Rujan je 1989. godine u jednom neimenovanom mjestašcu (neutralno nazvanom Misto) u blizini Splita. Bablje je ljeto, turistička sezona (posljednja mirnodopska) je jenjala, a u malom gradiću uz more treba se samo obaviti još jedna pijana i opuštajuća završna ribarska fešta za domaće i pokojeg zaostalog gosta. Idila je gotovo potpuna i ne mogu je ugroziti ni tada još nespretni nagovještaji političkih promjena. Ali, može nestanak mlade, lijepe i prkosno-tajnovite srednjoškolke, mještanke Silve koja se ujutro nije vratila u svoju rodnu kuću u ulici tik iza mjesne crkve, tipično brižnim roditeljima i bratu blizancu Mati koji ju je od obitelji posljednji vidio jer je i sam bio na mladenački razdraganoj fešti, dok se nije izgubio u noći u potrazi za brzim seksom, opijatima i alkoholom.
Početak je ovo najnovijeg romana iskusnog splitskog pripovjedača i scenarista Jurice Pavičića nazvanog “Crvena voda” koji je objavio Profil, a uredila Adriana Piteša. I ovaj je roman smješten u podneblje koje Pavičić najbolje poznaje, ono mediteransko i napose splitsko, no vremenski obuhvaća široko poviješću i te kako bremenito razdoblje od gotovo tri desetljeća. Radnja tako zamire u jednoj tragičnoj, melankoličnoj literarnoj vinjeti iz ove, 2017. godine u kojoj se pomalo franjevački slavi spokoj ljubavnog usuda.
A o toj radnji može se reći jako malo, ako se ne želi obeščastiti kriminalistički kod ovog napetog, ali i iznimno potresnog romana u kojem autor ne želi bez borbe otkriti što se dogodilo s pomalo lakovjernom Silvom u toj rujanskoj noći 1989. godine. I tako čitatelja veći dio knjige drži u neizvjesnosti u kojoj zapravo drži i Silvinu obitelj koja godinama, pa i desetljećima, s manje ili više intenziteta i psihičkih lomova, traži svoju kćer koja je viđena na splitskom autobusnom kolodvoru kako kupuje kartu u nepoznatom pravcu. Policijska istraga nije samo rutinska, ali ne donosi plodove, osim što Silvu smješta u narkomanski milje dilera droge kao mogućeg uzroka njezinih problema koji su temeljito uništili jednu hrvatsku običnu i nepolitičnu građansku obitelj.
Iako je Silva samo objekt ovog romana, ona je i dovoljno intrigantna kost koju je čitateljima nabacio Pavičić, lik koji nema samo jednu dimenziju i pomalo me, naravno tek u naznakama, podsjeća na junakinju filma “Ne gledaj mi u pijat”. Lik je to djevojke u formiranju, osobe kojoj je tako malo potrebno da zagazi u opasne životne vode potaknuta svojevrsnom nezainteresiranošću i okrutnom zadatošću u prvom redu obiteljske okoline, ali i iskušenjima koja dolaze izvana, iz pulsirajuće (anti)civilizacije u kojoj se cijeni samo užitak i zaborav po kratkom postupku. I Silva je čovjek koji u biti ne želi biti sputan rodnim obvezama i građanskim uzusima i ne želi biti ograničen svojim ekonomskim mogućnostima, ali svoju slobodu, na žalost, kako to obično i biva, nalazi tek u posvemašnjoj ovisnosti o ljudima kojima njen život ne znači ništa. A oko Silve autor plete čitavu mrežu raznoraznih karaktera koje je prilično minuciozno razradio.
No, Pavičić ne bi bio Pavičić da cijelom tom malomišćanskom događaju oko raspusne i muškobanjaste Silve oko koje se vrte muškići ne bi dao i širi kontekst, pa se tako u “Crvenoj vodi” odmotava cijela hrvatska povijest u prošla tri desetljeća. Autor nas polako, bez potresa i agresivnih gesti iz umirućeg socijalizma, preko iznenadnog rata vodi prema turističkoj kapitalističkoj (pre)okupaciji obalne Hrvatske. U tom tragikomičnom kaleidoskopu u kojem pošteni pravovjerni milicijski inspektor i potomak narodnog heroja postaje sluga stranog kapitala koji parazitira na tuđoj nesreći, a istaknuti splitski diler i Silvin capo bezgrešni ratni junak pa i uglađeni župan, zrcali se sva tragedija hrvatske današnjice u kojoj nitko, ali baš nitko nema moralni autoritet, pa vlada duhovno beznađe i duševna tupost. Ali, bez obzira na tu svoju neisforsiranu angažiranu i pravdoljubivu notu, “Crvena voda” ne gubi na svojoj neupitnoj pitkoj sentimentalnosti, pa čak i melodramatičnosti koja ne prelazi u banalnost, nego postaje literarno snažno djelo koje preskače granice žanrova i ideoloških podjela.
Pogledajte i galeriju s Interlibera:
Pitka sentimentalnost i Mao Zetong!