Neobična je ljubav Stjepe, tj. Stephena Nikole Bartulice prema Hrvatskoj. Teško je uopće pronaći osobu kojoj je domoljublje (a usput naravno i Bog) češće na jeziku nego našem Nikoli. No on istodobno smatra normalnim da zakone i propise ove zemlje smije kršiti kako ga volja, da kao javna osoba i narodni poslanik ne treba odgovoriti građanima ove zemlje na sva pitanja, a kamoli ona koja se tiču njegova imovinskog kartona.
Naš Nikola, kad se obračunava s novinarima, zapravo se obračunava s javnošću, građanima Hrvatske, Hrvatima kojima se ulaguje u svojim patetičnim istupima. Novinari su medij, sredstvo da poruke političara, ali i odgovori, dođu do onih koji ih plaćaju. Kad se obrušava na novinare, Nikola se obrušava na svoje poslodavce i svoje birače.
On smatra da s naglaskom teksaškog rančera može građane ove male zemlje smatrati nižom vrstom. Nakon vožnje u crvenom Ferrariju ubuduće kad god spomene Boga, domoljublje ili komunističke zločine, ljudi će prebaciti program i radije gledati Kumove. Ferrari je kruna njegove političke antikarijere, tko ga nakon te vožnje uopće može shvatiti ozbiljno?
I vrhunac zavisti i nemoći...