Higijenska organizacija koju je osmislio Andrija Štampar s jedne je strane bila primjer koji su dolazili proučavati inozemni autoriteti i stručnjaci, a s druge strane rezultat rada zbog kojeg je njezin osnivač često bio pozivan u inozemstvo. Zdravstveni sustav koji je formirao i, naravno, Štampar kao vizionar koji ga je realizirao prepoznati su u svijetu te je on započeo konkretnu međunarodnu suradnju i postao suradnik Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Tako je Rockefellerova fondacija, među ostalim, stipendirala naše liječnike te financirala gradnju Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. Gradnjom Škole bile su objedinjene različite zdravstvene ustanove koje je osnovao: epidemiološki zavod, kužna bolnica u Mirogojskoj, odnosno današnja Zarazna bolnica, odjeljenje za cjepivo protiv boginja itd.
“Dan je osvanuo bez ijednog oblačka s tako čistom nebeskom modrinom kakva se vidi samo u Grčkoj i našoj divnoj Dalmaciji”, pokazuje nam članak Stjepana Radića u Narodnom valu sa svečanog otvorenja Škole narodnog zdravlja prof. dr. sc. Mirjana Kujundžić Tiljak, njezina današnja ravnateljica.
Žuta zgrada u zagrebačkoj Rockefellerovoj velik je moment i monument promjena ili, bolje rečeno, napretka u našem zdravstvenom sustavu. Sama gradnja bila je uspjeh, a Škola narodnog zdravlja od 1927. godine do danas razvojem medicine prilagođavala je svoju ulogu u društvu i zdravlju ljudi.
Struka je ulazila u “kuću seljaka”
– Štampar je htio jedno središnje mjesto za proučavanje socijalnih, zdravstvenih i gospodarskih prilika naroda, odnosno mjesto za provođenje sanitetskih mjera radi poboljšanja higijenskih i zdravstvenih prilika koje djeluje na području cijele države – opisuje ravnateljica Škole u uredu koji čuva brojne Štamparove memorabilije. Nisu tu tek Štamparove fotografije nego i originalni uraci koji danas svjedoče kako se nekoć borio protiv bolesti koje su uništavale ljude, tu su plakati kojima je prosvjećivao narod, laboratorij u kojem je snimio prvi edukativni zdravstveni film... Tu je vitrina s knjigama koje je izučavao, mahom djelima posvećenima zaraznim bolestima te socijalnoj sigurnosti i zdravstvenim sustavima. Kroz sedam razdoblja Škole, sagrađene s deset milijuna dolara Rockefellerove fondacije, vodi nas prof. Kujundžić Tiljak, pokazujući nam prvi pravilnik Škole i shemu njezina ustroja.
– Škola, to su ljudi. Škola se mijenjala, ali uvijek su je činili ljudi. Kad je otvorena, imala je golemu ulogu u brizi za zdravlje, a brojni njezini nastavnici u tom razdoblju razvoja sudjelovali su kao eksperti diljem svijeta. Štampar je bio iznimno zainteresiran da educira narod, to je bilo njegovo poslanje. Preventiva i educiranje o higijeni i zaraznim bolestima. Bolesti tog vremena bile su zarazne; tuberkuloza, sifilis, dječje zarazne bolesti, ali bio je tu i alkoholizam, pušenje... Ljudi su u to vrijeme bili nepismeni, a on osniva Seljačko sveučilište na Školi posebno za žene i posebno za muškarce. Žene se uči o svemu vezanom za higijenu, odgoj djece, pripremanje i čuvanje namirnica, a muškarce o vođenju poljoprivrednih radova, gradnji sanitarnih čvorova, ekonomiji cijelog kućanstva – opisuje prof. Kujundžić Tiljak početak Škole i njezino narodno djelovanje.
Prvi ravnatelj Škole bio je dr. Berislav Borčić kojeg je Štampar tada poslao i na teren. Tečajevi su bili posjećeni, ali struka je morala otići i u “kuću seljaka” te je Štampar dijelom novca od Rockefellerove fondacije odlučio provesti asanaciju jednog sela. Bio je to Mraclin u Turopolju čija asanacija počinje posjetom dr. Borčića i kolega koji su Mraclincima rekli da će u njihovu selu otada svaki dan biti liječnik i medicinska sestra koji će ih pregledavati i liječiti. Nasred Mraclina bila je velika bara koju su mještani nazivali Krka, a upravo je to bila lokacija sastanka na koji ih je pozvao Štampar. Taj njegov dolazak i sve što je uslijedilo najzornije je opisao svjedok početka asanacije Josip Zrnčić, čiji je rukopis o asanaciji Mraclina u glasilu Matice hrvatske objavila njegova kći Božica Krznarić. Tako opisuje kako je Štampar stao na valjak u “Krki” te im objasnio kako se kao izaslanik Jugoslavije u Ligi naroda izborio za novac iz Rockefellerove fondacije.
“Trebalo se oštro boriti da se dobije što više iz te zaklade. Hvala Bogu, uspio sam i dobit ćemo novac, jer sam im objasnio kako imamo malo bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova, pokazao sam cijelom svijetu statistiku rađanja i umiranja kod nas. Nažalost postotak umiranja je zastrašujući, nabrojio sam kakve sve bolesti haraju kod nas i da smatram da se ne može dopustiti da jedna zemlja u središtu Evrope umire od zaostalosti. Posebno bi želio da zdravstveno prosvjećivanje dođe i u naša sela, da se i naš seljak makne sa mrtve točke. Evo, tu na pragu Zagreba, u cijelom Velikogoričkom kotaru samo je jedan liječnik, moj školski kolega dr. Nikola Hribar. Kad god dođem iz Pariza ja ga posjetim, a on mi priča o bolestima i zarazama koje tu vladaju, a dragi Mraclinci kod vas u Mraclinu je najgore, upravo radi ove ružne, zelene kaljuže ‘Krke’, koja je izvor svih zaraza i bolesti, a posebno TBC-a. Dragi Mraclinci, dobro slušajte što ću vam sada reći. Upravo vi ste dobili jedan dio Rockeffelerove fondacije, i zato odmah treba preći na posel. Prvo, treba zavoziti ovu baru Krku, a na tom mjestu ćemo sagraditi lijepi dom i zdravstvenu stanicu, koja će biti centar zdravstvenog prosvjećivanja. Drugo, u svakoj kući izgradit će se higijenska gnojnica i zahod, izgradit će se higijenski bunari – pumpe sa čistom pitkom vodom, uredit će se nogostupi i odvodni kanali da ne gazite blato, a uvest će se red i čistoća u kuće kako bi smanjili te silne zaraze i bolesti. Molim vas da slušate ljude koji će od sada dolaziti u Mraclin i koji će vam pomoći da higijenski i zdravo živite i na selu. Sav građevinski materijal, prijevoz materijala i svi stručnjaci bit će besplatni, a vi ćete dati samo radnu snagu. Jeste li za to? ‘Jesmo’, vikali su svi, jedva čekajući da se riješe ružne ‘Krke’”, piše u tom zapisu vremena.
Radovi su praktički odmah započeli i 1930. godine Mraclin je u cijelosti preobražen te tada s radom počinje i sagrađena zdravstvena stanica. Primjer je to asanacije koji su obilazili stručnjaci iz svijeta pa tako i Lige naroda, a kako kaže ravnateljica Kujundžić Tiljak, to malo selo poslije je dalo tri akademika.
– Tu su se ljudi onda naučili kako se trebaju educirati. Dakle, nije taj efekt bio samo u tom trenutku, nego dugotrajan učinak Štamparova djelovanja za što je Mraclin ogledno mjesto. Kako je narod bio nepismen, osmislio je približiti im edukaciju filmovima tako da je Škola uz propagandni odjel imala i tehnički odjel, a film o Mraclinu 1960. je nagrađen u Firenzi.
Sljedećih godina i desetljeća Škola se prilagođavala vremenu te je od 1945. do 1947. bila Ministarstvo zdravlja, a otad postaje sastavni dio Medicinskog fakulteta u Zagrebu te mjesto prvih poslijediplomskih studija, što je i dan-danas.
Kralj ga je prisilno umirovio
– Proučavanje i poučavanje se nastavlja i dalje. Bolesti modernog doba su drukčije, ali, evo, i danas smo opet se vratili na učenje pranja ruku. Danas se ovdje poučavaju opće kompetencije liječnika koje služe za dobrog liječnika eksperta za što nisu dovoljna samo klinička znanja o uskoj specijalizaciji. Edukacija se nastavlja, a danas su to neki novi izazovi. Ovo više nije mjesto javnih akcija, nego više mjesto gdje svi pokušavamo raditi na prevenciji i poboljšanju zdravlja te je Škola otvorena svima za edukaciju. Škola je i dalje rasadnik znanja te naši nastavnici sudjeluju u radu različitih tijela pa tako i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji – govori prof. Kujundžić Tiljak gdje je Štamparova škola danas.
On je njezin ravnatelj postao 1946. i u Školi ostao sve do smrti 1958. godine. Njezinim osnivanjem i asanacijom Mraclina potvrđen je međunarodni autoritet Andrije Štampara kojeg, paralelno s tim uspjehom, ne zaobilaze političke (ne)prilike u vlastitoj zemlji. Kralj Aleksandar prisilno ga je umirovio kad je bio u naponu snage i djelovanja 1931. godine, proglasivši ga nesposobnim. Osim što je bio neprikladan u pojedinim djelima, piše kako je kraljev dekret protiv Štampara uslijedio nakon što je odbio ponuđeno mu mjesto ministra unutarnjih poslova. Eliminacijom iz profesionalnog života Andrija Štampar, u najboljim godinama i s rezultatima rada koji su promijenili život u zemlji te kojima se divio cijeli svijet, najednom je postao – nesposoban.
