Neke su od najljepših hrvatskih pjesama o suzama zbog odlaska iz domovine. Ali i o obećanju o povratku! „Suza za zagorske brege“ završava sa “…samo sem bregima dragim obečal da vrnul se bum nazaj”. A Miroslav Škoro pjeva “… ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti”. „Pismo ćali“ također poziva na povratak. Kada pjesme postanu dio nacionalne kulturne baštine, mora da pogađaju bit povijesnih kretanja nacije. Suze zbog odlaska, snovi o povratku…
Masovniji odlazak iz domovine konstanta je hrvatske povijesti barem u zadnjih 150 godina. Migracijski saldo bio je negativan cijelo vrijeme izuzimajući možda jedno razdoblje komunističke diktature u kojoj je slobodno doseljavanje uglavnom iz Bosne i Hercegovine bilo veće od trajnog iseljavanja, zaustavljanog žicom i mitraljeskim gnijezdima na granicama, s cijevima uperenim prema unutra. Suze za zagorske brege i slavonsku ravnicu nisu, dakle, novovjeka pojava. Iz Hrvatske se oduvijek iseljavalo, tražeći kruh, slobodu ili jedno i drugo. U zadnje vrijeme taj stoljetni trend kao da dobiva novi zamah, ovaj put omogućen članstvom u EU i silnom potražnjom za radnom snagom u starim zemljama članicama.
Više nema mitraljeskih gnijezda na granicama koja priječe odlazak, naprotiv, razvijenije zemlje jednostavno otimaju radnu snagu najrazličitijih profila – od liječnika do berača jabuka, od informatičara do vozača, od zidara do konstruktora brodova. Kada se objave neki konkretni podaci o odljevu, naša je reakcija djetinjasta – optužujemo tekuću Vladu koja, eto, svojom nesposobnošću tjera ljude van.
Onda Vlada hitno donese cijeli paket mjera … i tako u najboljoj namjeri samo pojača motive za odlazak. Zašto? Pa zato što uzroci iseljavanja nisu kratkoročni faktori, već isključivo dugoročni, fundamentalni čimbenici razvitka. A oni se ne mogu promijeniti u kratkom roku, najmanje u mandatu jedne Vlade. Jeste li primijetili kako je do prije samo dvije godine glavna oporbena kritika udarala na broj nezaposlenih, više od 350.000… A danas, pitajte poduzetnike, nema radnika ni za ove skromne stope rasta gospodarstva. Nema! A Vlada se boji ukinuti zabrane uvoza radne snage, još uvijek je pod dojmom visoke nezaposlenosti i iseljavanja. Paradoksi? Samo za one koji ne razumiju bit međunarodne podjele rada u suvremenim uvjetima.
Nacionalna država formalno integrirana u golemu ekonomsko-vojno-političku zajednicu poput EU i neformalno u slične svjetske zajednice nema učinkovite instrumente kratkoročnog karaktera kojima bi utjecala ne samo na kratkoročne migracije, nego i na samu opstojnost naroda. Naglašavam, nema kratkoročnih mjera na raspolaganju. Trudio se, ne trudio, Hrvatice i Hrvati odoše na bitno veću plaću, ovaj put čak i bez suze, ta čujemo se i vidimo s obitelji svaki dan – WhatsApp, Viber… besplatno.
Brojni misleći ljudi vide ovu zastrašujuću snagu novovjekih čimbenika migracija. Koncepti obitelji, susjedstva, četvrti, nacije više nemaju blage veze s onima od prije samo trideset godina. Naši novovjeki „prijatelji“ iz najudaljenijih krajeva svijeta broje se i tisućama, ali samo u prostoru omeđenom računalima i svjetlovodima. Za život se više ne treba zarađivati samo teškim radom na polju ili tvornici, može i skupljanjem „lajkova“ na društvenim mrežama. Što će ti znanje matematike, kemije … središ usne i neke druge dijelove tijela i udaraš selfije po „društvenim mrežama“. Obitelj, djeca? Jesi lud, samo smetaju. Da, svijet se fundamentalno promijenio. Brojnih aspekata promjena još nismo do kraja ni svjesni. Zaustaviti stoljetne trendove iseljavanja i neizbježne trendove starenja i opadanja stanovništva nije nimalo jednostavno. Nema tog skupa mjera ekonomske politike koji to mogu zaustaviti u kratkom roku. Postoji samo pritajena nada da će hrvatske elite smoći razuma i odgovornosti kako bi bile na razini izazova. Na elitama je odgovornost, ostali će slijediti. Do sada se baš nisu iskazale. Skrivaju se u masama, kamufliraju populističkim poklicima o jednakosti, pravdi, vraćanju otetog, kažnjavanju krivaca, naročito o totalitarnim režimima iz prošlosti. No, o nefunkcionalnim elitama nekom drugom zgodom. Ostaje nam samo tražiti rješenje u fundamentalnim dugoročnim faktorima. Dugoročnim reformama. Takvima koje će okrenuti migracijska kretanja. Kada Nijemci budu dolazili ovdje ne samo na odmor, nego i na posao.
Tada će se i prije njih vratiti njihovi kolege Slavonci ili Zagorci. A kada će se to dogoditi? Kada dugoročnom međunarodnom kapitalu postane svejedno gdje će biti uložen, u Hrvatskoj ili Njemačkoj. A to će biti kada… znamo već odavno, kada uspješno provedemo reforme, još jednom – privatizacija, liberalizacija, mala i učinkovita država, efikasno pravosuđe, konkurentno tržišno gospodarstvo … Sve to i još puno više da bismo vidjeli suze radosnice zbog povrataka.
Suze mi navru na oči kad vidim kako se za slobodno tržište zalaže posljednji predsjednik partijske organizacije na Ekonomskom institutu.