Ohrabrujuće je koliko ovaj papa uporno gura ono što je naumio, a što se zove Crkva kao “kuća svih”. Vidi se to u jučer objavljenom pripremnom dokumentu za biskupsku sinodu o obitelji, koji je ostao na istim postavkama kao i poruke s jesenje izvanredne biskupske sinode. A riječ je, prisjetimo se, o otvaranju Crkve prema homoseksualnim osobama i mogućnosti pričešćivanja razvedenih.
I jedno i drugo pitanje pravi su trn u tijelu Crkve. Ponajprije zato što je riječ o “živim ljudima”, koje je život iz ovih ili onih razloga doveo na marginu crkvenog života i stvorio, praktički, vojsku obespravljenih, koji vape za pomoći, a ona teško može doći iz sadašnjih legalističkih pozicija. Papa Franjo želi otvoriti vrata Crkve i jednima i drugima, no ne smije se pogriješiti i u startu ga krivo protumačiti. Crkva, naime, nikada neće pristati na istospolne brakove i nikada neće odobriti razvod. Što onda ovim potezima poručuje?
U prvome redu da joj je u središtu pažnje čovjek. Crkva nikad ne osuđuje čovjeka. Osuđuje se grijeh, a čovjeka se štiti i poštuje. Tako je i s homoseksualnim osobama. Crkva ih u ovome trenutku želi zaštititi u njihovu punom ljudskom dostojanstvu, želi im otvoriti svoja vrata i reći da se u Crkvi osjećaju kao u svome domu. Dakako, homoseksualne čine nikada neće odobriti. Kao što ne odobrava seksualne odnose prije sakramentalnog braka u heteroseksualnoj vezi. No ne zatvara oči pred realnošću da homoseksualci jednako vape za Bogom kao i heteroseksualci, pa ih u toj čežnji želi posve izjednačiti.
Isto je i s osobama koje su napustile crkveno sklopljeni brak, razvele se pred građanskim sudom, ali nisu dobile potvrdu o ništavnosti onoga crkvenoga. Razlozi su često vrlo komplicirani, a radi se o dobrim vjernicima koji trpe. O kojima bi biskupi kroz predloženi “pokornički put” trebali voditi brigu i omogućiti im pričest. Kako bi bili jednaki s ostalim vjernicima. Što je Franji, kao domaćinu “kuće svih”, očito na prvome mjestu.
"Crkva ne osuduje ljude nego grijeh". To jako dobro zvuci. ali u praksi je drugacije. Mi ne mozemo ne osuditi Hitlera ili Staljina. I ako znamo da ih je nesto ponukalo da pocine teske zlocine protiv covjecanstva, mi ipak odudujemo ljude a ne to " "nesto" sto ih je navelo na grijeh. Kada bi svi znali da postoji zlo I dobro u nama I da se dami o