Nakon jučerašnjeg uvodnog dijela o rođenju, školovanju, prvim zaposlenjima i dolasku u Bakar, kako bi u tamošnjoj Nautičkoj školi predavao kao srednjoškolski profesor, slijede nastavci feljtona o Andriji Mohorovičiću kao meteorologu iz knjige “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, Lani ju je objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, pod uredništvom akademika Mirka Orlića, prof. dr. sc. Snježane Paušek-Baždar te akademika Ksenofonta Ilakovca. Upravo iz Orlićeva teksta saznajemo da se Mohorovičić, uz predavanja, posvetio i istraživačkom radu na području meteorologije.
Sam radio instrumente
Dokaz tome koliko je njegov pristup bio ozbiljan, profesionalan i inventivan iščitava se iz činjenice da je uložio veliki trud kako bi bakarsku meteorološku postaju, osim osnovnim instrumentima, dodatno opremio i obogatio, pa čak i tako da je sve nadopunio jednim instrumentom vlastite konstrukcije – nefoskopom. A taj mu je uređaj znatno pomogao u poslu jer mu je omogućio odrediti smjer i brzinu gibanja oblaka. U to doba, da bi došli do barem nekih podataka o gibanju u višim slojevima atmosfere, slične su instrumente koristili istraživači tijekom letova balonom. No, naš je istraživač u Bakru, pri izradi svoje verzije nefoskopa, iskoristio školsku tamnu komoru, da bi na kraju uz male troškove izrade njegova inovativna konstruktivna rješenja rezultirala visokom točnošću.
– Osim što je konstruirao instrument, Mohorovičić je izveo trigonometrijske izraze koji su mu omogućili da odredi ne samo horizontalnu nego i vertikalnu komponentu brzine gibanja oblaka. Mjerenja je obavljao vrlo pažljivo pa tako na jednom mjestu kaže da na oblaku “bilježi gosp. Zuvičić sa mnom simultano, da jedan drugoga kontroluje, a ubilježi se u dnevnik srednja vriednost, izmedju opažanja g. Zuvičića i mojega”. Također, pomno je razmatrao greške pri mjerenju i uzimao ih u obzir u analizi. Prikupljeni su podaci Mohorovičiću dali poticaj da svoj znanstveni interes preusmjeri s matematike, kojom se bio kratkotrajno bavio, na meteorolgiju – napisao je u knjizi akademik Orlić. Na temelju onoga što je u Bakru vidio i mjerio, Mohorovičić je dobivao vrijedne rezultate o kojima je onda napisao tri članka u “Radu” Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u kojima je posebnu pažnju posvetio klimatološkoj analizi naoblake, rodovima naoblake i gibanjima zraka, dok su rezultati bili razvrstani u brojnim tablicama. Mohorovičić je tako pisao o razlikama ljetne i zimske naoblake tijekom dana, pa o određenoj tendenciji da se oblaci dvaput dnevno postavljaju u pravile paralelne redove, pa o smjerovima i brzinama prizemnih i visinskih vjetrova u Bakru ovisno o dobu dana.
Iako je njegov interes prije svega bio usmjeren prema klimatološkoj analizi podataka iz Bakra, Mohorovičića su zanimale i pojedinačne vremenske prilike.
– Opis jedne takve situacije objavio je 1889. u bečkom časopisu Meteorologische Zeit schrift, u članku kojim je dao svoj najvažniji doprinos meteorologiji. U tom članku opisuje oblake i gibanje zraka na temelju mjerenja i opažanja izvršenih 18. listopada 1888. u bakarskom području. Nalaze je sažeo u shematskom prikazu stanja atmosfere, i to u vertikalnom presjeku koji se proteže od planina preko Bakra do Riječkog zaljeva. U situaciji s burom opazio je kumulus koji je gotovo cijeli dan mirovao nad Kostrenom, fragmente kumulusa koji su se spuštali niz brdo te stratokumuluse koji su se gibali niz vjetar u višim slojevima atmosfere. Na osnovi tih opažanja, kao i dodatnih opažanja i mjerenja, izvršenih pri tlu i uz površinu mora, zaključio je da se zrak gibao niz planinu i uzdizao nad Bakrom te da se zatim u visini kretao prema Riječkom zaljevu, ondje spuštao i u povratnoj struji vraćao prema Bakru. Odatle je zaključio da se oko stacionarnog kumulusa razvio vrtlog s horizontalnom osi, stoga je vjetar tik iznad Riječkog zaljeva imao smjer suprotan buri. Opis pojave pobudio je interes urednika bečkog časopisa, čuvenog meteorologa i klimatologa Juliusa Hanna, pa je on tekstu dodao svoj komentar u kojem je upozorio na slične pojave u Južnoj Africi, na Grenlandu i u Engleskoj. Inače, Hann je tih godina posjetio Bakar i tom se prigodom upoznao s Mohorovičićem. Danas se vrtlog s horizontalnom osi obično naziva atmosferskim rotorom, a Mohorovičiću se priznaje pionirska uloga u istraživanju te pojave – u svom je zapisu podsjetio akademik Orlić dodajući da su se neko vrijeme mnogi strani meteorolozi, kao i sam Hann, u svojim radovima, člancima i udžbenicima pozivali na Mohorovičića i citirali ga, ističući njegovu važnost za istraživanje atmosferskog rotora.
Onda je taj običaj jenjao, da bi jednom novijom povijesnom studijom sjećanje na njegovo rano istraživanje atmosferskog rotora bilo obnovljeno pa ga se i u nas i u svijetu opet ističe kao pionira te grane mezoskalne meteorologije.
Mohorovičić je premješten u Zagreb gdje krajem 1891. prelazi u Veliku realku i ondje ostaje do umirovljenja. U tom razdoblju njegova istraživačka i znanstvena karijera doživljava procvat, rezultirajući i svjetski poznatim otkrićem. Ipak, slijedimo kronologiju. Po dolasku u Zagreb Mohorovičić na novom radnom mjestu, kao i ponekad u Višoj trgovačkoj školi i Višoj djevojačkoj školi, predaje matematiku, fiziku i talijanski jezik te djeluje kao nadstojnik. I onda 1. siječnja 1892. postaje upraviteljem Meteorologijskog opservatorija Kraljevske velike realke, smještene na Griču, naslijedivši na tom mjestu utemeljitelja Opservatorija i njegova voditelja punih 30 godina, profesora fizike Ivana Stožira.
Od prvoga je dana nastojao nabaviti od svakog instrumenta duplikat i to kako je sam napisao “...da zamijeni stare istrošene instrumente i da observatorij ne ostane ni časa bez opažanja”. U ožujku 1892. započeo je Mohorovičić na Griču i s mjerenjem vremena prolaska zvijezda stajačica kroz lokalni meridijan pomoću pasažnog instrumenta “Eugen Hammermüller”. Na taj je način kontrolirao stanje ura na Opservatoriju i poboljšao službu točnog vremena u Zagrebu. Poznavanje točnog vremena od izvanrednog je značenja za sve grane geofizike, jer jedino tako geofizička mjerenja s jednog mjesta na Zemlji mogu biti usporediva s mjerenjima na nekom drugom mjestu. Time je Mohorovičić utemeljio službu točnog vremena na Opservatoriju i u Hrvatskoj. Briga o točnom vremenu Zavodu će ostati sve do 1991. do kada je signal punog sata na Radio Zagrebu davala ura Geofizičkog zavoda. I danas se na radiopostajama još može čuti: “Na treći znak Geofizičkog zavoda bilo je točno 12 sati.”
Važni moderni instrumenti
Od preuzimanja Opservatorija Mohorovičić ga nastoji reorganizirati. Osim modernih instrumenata on shvaća da je potreban i “moderan način motrenja i obrađivanja materijala” te obnova i proširenje mreže meteoroloških postaja u Hrvatskoj i Slavoniji o čemu neprekidno piše dopise Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi s opširnim obrazloženjima. Na samom kraju 1893. Vlada traži od Mohorovičića plan uređenja meteorološko-astronomičkog opservatorija s odgovarajućim troškovnikom. Već početkom iduće godine Mohorovičić je s tim u vezi poslao dva dopisa, kao i brojne nakon njih. Odgovor je dobio tek sedam godina poslije.
U travnju 1893. započinje s prikupljanjem podataka o grmljavinskim pojavama. Već nakon nekoliko godina okupio je gotovo 500 dobrovoljnih motritelja. Gotovo do kraja 1894. Mohorovičić sam radi na Opservatoriju sav posao, a onda mu je od 1. prosinca 1894. dodijeljen jedan pomoćnik, Adolf Kondrat. Uz posao u vezi s meteorologijom angažira se i na prikupljanju makroseizmičkih podataka, pa na tiskanice za dostavu podataka o meteorološkim pojavama 1893. uvodi i rubriku za potrese – napisali su to Davorka Herak, Branka Penzar i Marijan Herak u monografiji “Nulla dies sine observatione – 150 godina Geofizičkog zavoda u Zagrebu”, koju je 2011. objavio Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a čiji je glavni urednik bio Mirko Orlić.
Sv. Jeronim nije bio Hrvat. Živio je i umro prije dolaska Hrvata u Dalmaciju!