Nakon što prođu godišnji odmori i život ljudi vrati se u normalu, i ove jeseni u dvorcu Veliki Tabor svoj će godišnji skup održati – coprnice!
Vještice iz cijele Hrvatske i inozemstva okupit će se 15. rujna na festivalu LegendFest, prikazu hrvatske nematerijalne i materijalne baštine putem različitih izričaja kulture i umjetnosti. Festival će, da ne bi bilo zabune, biti otvoren za sve. Održavat će se tu i brojne zanimljive radionice koje će posebno biti zanimljive djeci. Uz napomenu roditeljima – radionice su besplatne.
– Osim obilazaka i razgledavanja našim posjetiteljima nudimo i dodatne sadržaje koji se često priređuju u Velikom Taboru, poput brojnih radionica, predstava, koncerata i manifestacija. Ove godine, u suradnji s udrugom Val kulture, održat će se prvi put LegendFest – festival legendi, mitova i priča Krapinsko-zagorske županije. Cilj novopokrenute manifestacije, čija će središnja tema ove godine biti coprnice, širenje je i očuvanje naše kulturne baštine putem upoznavanja posjetitelja s bogatstvom nematerijalne baštine – objašnjava nam Renata Dečman, voditeljica Dvora Veliki Tabor, koji je predložen za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine!
Doista, dvorac u Košničkom Humu u općini Desinić u Krapinsko-zagorskoj županiji tijekom cijele godine ima što za ponuditi turistima. Smješten je na brežuljku, na 334 metara nadmorske visine, i danas je najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda ne samo u Hrvatskom zagorju, nego i u cijeloj Hrvatskoj. U Muzeju Hrvatskog zagorja kažu da je taj spomenik nulte kategorije izuzetan zbog svoje monumentalne i autentične fortifikacijske arhitekture. S njega se pruža impresivan pogled na Hrvatsko zagorje i dio Slovenije.
– Prošle godine muzej Dvor Veliki Tabor razgledalo je oko 29.000 posjetitelja – ističe R. Dečman. Dio povjesničara i arheologa uvjeren je da je najstariji dio Velikog Tabora sagrađen sredinom 15. stoljeća, dok drugi tvrde da je to bilo nakon 1502. godine. Posljednja konzervatorska istraživanja i analize otkrivenih arheoloških nalaza idu u prilog ovim prvim. U njemu su živjeli grofovi Celjski, a nakon njih pripao je Matiji i Ivanišu Korvinu. Najduži staž u vođenju grada Velikog Tabora imala je obitelj Ratkaj, kojoj ga je dodijelio hrvatski ban Ivaniš Korvin. Ratkajevi su u njemu živjeli do 1793., kad je umro posljednji član njihove obitelji.
Tijekom 17. i 18. stoljeća pregrađivao se i srednjovjekovna utvrda pretvorena je u dvorac. Poznata je i legenda o Veroniki Desinićkoj, koja je nakon nesretne ljubavi s grofom Celjskim zazidana u zidine. Dvorcem je jedno vrijeme gospodario i poznati hrvatski slikar Oton Iveković, koji je dvorac kupio 1927. No, kako se mučio s bolešću i održavanjem “hladnog pogona”, iselio se 1935. i preselio se u rodni Klanjec. Dvorac je prodan banskoj upravi koja ga je potom ustupila časnim sestrama Reda kćeri milosrđa iz Blata na Korčuli. Danas je u njemu muzej.
Zagorski dvorci nisu tako veliki i raskošni kao oni u Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj, ali su i te kako zanimljivi turistima, ne samo zbog arhitekture i povijesnih artefakata, nego i zbog legendi i poznatih osoba iz hrvatske povijesti koje su u njima živjele. U dvorcu Novi dvori klanječki, što ga je sagradio grof Toma Erdödy koji je kod Siska krajem 16. stoljeća porazio Turke, posljednji je put zrak udahnuo hrvatski književnik i pravnik Antun Mihanović, poznat kao autor hrvatske himne “Lijepa naša domovino”. Dvorac Gjalski pokraj Zaboka poznat je kao rodno mjesto književnika Ksavera Šandora Đalskog, a danas je to reprezentativan hotel, baš kao i dvorac Bežanec. Dvorac Miljana bio je ljetnikovac obitelji Ratkaj, a perivoj koji ga okružuje zaštićeni je spomenik hortikulture.
Nedaleko od Marije Bistrice, na cesti prema Zlatar Bistrici, gizdav je dvorac obitelji Hellenbach, koji se ubraja među najljepše i najvrednije u Hrvatskoj. Ženidbenim vezama posjed je, kažu povjesničari, postao vlasništvo grofova Keglević, a potom i grofova Jelačić, sve do 1851. godine, kada postaje vlasništvo baruna Hellenbacha.
Prema jednoj definiciji, dvorci su arhitektonski raskošnija ladanjska prebivališta imućnih posjednika. Najveći broj dvoraca Hrvatskog zagorja potječe iz 17. i 18. stoljeća, a sagrađeni su pod neposrednim utjecajem srednjoeuropske, austrijske graditeljske škole. Nakon što su se Turci povukli, plemići su si počeli gradili ljetnikovce i kurije. Mnogi su dvorci nastali pregrađivanjem već postojećih utvrđenih stambenih objekata i srednjovjekovnih burgova, kao što su primjerice Šćrbinec, Veliki Tabor, Bisag i Mirkovec, ili su pak sagrađeni u ravnicama, poput Novih dvora u Klanjcu.
Zanimljivo je da upravo Hrvatsko zagorje ima najveću gustoću dvoraca u Hrvatskoj – čak pedesetak ih je raštrkano po brežuljcima i dolinama na oko 2000 četvornih kilometara.
– S gledišta turističke ponude, najvažniji su dvorci koji su pretvoreni u ugostiteljske ili turističke sadržaje i posjetiteljima pružaju i mogućnost razgledavanja, dočaravajući im neka druga vremena – kažu u Turističkoj zajednici Krapinsko-zagorske županije.