Da ima komotniju podršku u Saboru, Plenković bi već rekonstruirao Vladu

Politička stabilnost osnovno je političko božanstvo Andreja Plenkovića i vrha HDZ-a. Uime političke stabilnosti HDZ je nakon lansiranja Mostovih ministara iz Vlade sklopio savezništvo s raskoljenim HNS-om i nacionalnu vlast prekrojio bez izvanrednih izbora. Zbog političke stabilnosti podrška Vladi Tomislava Sauche, osumnjičenog da je kao šef kabineta Zorana Milanovića izvlačio novac preko lažnih dnevnica, HDZ-u uopće nije bila sporna.

Upravo je politička stabilnost bila glavna misao vodilja zašto je HDZ odlučio mijenjati Zakon o lokalnoj samoupravi i potpuno fiksirati moć lokalnih šerifa da ih “neprijateljski” lokalni parlamenti ne bi rušili već krajem godine neusvajanjem proračuna. Ta ideja – politička stabilnosti iznad svega – dovela je do apsurdne situacije da, pogotovo budu li usvojene izmjene tog zakona, HDZ ni na koji ostvariv način (zanemarimo li gotovo neizvediv zahtjev građana za referendum o opozivu lokalnih čelnika) nema zakonski mehanizam smijeniti požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, osumnjičenog za obiteljsko nasilje, ako on sam ne podnese ostavku. Politička stabilnost ne može i ne smije bit mjera i cilj svemu jer političke stabilnosti, zapravo, nema.

Svaka je ruka neophodna

Premijer Plenković sa 78 zastupnika koji u Saboru podupiru Vladu HDZ-a i HNS-a nema toliko proklamiranu političku stabilnost, nego kontinuirano podilaženje partnerima narodnjacima ili partnerima iz SDSS-a, vodeće stranke Kluba nacionalnih manjina. Mantra HDZ-ovih ministara da se sad pokazuje kako je i s tijesnom većinom, budući da natpolovičnu većinu u parlamentu čini 76 zastupnika, moguće stabilno vladati polovična je i iskrivljena istina. Nije tu riječ o stabilnoj vlasti, nego o stabilnom i promptnom udovoljavanju željama HDZ-ovih partnera. Premijer Plenković s podrškom 78 zastupnika nije sputan samo u odnosima s HNS-om i SDSS-om, a pritom je SDSS teži i problematičniji partner od rasturenog HNS-a, nego i unutar vlastite Vlade. Iako je Plenković izuzetno riskirao, ali i pokazao političku odvažnost kada je smijenio Mostove ministre i odrekao se partnerstva s Božom Petrovom, on više tog luksuza nema. Ne samo da bi raspadom savezništva s HNS-om automatski došlo do novih parlamentarnih izbora (što će se teško dogoditi jer oslabljenom HNS-u izbori svakako nisu u interesu) nego Plenković teško da može smijeniti i ministre iz HDZ-ovih redova.

Od premijera koji je ustrajno i srčano branio svoje ministre, prvo bivšeg ministra obrazovanja Pavu Barišića kada je oporba tražila njegov opoziv zbog navodnog plagijata doktorskog rada, a tadašnji HDZ-ov partner Most bio je suzdržan, zatim ministra financija Zdravka Marića zbog čijeg je zahtjeva za smjenu Most izletio iz Banskih dvora, Plenković se u zadnje vrijeme pretvara u predsjednika Vlade koji pod pritiskom medija i javnosti dijeli packe svojim ministrima, povlači im prijedloge zakona i pritom tvrdi da s tim zakonskim prijedlozima ili nekim drugim rješenjima nije ni bio upoznat. Možda bi Plenković u okolnostima komotnije podrške u Saboru već proveo rekonstrukciju Vlade i zamijenio pojedine ministre, ali sada se čini malo vjerojatna misija da smijeni ijednog HDZ-ova ministra, mislimo na one koji su bili na saborskim listama te mogu aktivirati mandate u parlamentu, jer bi bilo upitno (premda ne i nemoguće) bi li oni u Saboru bezrezervno podržavali Vladu u uvjetima kada je praktički svaka ruka neophodna.

Sada se već nanizao popriličan broj ministara koje je Plenković javno politički zašamarao tvrdeći da su s određenim prijedlozima ili idejama istrčali bez njegova znanja. Posljednji je primjer Nada Murganić, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, čiji je prijedlog Obiteljskog zakona premijer povukao odmah prvog dana javne rasprave jer se medijska javnost zgrozila nad definicijom obitelji. Zgrozio se, izgleda, i Plenković pa je prijedlog zakona koji je tek bio pušten u raspravu i koji je apsolutno bio podložan promjenama, brzinski vratio na doradu. Prije tog slučaja Plenkovića je iznenadio ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić jer je navodno bez njegova znanja inspekcijsku naknadu za nadzor i kontrolu usklađenosti voća i povrća s tržišnim standardima ljetos povisio s 90 na 2000 kuna. To je izazvalo carinski rat, ali praktički i međudržavni spor jer su protumjere odmah lupile Srbija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora. Tolušić se potom posipao pepelom i vratio naknadu na 90 kuna. Plenković kao ni ostatak Vlade navodno nisu imali pojma ni da ministar zdravstva Milan Kujundžić planira povećanje trošarina na cigarete, mobitele, alkohol i kocku kako bi začepio financijsku rupu od tri milijarde kuna u zdravstvu. Premijer je, podsjetimo, zbog pritiska javnosti prvo odgodio pa posve ukinuo, barem pod tim nazivom, porez na nekretnine koji je od iduće godine ljetos bio najavio ministar financija Zdravko Marić. Prvo pitanje koje se nameće jest to kako je moguće da premijer nema pojma o ključnim zakonima ili nametima koje predlažu pojedina ministarstva. To se posebno odnosi na ministre Nadu Murganić i Milana Kujundžića. Znači li to da premijer ne vodi računa o ključnim zakonima ili mu ministri rade iza leđa? Drugo, bi li se nekima od tih ministara Plenković već zahvalio na suradnji da mu je komotnija pozicija u parlamentu te treće, postoji li ikakva autonomija resornih ministarstava i integritet ministara ili je Plenkovićeva mjera stvari medijski odjek pojedinih mjera? Krenimo redom.

Ključni potezi, a nema pojma

Potpuno je nevjerojatno da premijer o Obiteljskom zakonu, koji spada u red iznimno osjetljive zakonske tematike, ne zna najvažnije detalje, pa tako ni kako je sročena definicija obitelji. Ako to premijer doista nije znao, onda to više govori o njemu nego o resornoj ministrici. Kapetan broda, u ovom slučaju predsjednik Vlade, jest taj koji mora voditi računa o delikatnim zakonima koji izazivaju široke društvene rasprave. U suprotnom postavlja se pitanje: pa o čemu se brine u Vladi ako ne o najvažnijim zakonskim prijedlozima. Drugo, kako je moguće da Vlada, premijer i Ministarstvo financija nemaju pojma o ideji ministra Kujundžića o porezu na luksuz? Uostalom, Kujundžić je te ideje i ranije plasirao, a sada ih je samo detaljizirao. Ili je ministar Kujundžić posebno hrabar, a njegovi poznavatelji kažu da je “Milan tip koji ima hrabrosti s tako nečim samostalno izaći” pa u solo izvedbi naciju plaši većim davanjima na alkohol i cigarete što je već preračunao u koju cigaretu i koji konjak manje. Zapravo, ništa strašno. Iz svega proizlazi da ili Plenković ne kontrolira svoje ministre pa mu svako malo netko istrči s idejom o kojoj on ne zna ništa ili, poput bivšeg premijera Sanadera, pušta “zločeste” ministre da istrče sa svojim glupim prijedlozima pa zatim on kao veliki spasitelj brani naciju od nesposobnih ministara. Dobri poznavatelji Andreja Plenkovića nude jedno tumačenje: prepedantni premijer još ne uspijeva potpuno razlučiti bitno od nebitnog pa mu u kontroli nebitnih detalja promiču oni bitni.

– Plenković u detalje čita životopise kandidata za funkcije u Vladi, u ministarstvima u javnim poduzećima, umjesto da to prepusti svojim suradnicima i vjeruje probiru koji su oni napravili. Dok se on iscrpljuje u tome, da mu ne promakne kandidat koji je u bilo kojem segmentu sporan, promiču mu suštinski važne stvari poput Obiteljskog zakona. On od šume ne vidi drvo, tako bih ja to sumirao – rezimirao nam je jedan suradnika iz šireg Plenkovićeva kruga ljudi. Kao važan detalj upozorio je i na mlade premijerove suradnike, njegove asistente iz Bruxellesa, kojima Plenković potpuno vjeruje i koje je instalirao u Ured Vlade, ali kojima apsolutno nedostaje političko i životno iskustvo da bi, ako im nešto i prođe kroz ruke, shvatili da je potencijalno politički štetno i upozorili premijera.

I nije prvi put da nam netko spominje premijerovu ogromnu pedantnost, njegovo iščitavanje baš svake točke dnevnog reda uoči sjednice Vlade, njegovu veliku pripremu za svaki događaj kojem nazoči. No tim više čudi priča da o ključnim potezima svojih ministara nema pojma. Upravo ta teza daje podlogu zaključcima da premijer koristi ministre za puštanje probnih balona pa, ako bilo javnosti i medija ne da zeleno svjetlo, onda Plenković spašava stvar i sve stopira. I u posljednje vrijeme premijer to sve češće čini, odnosno sve češće popušta pritisku javnosti i medija. Prije godinu dana, na početku mandata, Plenković se znatno više borio s kritikama medija na račun svojih ministara, posebice Pave Barišića kojeg se odrekao tek kada je u Vladu ušao HNS i inzistirao na Ministarstvu obrazovanja kao osnovi zbog koje su ušli u savez s HDZ-om. S Mostom je raskinuo partnerstvo jer nije dopustio da mu pod pritiskom SDP-a partner u Vladi smjenjuje ministra financija. Nakon godinu dana premijer se možda malo umorio, a možda je samo primijenio prokušanu Sanaderovu taktiku...