Hrvatska vapi za radnicima, ali kojima? Trebaju li Hrvatskoj inženjeri ili najviše prodavači, čistači, konobari, medicinske sestre, skladištari, njegovatelji, vozači, dostavljači, administrativni službenici i odgojitelji predškolske djece, što su bila najtraženija zanimanja na burzi rada u listopadu? Istodobno, izuzev medicinskih sestara/tehničara, odgojitelja predškolske djece te vozača kamiona sada među trenutačno 89 tisuća nezaposlenih, ne računajući neaktivne stanovnike, imamo više ljudi navedenih zanimanja nego što ih se trenutačno traži. Istina, veliki javni sustavi poput zdravstva i socijalne skrbi te obrazovanja još uvijek trebaju radnike svih profila, od pomoćnog osoblja do visokoobrazovanih.
No, kada se u javnosti govori o nestašici radne snage izazvanoj ne samo padom broja rođenih nego iseljavanjem mladih ljudi i obitelji s djecom u posljednjem desetljeću, koje nije zaustavljeno, ta priča osim rekordnog broja zaposlenih od 1,7 milijuna ljudi ima i drugu stranu. U osam godina više nego peterostruko je porastao uvoz radne snage te je do kraja listopada izdano gotovo 178 tisuća dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Nije problem u uvozu potrebne radne snage kada država ima (i)migracijsku politiku, nego je problem, kako navode stručnjaci, u strukturi hrvatske ekonomije koja traži uglavnom radnike slabe naobrazbe za jednostavne poslove, a ne i obrazovane koji nam ne dolaze. Iako je Hrvatska od popisa stanovništva 2011. godine izgubila više od 400 tisuća stanovnika i danas ih ima svega 3,861 milijuna, i dalje javni sustavi poput obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi trebaju ljude svih profila, ali to ne znači da trebaju samo liječnike, medicinske sestre, učitelje deficitarnih zanimanja, te socijalne radnike nego i kuhare, čistače, domare, pomoćnike u nastavi, ekonomiste... Samo u listopadu je, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, traženo 6638 radnika u obrazovanju, te njih 3554 u zdravstvu i socijalnoj skrbi, no iz HZZ-a napominju da se broj traženih radnika u obrazovanju nije odnosio samo na odgojitelje predškolske djece, učitelje i nastavnike deficitarnih struka nego i na pomoćnike u nastavi, kuhare, čistače, domare, ekonomiste i brojna druga zanimanja koja pomažu da taj sustav funkcionira. Ista takva situacija je i u zdravstvu i socijalnoj skrbi u kojem su uz medicinske sestre/tehničare traženi doktori, njegovatelji u ustanovama, socijalni radnici, medicinski laboratorijski tehničari i inženjeri, zubari, dentalni asistenti, operatori na opremi medicinske radiologije, fizioterapeuti (no njih ima dosta na burzi op.a,), edukacijski rehabilitatori, logopedi, ali i pomoćno osoblje poput kuhara, pomoćnih kuhara i čistačica. Što se tiče sustava obrazovanja, pored odgojitelja predškolske djece koji se trenutačno ubrajaju u najtraženija zanimanja, traženi su i suradnici u praktičnoj nastavi, pomoćnici u nastavi, edukacijski rehabilitatori, učitelji matematike, informatike, fizike, glazbene kulture, engleskog jezika, pedagozi, ali i pomoćno osoblje.
No, projekcije stanovništva pokazuju da će Hrvatska za samo oko četvrt stoljeća do 2051. imati milijun stanovnika manje, što znači i drastično manju potrebu za zaposlenima u javnim sustavima, osim zaposlenih koji će trebati skrbiti o ostarjelom stanovništvu. Demografski opustošena periferija je posljednjih godina već primjerice osjetila da gubitak djece znači zatvaranje brojnih područnih škola i odlazak učitelja na burzu. No, ako se i loši demografski trendovi ne preokrenu, Hrvatska će trebati radnike u realnom sektoru, samo se postavlja pitanje kojeg profila.
Dr. sc. Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta napominje da je hrvatski problem od početka bio i ostao izostanak proizvodnje, prehrambene, prerađivačke industrije i poljoprivrede.
– Kad izostane proizvodnja, gubi se i profil radnih mjesta za tu proizvodnju i onda sve polako gubi smisao, i zanimanje inženjera i cijeli sustav školovanja od vrtića do fakulteta. I onda imamo ovo što imamo – da živimo od EU transfera i doznaka iz dijaspore, te od rente. To su sve neproizvodni načini stvaranja dohotka i dok je takva situacija Hrvatska ne treba više ljudi koji znaju proizvoditi, bilo kojih profila, kemičara, inženjera... Hrvatska ide prema konceptu zemlje koja ne proizvodi i koja izvozi svoje obrazovane ljude i uvozi jeftinu radnu snagu. Dio društvene, političke i poduzetničke elite koja kreira javno mnijenje ima značajne koristi od ovakvog modela priljeva EU sredstava i ostvarivanja dobiti na ovakvom tipu radne snage. U zemlji ostaje sve starija i sve manje educirana populacija koja za alternative i promjene ima sve manje energije. Ti procesi su uhvatili maha, jer s jedne strane imate poduzetničku i političku elitu koja ih podupire, a s druge strane nema društvene snage da se tu nešto bitnije korigira. Sve skupa to vodi prema tome da Hrvatska ide prema konceptu jadranske plohe, da će Hrvatska postojati ne kao društvo nego kao teritorij uz Jadransko more u kojem postoje inozemni vlasnici, inozemni radnici, inozemni poslodavci, a Hrvatska samo ubire jedan dio poreznog kolača koji joj ostane kroz PDV i ostale stvari, a ne proizvodi ništa značajno. I tada se politička rasprava vodi oko raspodjele te rente i poreza, a u smislu proizvodnje, javnih politika i demografski postajemo sve nemoćniji – ističe Lovrinčević.
Najviše zaposlenih od njih 1,7 milijuna, koliko smo ih imali krajem listopada prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, radilo je u trgovini na veliko i malo (253.026), prerađivačkoj industriji (252.355), građevinarstvu (150.825). Zatim po brojnosti slijede zaposleni u javnim sustavima: obrazovanju (129.739), javnoj upravi i obrani (126.614), zdravstvu i socijalnoj skrbi (120.418), te zaposleni u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (114.628). U stručnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima zaposleno je 114.292 osoba, no tu bi bilo zanimljivo vidjeti strukturu tog znanstvenog i tehničkog kadra, a te podatke nemamo. Podatak da od 1,7 milijuna zaposlenih u Gradu Zagrebu radi njih čak pola milijuna, također, govori o neravnomjernom regionalnom razvoju. Premda se stalno govori o nestašici radne snage činjenica je, također, da Hrvatska i dalje najviše radnika uvozi iz trećih zemalja, za potrebe građevine te turizma i ugostiteljstva što dovoljno govori o razvojnim perspektivama zemlje. A kad obnova završi, stručnjaci predviđaju i pad potrebe za građevinskim radnicima. Primjerice, od izdanih 176.904 dozvola za boravak i rad stranim radnicima do kraja listopada ove godine u graditeljstvu ih je izdano 63.356, a u turizmu i ugostiteljstvu 51.209. Dok je Hrvatska treća u EU nakon Malte i Cipra po uvozu radnika s obzirom na broj stanovnika, prema podacima Eurostata, još 2018. imali smo samo 32,7 tisuća izdanih radnih dozvola stranim radnicima. Od tada je njihov broj samo rastao, osobito počev od 2021. otkako su ukinute kvote za uvoz radne snage.
– Ljudi trebaju shvatiti da Hrvatska kao ekonomska ploha može egzistirati bez Hrvata s inozemnim poslodavcima i inozemnim radnicima s nekim zaštićenim pravima na prostoru koji postoji s jednostavnom radnom snagom bez proizvodnje i inženjera. No, postavlja se pitanje što je to Hrvatska, je li to društvo, identitet ili je to neki ekonomski teritorij na kojem mogu biti bilo koji vlasnici, radnici, nerezidenti koje ne zanima javna politika. Jer u tom konceptu Hrvatske kao ekonomske plohe nebitni su i obrazovanje i vrtići, sve te javne politike identitetskog karaktera koje su samo opterećenje, jer se sve vrti oko rente, jeftine radne snage i profita koji ostane između, a profit će nastojati eksploatirati domaći i inozemni poslodavci. Druga je stvar što je to ubitačno za društvo jer, na kraju balade, kad se cijeli krug zavrti, ti će domaći poslodavci imati jedinu želju da njihova djeca odu iz Hrvatske i više se ne vrate jer im novac više neće biti dovoljan, jer će kvaliteta života biti lošija, jer će prevladati neki drugi segmenti, sigurnosti, identiteta, kaosa. I ekonomska i politička elita tada će imati cilj da njihovi potomci napuste vlastiti prostor u kojem je nastajao taj kapital kojeg su stekli. U ovim trenucima su ostvareni profiti na transferu migrantske jeftine radne snage koji se spaja s matricom neproizvodnje, temeljene na jednostavnim uslugama plus transferima iz inozemstva. Upravo je to struktura koju želi održavati većina hrvatske gospodarske i političke garniture. Nema tu više rasta produktivnosti, imate sve više ljudi jednostavnih znanja i vještina na jednostavnim radnima mjestima na kojima prosječna produktivnost pojedinaca pada. Svatko tko je bio na Jadranu posljednje dvije godine vidi da pada i kvaliteta usluga u ugostiteljstvu i sve je manje konobara koji znaju poslužiti goste po pravilima struke. Nema posla ni za inženjere bilo kojeg profila niti ima potrebe za njihovim znanjem – govori Lovrinčević.
Ako se ovako nastavi, dodaje, netko će jednom morati izgovoriti ubitačnu rečenicu o zatvaranju brojnih odgojno-obrazovanih ustanova jer nam neće trebati.
Notorno je da posljednjih godina poslodavci stalno traže nove i nove radne dozvole, odnosno nove strane radnike, jer se samo trećina postojećih radnih dozvola produlji. Lovrinčević dodaje da je to radna snaga koja se temelji na konceptu minimalca, a poslodavci će je stalno zamjenjivati jeftinijom, dok će ona koja nauči nešto otići dalje u EU. Nijemci koji imaju selektivnu imigracijsku politiku, osim što privlače obrazovane imigrante primaju useljenike izvan EU koji imaju minimalno završenu srednju školu, odnosno zanatsko obrazovanje. Svjesni su, kaže Lovrinčević, za razliku od nas da si ljudi ispod te razine znanja i vještina ne mogu osigurati egzistenciju, a ne žele doseljenike koji će im biti nakačeni na socijalne fondove.
Iako pored 1,7 milijuna zaposlenih među kojima je trenutačno 121 tisuća radnika iz trećih zemalja na burzi sada imamo 89 tisuća nezaposlenih u Hrvatskoj, to ne znači da je to jedino stanovništvo koje nije zaposleno u radno aktivnoj dobi jer smo primjerice lani krajem godine prema procjeni Državnog zavoda za statistiku samo u dobi od 20 do 64 godine imali 2,237 milijuna stanovnika. Kada se odbiju studenti te ranije umirovljeni i kada im se još dodaju mladi sa završenom srednjom trogodišnjom školom ispod 20 godina trebali bi imati najmanje još 100-200 tisuća neaktivnih stanovnika u dobi do 64 godine. Lovrinčević drži da je dijelu ljudi bolje ne raditi, odnosno ne biti na tržištu rada i da je zasigurno među njima dio rentijera, zatim dio ljudi koji živi od transfera iz inozemstva koje im šalju iseljeni članovi obitelji te dio ljudi koji ne želi biti na tržištu rada jer im je jeftinije brinuti o ostarjelim članovima obitelji nego plaćati za njih dom s obzirom na to da je kod nas propala socijalna mreža sigurnosti. odnosno država gubi tu socijalnu funkciju zbrinjavanja starijih i potrebitih. Također, mi još nemamo registar stanovništva da vidimo otkud dolaze dohoci ljudima koji ne rade, no, kaže Lovrinčević, treba znati da godišnje 20 tisuća ljudi više umre nego što ih se rodi i samo čista demografija na taj način oslobađa šest do sedam tisuća nekretnina, pa dio ljudi proda te nekretnine i živi od tog novca. Prema podacima HZZ-a, na burzi rada krajem listopada je među tada 87,6 tisuća nezaposlenih po zanimanju najviše bilo administrativnih službenika (4686), čistača (4586), radnika u održavanju (4479), prodavača (4337), radnika za pomoć u kući (3912), ekonomskih službenika (2127), ručnih pakirera (2068), vrtlarskih radnika (2034), ekonomskih stručnjaka (1689), radnika na proizvodnoj liniji (1508), komercijalista (1482), ekonomista (1414), suradnika u praktičnoj nastavi (1399), skladištara (1259), trgovačkih radnika (1041), poljoprivrednih (996), komunalnih radnika (866), frizera (804), pomoćnih kuhara (802), vozača lakog dostavnog vozila (767), fizioterapeuta (689), te konobara (656). Iako su prodavači i čistači u listopadu bili u listopadu u vrhu kao najtraženiji radnici, valja napomenuti da je istodobno na burzi u istom mjesecu bez posla i jednih i drugih bilo triput više jer je prodavača preko HZZ-a traženo 1215, a čistača 1080.
U svakom slučaju, ako se projekcije stanovništva ostvare i Hrvatska, koja se ubraja u najstarije nacije Europe i svijeta, za četvrt stoljeća bude imala milijun stanovnika manje, nedostajat će joj stotine i stotine tisuća radnika. No zbog pada broj rođenih osobito u posljednjem desetljeću i iseljavanja mladih ljudi, priljev mladih u radnu dob bit će sve manji. Dok se ne zaustavi iseljavanje vlastitog stanovništva i dok se traži radna snaga pretežno za uslužne djelatnosti s plaćama na minimalcu, teško je očekivati da će ova zemlja na dulje razdoblje bez migracijske politike uspjeti privući doseljenike koji će si ovdje moći osigurati pristojnu egzistenciju i krov nad glavom, jer to trenutačno ne mogu ni mladi s prosječnim primanjima. Hrvatska je jednostavno preskupa za život.
I demograf prof. dr. sc. Nenad Pokos s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar ističe da je nedostatak radne snage usko povezan sa sve manjim priljevom mladog stanovništva u radno aktivnu dob te masovnim iseljavanjem u inozemstvo posljednjih desetak godina. Osim toga, dodaje, došlo je i do velike promjene u obrazovnoj strukturi hrvatskog stanovništva.
– Iz godine u godinu imamo sve veći udio visokoobrazovanog stanovništva, koje uglavnom ne želi raditi na poslovima koji ne odgovaraju njihovoj stručnoj spremi te su općenito slabije plaćeni. Tako je, primjerice, lani na visokim učilištima diplomiralo 31.580 studenata, što je dvostruko više nego 2003. kada je broj diplomiranih iznosio 15.762, a opće je poznato da je prije dvadeset godina bilo znatno više mladih stanovnika nego danas. Time se znatno povećao i udio visokoobrazovanih u petogodišnjim skupinama koje su tek završile visokoškolsko obrazovanje te počinju ulaziti na tržište rada, a i iz kojih ujedno najviše stanovnika iseljava u inozemstvo. U dobnoj skupini 25-29 godina, prema popisu stanovništva 2001., bilo je samo 16,9% visokoobrazovanih, a popis 2021. pokazao je da je takvih 42,3% u istoj dobnoj skupini. Još je veća razlika u dobnoj skupini 30-34 godina gdje je 2001. bilo 16,3% visokoobrazovanih, a 2021. njihov udio iznosio je već 42,3% – ističe Pokos.
Kako za sve njih posla nema u struci ili si plaćama koje im poslodavci nude ne mogu riješiti stambeno pitanje i osigurati pristojan standard, mladi i dalje iseljavaju iz ove zemlje. Osim zbog niskih plaća s kojima si ne mogu osigurati krov nad glavom istraživanja pokazuju da mladi odlaze i zbog korupcije, nepotizma, načina upravljanja zemljom, nepovjerenja u institucije... No, iz ove zemlje su se iseljavali i građani sa završenom srednjom školom. A i oni su se, također, iseljavali, slaže se Pokos, zbog malih plaća. Njihove plaće još više su zaostajale za prosječnom plaćom.
GALERIJA Prosvjed malih iznajmljivača: 'Ne rušite naše povratničke i obiteljske snove'
Radna snaga se uvozi jer je vlada LOPOVA Plenkovića propisala preniske minimalne plaće i Hrvati odlaze raditi poslove koje mogu i doma, ali za veći novčan iznos! Kad bi minimalna plaća bila 1000 eura, stvar bi bila bolja, ali taj iznos je razmjerna plaća u Hrvatskoj! Visoka naobrazba nam sa druge strane uopće nije potrebna, i fakultete bolje neka zatvore! NIKOME ne trebaju nikakvi inženjeri kad nema industrije!