Za to su krivi i portali. Nevjerojatno je koliko ima tekstova koji nikad nisu vidjeli lektora. Tekstovi koje bi netko o pročitao na mobitelu ili monitoru računala su po pravilu pod ključem naplate, a društveno smeće i njihove fotografije s Instagrama su svaki dan pred očima naroda potpuno besplatno. Nadalje, kada se recimo dogodi nekakva nesreća većina portala objavi vijest iz koje se ne vidi niti jedna informacija osim da se negdje dogodila nesreća. Ne piše se o tome što se dogodilo, koje su posljedice na ljude i imovinu, tko je sudjelovao i kako, ima li krivaca. Većina naslova postoje samo radi klika, a iza njih se ne krije ništa vrijedno spomena. Sve ozbiljne vanjskopolitične teme i geopolitične teme pronalazim van hrvatskih medija.

Dobro da nije cijeli članak, tko bi to shvatio?

Lektirno natenane proučavanje Dostojevskog i Krleže kao da baš i nije doprinijelo generalnoj pismenosti populacije. Joj, a tek ono epsko, do u detalje opisano nabijanje na kolac kod Andrića, ostane ti za cijeli život u predivnoj uspomeni. Psihički nas utamaniste dosadom i morbidnostima. Mudrovanje oko Ilijade i Odiseje...U doba društvenih mreža...To, to!