Hrvatsku ali i svjetsku publiku, ukrajinski pisac koji piše na ruskom jeziku Andrej Kurkov osvojio je ponajviše romanom “Preživjeti s pingvinom”. Negdje u rangu s tom doista očaravajućom i šarmantnom knjigom je i roman “Vrtlar iz Očakova”, koji je s ruskog na hrvatski preveo Ivo Alebić, a objavile Edicije Božičević. Autor, koji trenutačno piše novi roman na crnogorskoj obali, početkom godine posjetio je Zagreb promovirajući “Vrtlara iz Očakova” u kojem je pažljivo odnjegovao glavni, pomalo i bulgakovljevski lik (Bulgakov je, zanimljivo, rođen u Kijevu, a Kurkov u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu).
U Zagrebu je Kurkov, najprevođeniji suvremeni ukrajinski pisac (djela su mu prevedena na čak šezdeset i pet jezika), objašnjavao da ukrajinski grad Očakov doista postoji i da je u njemu doživio čak i neugodnosti, ponešto slične neugodnostima koje u “Vrtlaru iz Očakova” proživljavaju i likovi knjige, ponajprije glavni lik Igor koji živi sa samohranom majkom u gradiću Irpenju nedaleko od Kijeva i živi od rentijerstva, tj. od bolje socijalističke prošlosti jer je prodao majčin socijalistički kijevski velegradski stan i oročio novac za koji dobiva tri stotine dolara mjesečnih kamata, što znači da je odabrao jako dobru banku. Niti mu se radi, niti se želi dodatno školovati, niti mu se uređuje okućnica i bavi poljoprivredom, ali voli popiti skuplji konjak i vozikati se onim jeftinim kolektivnim taksijima potpuno ovisan o ljenčarenju i beskorisnosti.
A kada u njihov mali neambiciozni provincijski dom, zahvaljujući susjedinoj preporuci, uđe sredovječni i tajnoviti Stepan, čovjek bez dokumenata, ali očito s burnom poviješću, Igor dobiva adrenalinsku injekciju i ulazi u avanturu života. Odlazeći sa Stepanom put Očakova nedaleko od Odese, u potrazi za Stepanovom obiteljskom prošlošću, Igor s novim poznanikom pronalazi skriveno blago, ali i staru sovjetsku milicijsku uniformu sa starim sovjetskim rubljima i pištoljem. A kada jedne večeri u retromamurluku obuče staru uniformu, ona ga katapultira u prošlost, u daleku 1957. godinu kada je u Očakovu živio Stepanov otac, ali i lokalni sovjetski gangster Fima Čagin, u vrijeme koje je istodobno i odbojno i privlačno. Ili ga Kurkov takvim doživljava. Ukrajinski pisac tako u jednom romanu zapravo diskretno i bez navijanja uspoređuje život u ono davnašnje sovjetsko komunističko vrijeme i život u samostalnoj kapitalističkoj Ukrajini. Pritom se koristi brojnim duhovitim detaljima koje obilato nudi svakodnevica nekad sovjetskog, a danas ukrajinskog čovjeka. I primjećuje, primjerice, da su one negdašnje sovjetske ribe bile puno ukusnije od današnjih, ali da se i nekada mogla lako izgubiti glava od loših ljudi, baš kao i danas u vrijeme računalnih hakiranja i sofisticirane verzije zločina.
S vremenom Igor postaje ovisan o izletima u Očakov gdje se i fatalno zaljubljuje u crvenokosu i udanu prodavačicu ribe Valjku raskošno trošeći novac e zarađen na mutnim poslovima od kojih nije bio imun ni tvrdi sovjetski komunizam. Igor spretno balansira između prošlosti i sadašnjosti zahvaljujući staroj milicijskoj uniformi. Kada Valjka u socijalizmu treba lijekove za neplodnost, Igor joj nabavlja skupe antibiotike i medikamente iz odlično opremljenih apoteka suvremene Ukrajine. I tako u krug. U jednom trenutku, kada se pomalo samoubilački namjeri na opasnog Fimu Čagina, jedva preživljava napad na sebe i pomalo shvaća da je vrijeme za iskušavanje sudbine okončano. Stoga u očakovsku povijest šalje jedinog prijatelja iz Kijeva, totalnog realista Koljana koji mora bježati od opasnih mafijaša, tj. od poslovnih ljudi iz Ukrajine kojima se ozbiljno zamjerio hakirajući im poslovne i privatne podatke sa slabo zaštićenih računala. Umjesto strastvene i fatalne Valjke, sada se Igoru koji se obogatio uz Stepana i blago iz Očakova, nameće Stepanova kći Aljona, ali i neki budući posao u nekom budućem Aljoninu restoranu... Radi li u tom restoranu naš Igor kao pomoćni kuhar? Baš nekako sumnjam.
