Mrtvi ne govore. Mrtvi su ljudi kojih nema. Ali, sve da i govore, mi živi ne bismo ih čuli. Kad god se živi okupe nad mrtvima, netko uvijek nešto govori. Gore nad grobovima netko uvijek nešto moli. Pjevaju zborovi i klape, trubači sviraju, živi stoje, slušaju, plaču. A mrtvi dolje ravnodušno leže i šute. A i to je laž. Kao i svi drugi koji lažu o mrtvima, samo ponavljam staru i otrcanu izmišljotinu. To su laži koje nastaju od straha, nerazumijevanja, od želje i potrebe da mrtve vratimo, ili barem još neko vrijeme zadržimo u svom svijetu živih.
Kada kažem da mrtvi šute, lažem. Šuti živ čovjek koji može govoriti, ali neće, ili ne može jer mu je neki drugi živ čovjek začepio usta. Za živog čovjeka koji bi želio govoriti, a ne može, ne kažemo da šuti, nego da je nijem. Šutnja je, kao i svaka druga svjesna radnja, povlastica živih. Osobito šutnja kojom se govori kad su riječi nedovoljne ili preslabe. Čak je i obična kukavička šutnja povlastica živih. Mrtvi ne šute. Mrtvih jednostavno nema.
Smrt je činjenica, sve ostalo su emocije i misli, divne izmišljotine i maštarije koje nam pomažu da nastavimo živjeti i nakon što shvatimo da smo smrtni, kojima se hrabrimo i tješimo, usput stavljajući riječi u usta puna zemlje, izmišljajući poruke iz usta kojih više nema.
Bilo me je strah
I ljudi bez trunka vjere u dušu, Boga i onaj svijet, i oni koji u sve to vjeruju, te posmrtne govore, molitve, pjesme i izmišljene razgovore s mrtvima obavljaju nad grobovima ili mjestima ubijanja.
Jedno od takvih mjesta je Ovčara. Čitav će Vukovar za tjedan dana opet biti mjesto velikog okupljanja živih nad tisućama mrtvih. Deseci tisuća ljudi proći će tih dana, na 25. godišnjicu masovnog stradanja i ubojstava, i preko Ovčare. I opet će, kao i svake godine, biti kolona, pjesama, molitava, govora i propovijedi ispred spomenika i nad bijelim križevima, njih 938, na spomeničkom dijelu vukovarskog groblja, podignutom u spomen na pale, poginule, ubijene, odvedene i nestale.
Bit će tamo opet mnoštvo živih koji će neprestano nešto govoriti, moliti, pjevati i svirati. A svi mrtvi i ubijeni, da mogu, ponovo bi šutjeli. Ali njih više nema.
Otišao sam prije nekoliko dana u Vukovar s vrlo teškim zadatkom. Da posjetim Ovčaru i da čujem što mi to mjesto govori. A to znači samo jedno: da provjerim i zapišem što ja tamo mislim i osjećam. Kad čovjek takvo mjesto posjeti sam, kad bude tog jednog običnog prosječno tmurnog jesenskog poslijepodneva jedini posjetitelj, kad stoji usred ravnice i masne preorane zemlje okružen tišinom, bez govora, molitava i muzike, onda ima samo sebe i ono što je donio u svojoj glavi i srcu mrtvim domaćinima kojih više nema.
Bilo me je strah. Bojao sam se da neću osjetiti ništa, da će svi koji su tamo ubijeni doista biti mrtvi. Bojao sam se da sam zatrovan i prezasićen svim tim silnim ispraznim i otrcanim riječima koje se tamo na svakoj komemoraciji izgovaraju, riječima koje više nikome ništa ne znače i ničem drugom ne služe, osim da rastjeraju strah od tišine u kojoj bi mrtvi, kojih više nema, žive priveli na suočenje i svakoga prisilili na razgovor sa samim sobom. Ali bio je to običan dan. Dan u kojem govornici, propovjednici, svirači i pjevači ne dodijavaju ni mrtvim Vukovarcima kojih više nema, baš kao ni preživjelima kojih čitave godine, osim tih nekoliko dana, također kao da nema.
I vjerojatno zato, i jer je studeni, i vrijeme slično onom prije 25 godina, ja sam već na izlazu iz grada počeo razgovarati s cestom koja vodi prema Ovčari. S prošupljenom siluetom vukovarskog vodotornja iza leđa, tih nekoliko kilometara koji vode od grada do Ovčare obrubljeno je s desne strane visokim, već osušenim žutim stabljikama kukuruza, a s lijeve nepreglednim, već obranim vinogradima, trsovima rujna lišća. Tom su cestom vodili i njih, iznemogle, obeshrabrene, izbezumljene između divlje nade i užasne bespomoćnosti, ranjene, ponižene.
– Kukuruzi su bili ogromni te godine, preko dva metra, kažu da je uvijek tako pred rat – rekao mi je kasnije tog poslijepodneva Mario, zaposlenik Spomen-doma Ovčara. Njega su, s ostalim borcima zarobljenima na Mitnici, drugim putem, kroz polja i kukuruze, doveli do Ovčare već 18. studenog 1991. godine.
Unutra je mračno
I on je, u hangaru u kojem je danas Spomen-dom Ovčara, iza velikih, teških i grubih kliznih vrata kroz koja se i danas tamo ulazi, proveo budnu noć. Bilo ih je 182. Sljedeće jutro odveli su ih dalje. Vozili su ih čitav dan dok nisu završili u logoru u Srijemskoj Mitrovici, u Srbiji. Oni su preživjeli. Nakon beskonačno dugih 177 dana razmijenjeni su i vraćeni u Hrvatsku.
Nevoljko priča, ne želi isticati ni svoju priču ni svoje ime, jer je bio jedan od mnogih. Ali, kada ga pitam kako se osjećao tog 18. studenog, kaže: – Bilo mi je svejedno. Znali smo da je pitanje dana. Želio sam samo da sve to napokon završi. U samoj dvorani Spomen-doma, u hangaru koji je i danas tek dio velikog Vupikova poljoprivrednog kombinata i farme, nije mi bilo potreban vodič. Prema zamisli Miljenka Romića taj prostor govori sam za sebe i ne izmišlja riječi mrtvih koji su u noći s 20. na 21. studenog 1991. odande odvedeni do obližnjeg šumarka, pokraj kojeg je, na rubu livada i oranica, bila iskopana ogromna jama na čijem su rubu ubijeni i u nju bačeni. Njih dvije stotine, uz još šezdeset drugih čiji ostaci nikada nisu pronađeni.
Po broju žrtava Ovčara nije bila najveće mučilište i stratište u Vukovaru. Ali zbog činjenice da su na Ovčaru dovedeni i tamo ubijeni ranjenici, bolesni i osoblje iz vukovarske bolnice te da su među njima bili i Siniša Glavašević i Branimir Polovina, to je mjesto postalo simbol zločina.
Sve smrti imaju istu posljedicu da ubijenih više nema. Ipak, razlikujemo poginule u borbama, s oružjem u ruci, koji su imali priliku da se brane i uzvrate vatru, od onih koji su u trenutku predaje i zarobljavanja postali bespomoćni, prepušteni milosti i ljudskosti koje nije bilo.
Tekst na internetskim stranicama Spomen-doma Ovčara poziva posjetitelje da pokušaju zamisliti njihove posljednje misli, riječi, poglede, osmijehe, nedosanjane snove. Ne spominje se užas, bespomoćnost, očaj, bol i strah. A upravo to čovjek mora osjetiti kada uđe u prostor Spomen-doma. Pod je od betona u čiju su površinu utisnute čahure metaka. Unutra je mračno. Na zidu se naizmjence pokazuju i nestaju lica ubijenih. A u sredini je spiralna staza po kojoj u dubinu, do plamička jedne jedine svijeće, klize i postaju sve manja svjetlom ispisana imena žrtava. Svjetlašca na stropu dočaravaju nebo koje oni nisu vidjeli, a uz zidove čitave prostorije nalazi se ostakljeni usjek u koji su, na slamu, položeni predmeti ubijenih. Čovjek se mora prignuti da bi se zagledao u blijedo osvijetljene fotografije, osobne karte, iskaznice ribičkih društava i dobrovoljnih davatelja krvi, pokoji novčanik, naočale, krunicu, ključeve...
Odgovorni za govor i molitve
Američki pisac Kurt Vonnegut u Drugom je svjetskom ratu u njemačkom zarobljeništvu preživio bombardiranje Dresdena u zgradi, čijim je imenom nazvao i svoj fantastični roman Klaonica 5. U njemu opisuje kako glavni junak radi pisanja knjige o ratu dolazi u kuću ratnog druga da bi zajedno oživjeli uspomene. Ne razumije netrpeljivost i ljutnju koju njihov razgovor izaziva kod prijateljeve žene, sve dok im ona ne kaže:
“U ratu ste bili puka budalasta dječica, kao ona što gore u sobi spavaju. Ali vi to nećete tako napisati. Pravit ćete se da ste bili ljudi, a ne dječica, pa će vas u filmovima glumiti Frank Sinatra i John Wayne ili neki od onih drugih glamuroznih, ratoljubivih, podlih starkelja. A rat će izgledati prosto čudesno, tako da ćemo imati još puno, puno ratova. I u njima će ratovati dječica kao ona što gore spavaju.”
Tako to ide.
I zato je pun naslov Vonnegutova romana “Klaonica 5 ili dječji križarski rat”. Zato da rat ni za pobjednike, ni za poražene, ni za agresore, ni za branitelje, ni za zločince, ni za žrtve ne bi izgledao kao nešto veliko, herojsko i čudesno. I zato smo odgovorni za ono što izmišljamo, govorimo, molimo i pjevamo nad grobovima i stratištima onih kojih više nema. Zato je i meni Ovčara, na kraju dana, među križevima, prišapnula samo ovu poruku: osjetite, suosjećajte, shvatite i naučite. Mrtvih više nema. Pamtite ih. Ali živima pomozite da žive. Počevši od preživjelih i živih, novorođenih Vukovaraca. Da ne prođe još jedna godina u kojoj će biti kao da ni njih nema.
Pitajajte pupovca jeli njemu zao