Čvrste veze Josipa Broza i glavnog grada Hrvatske

Bio je 5. svibnja 1980. kada je Plavi vlak na posljednju vožnju ispratio Josipa Broza Tita nakon što je, dan prije, preminuo u ljubljanskoj bolnici. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru željezničku su kompoziciju s beživotnim tijelom predsjednika jugoslavenske države i Partije dočekali deseci tisuća građana oblivenih suzama.

Točno 37 godina poslije, Titovo ime, sva je prilika, silazi s pročelja zgrada oko možda i najljepšeg gradskog trga, onog pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, čime na simboličan način prestaje i posljednja snažna prisutnost Tita u Zagrebu, mjestu u kojem se formira kao politička i javna ličnost, gdje sazrijevaju njegove bitne karakterne crte i političke zasade, pa i dogme, koje će ga pratiti cijeli život.

Titova vezanost za Zagreb seže još u godine njegove rane mladosti. Krajem rujna 1910. boravio je ovdje prvi put, u potrazi za poslom iz Siska, u kojemu je završio bravarsko-mehaničarski zanat i trogodišnju šegrtsku školu, kada se zapošljava u radionici Isidora Haramine.

Bili su to dani usavršavanja znanja iz struke, ali i neposrednog susreta s organiziranim radničkim pokretom, što se, medu ostalim, ogledalo i u Brozovu pristupanju u Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije, u participiranju u političkim demonstracijama protiv promađarske politike tadašnjeg bana Nikole Tomašića te u prvom sudjelovanju u štrajku. Sredinom 1912. Broz nakratko napušta Zagreb, luta inozemstvom od Trsta do Bečkog Novog Mjesta, da bi se vratio u jesen 1913. i pristupio vojsci.

Služi u Kraljevsko-ugarskoj 25. domobransko-pješačkoj pukovniji gdje završava dočasničku školu u činu vodnika. Tada ga je i zatekao početak Prvoga svjetskog rata. U kolovozu 1914. prebačen je u Srijem na austrougarsko-srpsku frontu, 1915. upućen je na rusku frontu u Galiciju i Bukovinu, zatim na Karpate, gdje je u travnju 1915. ranjen i zarobljen.

Povratak iz 1. svjetskog rata

Nakon više od pet godina koje je proveo kao logoraš i ratni zarobljenik propale austro-ugarske vojske u Rusiji i Sibiru, Josip Broz prvih dana studenoga 1920. vratio se u novonastalu Kraljevinu SHS, u Zagreb. S njim je stigla i njegova dvanaest godina mlađa žena, Ruskinja Pelagija Belousova, u visokoj trudnoći, no dijete je umrlo nakon samo nekoliko dana života. Broz se ubrzo zaposlio u bravarskoj radionici Filipa Bauma u Zagrebu, u Petrinjskoj 3.

Istodobno, vrlo je aktivan u akcijama mladoga komunističkog pokreta. Djeluje u Savezu kovinarskih radnika, aktivan je u predizbornoj akciji KPJ u izborima za Ustavotvornu skupštinu novostvorene jugoslavenske države, sudjeluje u organiziranju štrajkova. Došao je u Zagreb kao organizirani komunist, jer je u proljeće 1920. u Omsku postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika). Njegove izvanredne sposobnosti političkog radnika – revolucionara odmah su postale uočljive.

U nemogućnosti da s malom plaćom organizira obiteljski život u Zagrebu, Josip Broz se potkraj siječnja 1921. putem oglasa u Novostima zapošljava kao strojar u motornom mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu, selu nedaleko od Bjelovara, gdje će živjeti sljedeće 4,5 godine.

Ponovno se vraća u Zagreb, ali u rujnu 1925. novi vlasnik paromlina Rosenberg postavlja Brozu ultimatum: ili će ostaviti politiku ili će dobiti otkaz, što je i odabrao. U srpnju 1927. policija odvodi Broza u zatvor iz uredskih prostorija Nezavisnih sindikata u Ilici 49, pretresa mu ured i stan...

Tito je u Zagrebu dočekao i Drugi svjetski rat i uspostavu NDH: nakon što je 25. ožujka 1941. jugoslavenska vlada potpisala pristupanje Trojnom paktu, Tito je 6. travnja boravio u svom ilegalnom skrovištu u Donjem Stenjevcu u Zagrebu. Šezdesetak godina poslije Herta Haas svjedočila je kako joj je suprug toga dana rekao da sada počinje “prava, odlučujuća borba”. Kako u knjizi “Tito” navode Ivo i Slavko Goldstein, dva dana poslije, Broz je u to sazvao sastanak svih visokopozicioniranih članova Partije (osim njega, bili su tu i Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Andrija Hebrang, Rade Končar, Josip Kraš, Marko Orešković i drugi), kamo je stigao s tekstom proglasa CK KPJ, u kojem se ističe da komunisti žele braniti zemlju od “suludog Hitlera”.

Zaključeno je kako jugoslavenska vojska nema šansi oduprijeti se neprijatelju pa su planirali naoružati radnike i ostale antifašistički raspoložene Zagrepčane i pružiti otpor Nijemcima prilikom ulaska u grad. No, kada su Nijemci nakon Blitzkriega 10. travnja nesmetano ušli u Zagreb, Tito se zatječe na ulici: ogorčen je prizorom – pobjednici u trijumfu prolaze ulicama, popriličan broj ljudi ih pozdravlja. Kardelj u svojim sjećanjima navodi da je Tito sišao na Ilicu i vidio Nijemce koji su “već na tenkovima prolazili njome”. Na Jelačićevu trgu vidio je “prve grupe ustaša koji su se okupljali oko ustaške zastave”.

Tito se sklanja k prijatelju, u obiteljsku kuću na Trešnjevci. Koji dan poslije, pod dojmom tih događaja, piše letak: “Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u tvojoj povijesti, hrvatski narode.”

Prijateljstvo s Krležom

Iako je mnogo napisano o razlozima zbog kojih su se Tito i suradnici preselili iz Zagreba u Beograd, stvari su vrlo prozaične. Sâm je Tito takav potez najavljivao u izvještaju Kominterni još u svibnju 1940. Njegova supruga Herta Haas svjedočila je u kameru Miri Šuvar 2007. za dokumentarni film “Tito” Lordana Zafranovića kako je Tito vidio da je njemačka vojska u Zagrebu dočekana narančama i cvijećem, i da mu nije bilo ugodno, ali to nije bilo presudno.

Naime, uvjeti za djelovanje Tita i njegovih najbližih suradnika bili su tada povoljniji u Beogradu nego u Zagrebu, jer su Tita mnogi policajci u Zagrebu poznavali još od vremena Bombaškog procesa. K tome, Beograd je bio razrušen u travanjskom bombardiranju, Nijemci su uz pomoć domaćih kolaboracionista sporo uspostavljali vlast, pa im je i za formiranje službi koje bi progonile komuniste trebalo dosta vremena.

Tih se dana u Titovu životu odvijala još jedna, ali privatna drama. Supruga Herta bila je u visokoj trudnoći, a Tito se nije usudio u Zagrebu čekati porođaj. Osim toga, dobio je informacije da se 23. svibnja postrožuju uvjeti prelaska granice između NDH i Srbije kod Zemuna, što je značilo da će rizik pri prelasku od tog trenutka biti još veći.

Stoga ga je Herta 22. svibnja otpratila na Glavni kolodvor, gdje se Tito, s krivotvorenim dokumentima, ukrcao na vlak i napustio Zagreb u koji će se vratiti pune četiri godine poslije. Brigu o trudnoj supruzi Tito je prepustio pouzdanom prijatelju Vladimiru Velebitu, koji je Hertu odveo u rodilište, gdje je 24. svibnja rođen Aleksandar – Mišo. Tih je godina Tito privatni život posve gurnuo u drugi plan – revolucionarne su mu aktivnosti bile životni prioritet.

Tito je u lipnju 1941. najavljivao da će se vratiti u Zagreb, da vidi “sina i ženu”, ali nije došao. Pravdao se prezaposlenošću (“ne mogu nikako doći”), ali je, vjerojatnije, pravi razlog nedolaska bio rizik putovanja u Zagreb. Sljedećih mjeseci takav put više nije ni planirao, ali se počeo pribojavati da bi mu supruga i sin mogli stradati. Stoga je početkom 1942. Edvardu Kardelju i Ivi Loli Ribaru, za njihova boravka u Zagrebu, poručivao da “preduzmu mjere da se očuva njegova porodica, jer nije isključeno da mogu doći do nje”.

Odlazak Tita iz Zagreba ujedno je značio i premještanje sjedišta Političkog biroa, tj. Sekretarijata Centralnog komiteta KPJ u Beograd. Time se ujedno završilo i jedno razdoblje Titove vrlo prisne povezanosti sa Zagrebom i revolucionarnim radničkim pokretom u njemu.

Zagreb će biti medu prvim gradovima koje će Tito posjetiti odmah nakon završetka Narodnooslobodilačkog rata odnosno konačnog oslobođenja zemlje. Bilo je to 21. svibnja 1945. kada je Tito svoj poznati govor u oslobođenom Zagrebu, na Trgu Stjepana Radića, započeo ovim riječima: “Braćo i sestre, građani i građanke. Srećan sam što mogu da vas pozdravim i da vam čestitam oslobođenje na ovom svetom mjestu, gdje je nekada poginuo slavni sin hrvatskog naroda Matija Gubec. Poslije četiri godine pružila mi se mogućnost da ponovo budem u nama svima dragom Zagrebu.”

Premda novoizabrani predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) stoluje u Beogradu, idućih desetljeća, čest je gost Zagreba. Ovdje dočekuje Nove godine, susreće se s hrvatskim partijskim vrhom, ali i svjetskim liderima poput američkog predsjednika Richarda Nixona, važnim osobama iz hrvatskog javnog života poput rektora zagrebačkog Sveučilišta Ivana Supeka, nadbiskupa Franje Kuharića, a u glavnom gradu Hrvatske njeguje i čvrste spone s bliskim prijateljem Miroslavom Krležom u njegovu domu, ali i sa sinom Mišom i njegovom obitelji. Odlaskom s trga koji je nosio njegovo ime, prethodno i s Pantovčaka odakle je nedavno uklonjena njegova bista, Josip Broz Tito iz javnog prostora odlazi u povijest grada koji mu je naposljetku uskratio gostoprimstvo.