Poznati hrvatski antifašist, povjesničar, publicist i pisac Daniel Ivin bio je potpuno zatečen viješću da netko kani postaviti spomen-ploču Juri Francetiću u Otočcu.
– To mi je prvi glas, ne znam što bih o tome rekao osim da ne znam po čemu je Jure Francetić junak – rekao mi je telefonom Ivin.
Ali, spremno je ponovno zaronio u svoje uspomene na Francetića. Naime, Ivin je jedan od posljednjih živih svjedoka o posljednjim danima života zapovjednika zloglasne ustaške Crne legije. Štoviše, upravo je Daniel Ivin, koji se tada još prezivao Goldstein, kao dječak s nepunih deset godina, tih dana krajem prosinca 1942. provodio gotovo sve vrijeme uz Francetićevu bolesničku postelju u partizanskoj bolnici u Slunju, koju je operativno vodila Danielova majka.
– Avion u kojem su bili Francetić i ustaški pilot poletio je 22. prosinca 1942. iz Zagreba i morao se prisilno spustiti pokraj sela Močile kod Slunja, na oslobođenom teritoriju. Ali, aviona i njegovih putnika prvi su se dočepali seljaci s vilama i sjekirama. Francetić je u bolnicu donesen bez svijesti, s teškim posjeklinama po tijelu i glavi. Većinu vremena bio je u komi, a ja sam imao zadatak sjediti uz njega da bih mogao, svaki put čim se ovaj probudi, otrčati i javiti Glavnome štabu u obližnjoj zgradi. Tamo je tada bilo cijelo vodstvo hrvatskih partizana i komunista, uključujući Hebranga i Bakarića. Svi su oni bili jako zainteresirani i za razgovor s Francetićem i za njegovo liječenje jer ga je Pavelić, navodno, bio spreman zamijeniti ako treba i za polovicu logoraša iz Jasenovca – kazao je Ivin.
Dječak je bio svjestan važnosti zadatka i “svog” pacijenta. Tih je dana u Slunj došao i njegov stariji brat Slavko pa ga je ponosan odveo da mu pokaže važnog zarobljenika.
– Sjećam se kada je Bakarić doktoru Kleinhappelu, koji je vodio bolnicu, rekao: “Franz, samo kaži koji ti lijekovi trebaju za Francetića pa da odmah pošaljem prvi bataljun po to da ga spasimo.” Ali, slavni kirurg, koji je tih dana izveo nekoliko operacija na Francetiću, Bakariću i ostalima uglavnom je objašnjavao koliko je stanje pacijenta teško i da će biti vrlo teško spasiti mu život. Nekoliko puta letio sam u štab javiti da je Francetić budan. Kad bi me ugledao, obično bi najprije tražio vode. Sjećam se da ga je Bakarić u jednom od tih trenutaka kada je bio pri svijesti pitao: “Gospodine Francetić, znate li gdje ste?” a ovaj mu je odgovorio: “Kako da ne. U Slunju.” A onda je, nakon kraće šutnje, dodao: “U Slunju, koji je u srcu Hrvatske.” Do kraja je pokazivao inat – sjeća se Ivin.
Kada je prvih dana siječnja 1943. iz smjera Karlovca krenula nova ofenziva prema slobodnom teritoriju, partizani su se povukli iz Slunja. Francetić je, prema Ivinovu sjećanju, umro dva-tri dana prije toga, a partizani nisu htjeli ostaviti njegovo tijelo u gradu naklonjenom ustašama. Dječak je, skupa s majkom i ostalim osobljem bolnice, evakuiran jednim kamionom.
– S nama na prikolici na nekakvom kauču ležao i Francetićev pilot, čije je stanje bilo lakše. A meni i još nekima rekli su da sjednemo na sanduk, koji je bio prekriven slamom. U njemu je bilo Francetićevo tijelo. Mi smo se svi iskrcali u Korenici, odakle smo saonicama nastavili prema partizanskoj bolnici u Bijelim potocima, a kamion s mrtvačkim sandukom i ranjenim pilotom produžio je prema Bihaću. Što se dalje događalo, ne znam, a o avijatičaru sam čuo najrazličitije priče: od toga da je postao komesar jedne partizanske čete do toga da je strijeljan – završio je svoje sjećanje Ivin.
vec za to da je tim zlocincima u oci rekao da se nalazi u slunju u srcu hrvatske zasluzuje spomenik.