Schraven.
– Kako nismo opterećeni profitom, neke ćemo teme istraživati i nekoliko mjeseci, čak i godina. Rad će nam biti temeljen na korisnicima, maksimalno ćemo koristiti pravo na informaciju, usredotočiti se na data-novinarstvo i organizirati nastavu o istraživačkom novinarstvu. Želimo naš rad što je više moguće proširiti kako bismo postigli što snažniji učinak, kaže Drepper koji ne pokazuje strah ni pred činjenicom da je istraživačko novinarstvo najskuplje.
– Želimo diversificirati naše financiranje što je brže moguće. Razgovarat ćemo i s drugim fondacijama i drugim donatorima. Želimo i građane uvjeriti da postanu članovi jer će tada dobiti dublje uvide, biti pozivani na događaje koje ćemo organizirati te konačno postati dijelom naše zajednice. Recimo, pomagat ćemo im da dobiju javne informacije ukoliko im to onemoguće lokalne vlasti, objašnjava Daniel. Cilj je ostvariti godišnji budžet između tri i četiri milijuna eura. Drepper kaže kako od činjenice da je fondacija koja ih financira ipak novac jedne medijske kuće ne strahuju.
– Imamo s Brost fondacijom jasan i transparentan ugovor te etički odbor sastavljen od poznatih medijskih ličnosti koji će nadgledati naš rad i sve što je uz njega vezano, kaže. CORRECT!V ima i jednu bitnu prednost, istraživačko novinarstvo u Njemačkoj nije toliko prisutno, prije svega zbog vrlo strogih zakona o privatnosti. Kako se ta situacija zadnjih godina mijenja, tako jača i istraživačko novinarstvo koje je sada sve prisutnije u tamošnjim redakcijama. Međutim, upravo će redakcije kojima Schraven, Drepper i njegovi kolege žele prodavati sadržaj, biti i njihova najveća konkurencija. Nerijetko više redakcija svoje najbolje novinare udružuju u istraživačke momčadi.
I sam Schraven vrlo je ozbiljan i studiozan novinar. Već sada CORRECT!V ima pozamašnu kartoteku s više od tisuću ličnosti iz različitih sfera života, veliku podatkovnu bazu a prvi će njihov istraživački pothvat biti razotkrivanje mafijaške mreže u Njemačkoj. I nas bi mogao zanimati paralelni projekt koji ondje rade, a to je tok korporativnog novca prema liječnicima. Schraven se za teme ne boji, ima, kaže u jednom intervjuu, dovoljno zviždača koji čekaju da nova redakcija počne s radom. Bit će tu i nadnacionalnih tema, pa će redakcija svoj sadržaj nuditi i na engleskom. Ni ideja o CORRECT!V-u nije nova. Uzor je David Schraven našao u američkoj ProPublici koja se upravo razotkrivanjem tokova novca farmaceutskih kompanija u zdravstvu konačno potvrdila kao prava istraživačka redakcija. Nijemci ne sumnjaju kakva će budućnost novinarstva biti.
– Nas zanima istraživačko novinarstvo, ne zanima nas oblik u kojem ono dolazi. Mislim da će neki tiskani proizvodi preživjeti, ali glavni izvor novinarstva, dobrog ili lošeg, svakako će biti digitalan, zaključuje Daniel Drepper.
Pored mainstream medija kao što je naš Večernjak, sa njegovim istraživačkim novinarima koji kritički i istinito prikazuju dogadjanja u svijetu ili prenose vijesti drugih slobodnih i nezavisnih medija (kao onu da sjevernokorejski diktator krmi svoje svinje živim tetkom), čitateljima ne trebaju nekakvi krautreporteri, zar ne?