Crkva nema moć izabrati Mesićeva nasljednika

Hoće li sljedeći hrvatski predsjednik biti katolik ili agnostik, tj. ateist, čini se ne ovisi mnogo o Crkvi. Želja biskupa Štambuka s Udbine mogla bi ostati visjeti u zraku jer mnogi procjenjuju da je izravan utjecaj Crkve na politička kretanja znatno manji od onoga što se procjenjuje i kako izgleda u javnosti.

– Od 1995. Crkva ima sve manje utjecaja. Zato neka izjava u propovijedi ovog ili onog biskupa ili župnika ne bi trebala zabrinjavati političare. Mnogo više bismo mi sami u Crkvi morali kritički razmišljati čime i kako možemo u tim osjetljivim predizbornim mjesecima, osobito u vrijeme sadašnje gospodarske i socijalne krize, utjecati na kršćansko socijalno moralno promišljanje građana kršćana u opredjeljenju za one koji su svojim programom, pa i nastupom bliži autentičnim kršćanskim društveno moralnim vrijednostima – kaže teolog i publicist o. Bono Zvonimir Šagi.

No, bilo bi neozbiljno reći da je Katolička crkva nemoćna i neutjecajna, smatra teolog i novinar Ivica Šola. On tvrdi kako se stvarna moć i utjecaj bilo koje društvene skupine ili institucije mjeri zakonima za koje se dotične izbore, ili izlobiraju.


- Kada gledamo pod tim vidom, onda je utjecaj Crkve minoran, manji čak od mnogih nevladinih udruga koje su spretno izlobirale, recimo, tzv. antidiskriminacijski zakon oprečan stavovima Katoličke crkve. Nadalje, što se “neradne nedjelje” tiče, trgovački i ini lobiji također su se pokazali moćnijima i utjecajnijima od Crkve. Hrvatska ima jedan od najliberalnijih zakona o pobačaju u Europi, a Zakon o potpomognutoj oplodnji ide direktno protiv temeljenih katoličkih bioetičkih postavki... – nabraja Šola i postavlja logično pitanje: otkud svi ti zakoni suprotni katoličkom svjetonazoru kada je Crkva toliko moćna i utjecajna?

Ipak, kada se čitaju novine i prate mediji, tvrdi Šola, čini se da je sve prepuno “crkvenih vodvilja”, “skandala”, te navodnih “crkvenih ‘napada’ na Ustav i sekularnu državu”.

– Vrlo upućen čovjek pomislio bi: ‘Majke ti, što su popovi moćni! Samo što ne pretvore RH u džamahiriju!’ No to je, ipak, tek medijska konstrukcija zbilje. Stvarnost je takva da su mnoge, ne govorim napamet, nevladine udruge ili financijski lobiji, mnogo, mnogo utjecajniji od Crkve – uvjeren je Šola.

On smatra kako katoličko glasačko tijelo ne postoji nego da postoje katolici interesno vezani uz pojedine stranke, od ljevice do desnice.

Wojtyliin Projekt kultura

– Oni su tamo vojnici partije, a ne vojnici matere im Crkve. U skladu s time oni će slijediti, kao i dosad, partijsku a ne crkvenu stegu i naputke. Jer – onaj tko ti osigurava (stranka) da svakodnevno zoblješ koricu kruha, uvijek prevagne nad onim koji te “servisira” samo duhovno. U tome je sav cinizam ove “katoličke” države u kojoj su, kao i svugdje, materijalna i statusna pitanja potisnula svjetonzorska i ideološka, koja služe da se pokoji put narod zabavi “crvenima i crnima”, “križevima u javnim prostorima”, itd. – kaže Šola, tvrdeći da je u takvoj konstelaciji Crkva već sada gubitnik i trebala bi se ”okaniti anakronog pokušaja utjecaja na događanja u društvu preko politike i okrenuti se istom putom stvaranja autentične kršćanske (građanske) kulture, a to su: umjetnost, filozofija, znanost, film, književnost, glazba...

– Tu treba otvarati kreativne “frontove” i dići ruke od velikih katolika u politici, Sanadera, Bandića, Antunovićke i inih. Kao i od “katoličkog biračkog tijela”. To su, uostalom, “smjernice” koje je Wojtyla još osamdesetih godina zacrtao tzv. Projektom kultura – slikovit je Šola.

Bono Šagi smatra kako je manje važno je li neki kandidat deklarirani katolik, tj. daleko je važnije zastupa li prave moralne vrijednosti.

– To su cjelovito dostojanstvo ljudske osobe, pa i dostojanstvo čovjekova rada. Gospodarstvo ima i etičku dimenziju ako je bitno usmjereno na službu čovjeka (pravedna plaća) – cilj gospodarstva je čovjek a ne profit. Nužno je da država intervenira u socijalnom i gospodarskom pitanju u pomoć najpotrebnijima. To su vjernici kao građani dužni zastupati po svojoj savjesti, kad se opredjeljuju za neke osobe kao političke vođe – tvrdi Šagi, dodajući da kršćanski političari, ako svoju vjeru uzimaju ozbiljno, dužni su se baš iz tih kršćanskih načela što ih Crkva propovijeda nadahnjivati u svom političkom djelovanju.

– U tom sklopu kršćanski vjernici, pred izbore, više nego inače, trebaju otkrivati objektivnu istinitost u društvenim odnosima, razotkrivati prešućivanja i zamagljivanja kojim se služe stranke u predizbornoj promidžbi, da bi se doista mogli po svojoj savjesti odlučiti za ono što je za zajedničko i opće dobro – kaže Bono Šagi, dodajući da im crkvena zajednica mora pomoći da mogu prosuditi političke opcije s moralnog stajališta – kaže Šagi.

Pritom crkvena propovjedaonica, tvrdi on, ne bi smjela biti zloupotrijebljena kao neka politička tribina, nego kao mjesto žive Božje riječi koja čovjeku dolazi kao svjetlo, ponajprije iznutra od Duha Svetoga, u promišljanju određenog vremenskog trenutka u pojedinoj društvenoj situaciji.

– Crkva kao zajednica vjernika nije nikakva posebna stranka u nekom društvu, nego je kao “kvasac ili sol”, moralni korektiv iznutra kroz duhovnost ljudi, građana – kaže o. Bono, tvrdeći da ne treba očekivati da bi Crkva ili biskupi dali neke konkretne upute jer oni mogu samo iznijeti evanđeoska načela i upozoriti na ono što sa stajališta kršćanskoga morala svakako moraju imati u vidu vjernici kad pristupaju tako važnom činu kao što je odluka kome će dati svoj glas, primjerice, za predsjednika vlastite države – kaže Šagi.

Cijeli članak pričitajte u današnjem Obzoru.