Ako odrastate u obitelji sa šesnaestero djece vjerojatno nemate puno izbora pa čim stasate odlazite trbuhom za kruhom, ali Dragutin Lerman krenuo je 1878. godine kao gimnazijalac iz Karlovca ravno u Hamburg, i to pješice. Isti taj pustolovni duh nije ga napustio do kraja života, ista neustrašivost i znatiželja odvele su ga koju godinu kasnije – kao prvog hrvatskog istraživača u Africi – u netaknute divljine Crnog kontinenta, duboko u prašume Konga kamo bijela noga nikad prije nije kročila.
Dragutin Lerman u Karlovac je došao iz rodne Požege kako bi kao trgovački pomoćnik radio uz školovanje, ali "mjesto ga nije držalo". Zapravo, namjerio se u Ameriku pa se iz Hamburga otputio u London, ali ne preplovivši nikad Atlantik, vratio se u Karlovac. Tamo je, koju godinu kasnije, njegov mladi prijatelj, pomorski časnik Napoleon Lukšić primijetio u francuskim novinama oglas kojim glasoviti britanski istraživač Henry Morton Stanley traži kandidate za afričku ekspediciju. Kako u Lermanovoj romansiranoj biografiji "Čovjek koji je vjerovao u sreću" autorice Zlate Kolarić Kišur piše: "... Lukšić je veselo rekao Lermanu: – Karlo! (bio je to nadimak D. Lermana, nap. a.) Evo nešto za nas! Slušaj: 'Traže se mladi, zdravi, poduzetni ljudi, koji žele pristupiti u istraživačku ekspediciju za još neistraženi dio Afrike – Kongo'."
Oprezan i energičan Hrvat
Bila je 1882. godina. Komisija koja je zasjedala u Grand hotelu u Bruxellesu primila je obojicu mladića, da bi već iste godine, 8. studenoga, iz Antwerpena krenuli brodom u Kongo. Napoleon Lukšić umro je na samom početku ekspedicije od tropske groznice, koja će pokositi i Lermana, ali mnogo godina kasnije, na kraju uzbudljivog, ali i trnovitog, životnog puta.
Bio je to kraj 19. stoljeća, kad su velike europske države već bile ucrtale granice svojih kolonija. Rijetka preostala područja duboko su u unutrašnjosti Afrike. Zbog interesa tadašnjih znanstvenika, ali i javnosti tog vremena za evoluciju, postanak čovjeka i povijest religije u Afriku putuju brojni etnolozi, lingvisti, sociolozi, misionari pa i istraživači poput Lermana i braće Mirka i Stjepana Seljana. Hrvatska afrikanistika praktički je do danas ostala na otkrićima i zabilješkama te trojice velikih putnika.
Dragutin Lerman iznimno se iskazao pri ekspediciji u istočni Kongo (današnji DR Kongo), tako da je Stanley navodno o njemu rekao: "Hrvat je energičan, oprezan, živahnog duha..." Nakon što je lutajući Europom naučio nekoliko svjetskih jezika, Lerman je prije ijednog bijelca svladao u Africi i nekoliko domorodačkih dijalekata pa su mu povjereni pregovori s afričkim plemenskim poglavicama. Belgijska vlada imenovala ga je glavnim povjerenikom za istočni Kongo, kamo je između 1882. i 1896. putovao četiri puta, provevši ukupno u afričkim džunglama oko 3000 dana.
Stanleyevu ekspediciju sponzorirali su Belgijci čiji je kralj Leopold II. namjeravao osnovati kolonijalno carstvo u Kongu. Osnovao je humanitarnu organizaciju koja je bila paravan za kolonijalni prodor u Afriku i u svojim naumima uspio možda i više nego što je očekivao: međunarodna zajednica Leopoldu II. dodijelila je Kongo gotovo kao osobni posjed, a o njegovoj vladavini nad domorodačkim stanovništvom i danas postoje strašne priče. Dragutin Lerman, kao generalni tajnik belgijske vlade za istočni Kongo, uspostavio je belgijsku kolonijalnu upravu, ali iz njegovih se "Listova iz Afrike" koje je pomno vodio i čiji se rukopis čuva u arhivu HAZU, čini da nije bio svjestan toga da poduzima nešto loše.
Crnu Afriku smatrao je jednako vrijednom i trudio se inkulturirati je bez predrasuda. Misionar i istraživač George Grenfell napisao je za Lermana da je bio jedan od najhumanijih upravitelja belgijske administracije u Kongu. Kako piše profesor etnologije Tomo Vinšćak: "Zauzimao se da se konflikti s domaćim stanovništvom rješavaju nenasilno, razumijevanjem, a ne oružjem. Osuđivao je kanibalizam i trgovinu robljem kao sramotan čin." Sam Dragutin Lerman o svojim je zapažanjima izvještavao prijatelja, Požežanina Julija Kempfa, koji je "Listove iz Afrike" objavio 1891., a tri godine kasnije i "Nove listove iz Afrike". Lerman se iz Konga dopisivao s brojnim hrvatskim intelektualcima pa i s biskupom Strossmayerom, a prikupio je i vrijednu etnografsku zbirku sa 493 remek-djela primitivne umjetnosti koja se čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Kako piše književnik Stjepan Zelenika iz Kreševa, njegova zbirka sadrži "od prijestolja izdjeljanog od jednog komada drveta do trube od slonovače i figurativnog raspela izrađenog prije prihvaćanja kršćanstva". Da Lerman nikad nije zaboravio domovinu svjedoči činjenica da je u Kongu slapove na rijeci Kwilu nazvao Zrinski.
Čudan niz nesreća
Kao ugledni sugrađanin kojeg je za zasluge u Kongu odlikovao belgijski kralj, u Požegu se vratio 1896. i već iduće godine vjenčao s kćeri ravnatelja Požeške banke Hedvigom Reiner. Kako iscrpno piše Zelenika, bogati je tast smatrao kako je bilo "dosta zetova potucanja bijelim svijetom" pa ga postavlja za ravnatelja požeške Pučke banke i dioničarskog društva "Požeški ugljenici Ratkovica". Ali, na pomolu su nevolje. Pučka banka ubrzo propada jer je blagajnik, kojeg je namjestio Lerman, pobjegao s velikim iznosom novca. Nekoliko godina kasnije grom udara u tvornicu briketa Nerosin u Ratkovici, u koju je Lerman ulagao nakon propasti banke. Kad se ujutro vratio iz Ratkovice, piše njegova biografkinja Zlata Kolarić Kišur, "Hedviga je bojažljivo uzdahnula: - Karlo, da ti se to ne osvećuje Crni kontinent? - Zašto? Ja mu nisam ni najmanje naudio. Bio sam uvijek ispravan. Voljeli su me svi...", odgovara on.
Dvije godine kasnije u "Ugljenike" provaljuje voda. Sve propada. Lerman je očajan. Kad im i kuću zahvati požar, Hedviga i Dragutin jedva spase živu glavu. Kako bi spasio kćer iz braka s propalim mužem, njezin otac Mihael Mijo Reiner ostavlja je bez ičega: skrbit će o njoj, ali ne i o Lermanu. Veliki putnik tada donosi tešku odluku: spas će potražiti u svijetu i potom se vratiti Hedvigi u Požegu. Ali, kako piše Zelenika, "Lerman ne bi bio Lerman kad ne bi i u svojoj domovini pronašao podvig dostojan divljenja. Odlučio je: otkrit će zlatnu žilu u Bosni!" U potragu za zlatom nije se upustio zbog pohlepe, kao ni u bilo koji drugi pothvat.
U okolici Kreševa istraživao je i druga rudna bogatstva i bio bi, da se ulagači koje je pronašao nisu povukli, uspio otvoriti rudnik barita na vrijednom nalazištu koje je poslije i eksploatirano sve do 1991. Kažu, u Bosni je bio sretan i zdrav, sve dok ga u 55. godini nije sustigla i umorila ista ona tropska bolest koja je ubila i njegova karlovačkog prijatelja na početku ekspedicije u Afriku. Sahranili su ga rudari, po njegovoj vlastitoj želji, tamo gdje je umro, pod jednostavnim drvenim križem i lipom.