Da je papa samo ovo učinio, bilo bi dosta za kanonizaciju

Nije to bila staračka umrtvljenost, nego mirnoća mudraca kojom je papa Benedikt XVI. na tečnom latinskom jeziku izjavio: “Sazvao sam vas i zato da vam priopćim jednu vrlo važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više puta preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu”.

Medijski paradoks

Zaprepaštenje, zbunjenost, iznenađenje, nevjerica i šok najčešće su riječi kojima se opisivalo i opisuje javna objava odluke pape Benedikta da se 28. veljače u 20 sati odrekne službe rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra. Petrova stolica ostat će prazna do izbora novog pape. Objava papine odluke povukla je pravu lavinu tumačenja, propitivanja, nagađanja pa čak i neumjesnih špekulacija. To nikoga ne bi smjelo iznenaditi ako se zna da suvremeno dominantno medijsko prikazivanje zbilje seže onoliko daleko koliko seže stakleno oko kamere i neutaživa glad istraživačkog novinarstva za nevidljivom, ali stvarnom informacijom koja je u stanju zaintrigirati širu javnost i zaokupiti njezinu pozornost do iznemoglosti.

Tako odluka o namjeri odreknuća od službe vrhovnog poglavara Katoličke Crkve, ma koliko bila promišljena i lege artis obznanjena, ipak nije mogla izbjeći sudbinu najzanimljivije, najintrigantnije i najprodornije vijesti dana. Opet se potvrđuje isti paradoks. Dok je papa svakodnevno svjedočio i govorio o vjeri u Boga Oca Gospodina našega Isusa Krista bio je nezanimljiv, sporedan i čak dosadan za medijsko prikazivanje zbilje. Ali čim je najavio neuobičajeno, ali zakonom Crkve predviđeno odreknuće od papinske službe, postao je ne samo glavna, nego i jedina pozornosti vrijedna vijest već danima. Toliko o odnosu Crkve i medija.

Crkva i suvremeni svijet kreću se ipak obrnutim smjerovima. Dok se Crkva svakodnevno sve više približava Bogu, opažamo da se svijet sve više udaljava od Boga. Da to nije prazno zapomaganje neprosvjećenoga nostalgičara svjedoči upravo odnos svekolike javnosti prema papinoj odluci o odreknuću od službe rimskoga biskupa i zajedno s tim od nasljednika svetoga Petra. Uvidom u Crkveni zakonik vidimo da je papa učinio gestu koja je i te kako moguća. “Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za valjanost se traži da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima, a ne traži se da ga tko prihvati” (kanon 332. § 2.). Njegovo odreknuće nema tko prihvatiti u Crkvi jer u Crkvi nema više vlasti od papinske. Ipak, papa Benedikt je ovom gestom pokazao da glavnu vlast u Crkvi ipak ima samo Bog Isusa Krista pred kojim se on više puta temeljito preispitao.

>> Sve o odlasku pape pročitajte u našem specijalu

U maniri starog mudraca

Papa je svoju odluku priopćio smireno u maniri staroga mudraca koji pokazuje ne samo da zna što čini, nego svjesno i hotimično to želi učiniti. Bio je to na djelu Joseph Ratzinger, čovjek koji kao malo tko ima hrabrosti djelovati po načelu jasnoga razlučivanja bitnoga od nebitnoga, neprolaznoga od prolaznoga u Crkvi. Tom gestom Papa urbi et orbi poručuje:

Crkva ne može opstati ni jedne jedine sekunde bez svoga Zaručnika – Krista Gospodina. Jedina Glava Crkve je Krist Gospodin. Cijela Crkva, a na prvom mjestu papa, pozvana je vjerno i bezuvjetno služiti samo Kristu Gospodinu. Cijelim svojim životom posvećen jasnom razlučivanju bitnoga od nebitnoga u Crkvi, papa Ratzinger je pred Bogom Isusa Krista ovom gestom posvjedočio da pape dolaze i odlaze, da svi oni podliježu istoj prolaznosti života kao i svi drugi članovi Crkve, ali da jedino Krist – Glava Crkve – trajno ostaje. Njegova su vremena, vjekovi, vlasti i gospodstva.

Odreknuće od službe u Crkvi je stoga ne samo predviđeno, nego i zamislivo, a katkad je i poželjno, pa čak i nužno. Papa je zbog dobne nemoći učinio sve što predviđa i određuje kanon Crkve. U kazivanju svoje odluke učinio je to svjesno i slobodno. Učinio je to decentno na još jedinom službenom jeziku Crkve, kojega mnogi na licu mjesta i dalje nisu dobro ni razumjeli. Svoju odluku objavio je probranim članovima kardinalskoga zbora i najbližih suradnika, kao predstavnika mjesne i univerzalne Crkve. Dogodilo se to u smirujućim odajama papinskoga dvora bez vanjskih utjecaja. Cijelo vrijeme se pretjerano ističe iznenađenje mnogih ili svih, iako je realnu mogućnost odreknuća već bio sročio u razgovoru s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom:

“Kada papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti”. Važno je samo da spomenuto pravo iskoristi prije nego što postane psihički, fizički i duhovno nesposoban jer tada više ne bi bio u stanju osobnu odluku donijeti slobodno i odgovorno. Zapravo tada više ne bi donio nikakvu odluku. Tko bi tada upravljao Crkvom? Papa je stoga, uvažavajući svoju poodmaklu dob, preduhitrio realnu mogućnost gubitka sposobnosti za slobodno i prikladno odreknuće od papinske službe. Nije želio prkositi zakonima ljudskoga života koji ne priznaju niti poznaju razlike među vršiteljima različitih crkvenih službi. U starome obredu krunjenja novoga pape od kasnoga srednja vijeka pa sve do Drugoga vatikanskog koncila glavni ceremonijar je tri puta glasno klicao:

“Sveti Oče, tako prolazi slava svijeta!”. I papa je samo ljudsko biće. Benedikta nije opila niti zaslijepila vlast. To je vrhovna vlast u Crkvi koja nikome nije dužna polagati račune osim Bogu. Papa je ostao posve trijezan i dalekovidan u vršenju takve vlasti. To može samo ponizna i skromna osoba koja djeluje odgovorno po načelu jasnoga razlikovanja neprolaznoga od prolaznoga i bitnoga od nebitnoga u Crkvi. Da je Benedikt samo ovo učinio u svome pastirskome životu bilo bi dovoljno za kanonizaciju. Jer, bilo je uzornih pastira u Crkvi kojima je, ipak, vlast godila do samoga kraja, dakle i u trenucima koji su otvarali opravdane špekulacije mogu li u takvom stanju vršiti bilo kakvu, a ne samo najodgovorniju službu u Crkvi. Jer, već i narodna poslovica kaže da gdje nema mačke, miševi kolo vode. Najavom svoga odreknuća papa je učinio još ne do kraja shvaćenu uslugu Crkvi koju je sačuvao od (ne)utemeljenih sumnji i neumjesnih špekulacija o stvarnom vršitelju papinske službe u uvjetima Rimske kurije u kojima onkraj fino uglađene vanjštine uvijek postoji zamršena nutrina. Na nju je Papa skrenuo pozornost i u propovijedi na Čistu srijedu: “Mislim posebno na grijehe protiv jedinstva Crkve, na podjele u tijelu Crkve”. Da ih nema, bilo bi ih suvišno spominjati, a pogotovo da ih ne vidi i ne doživljava u vlastitoj okolini. Tužno, ali istinito.

>> Crkva nije tekstilna industrija pa da mora pratiti \'trendove\'

Preteško breme odgovornosti

Papina odluka o odreknuću šalje poruku svima nama da ni najviša vlast u Crkvi ne može dokinuti niti zapriječiti intimni odnos između osobne savjesti i Gospodina Boga. Ako bi se htjelo zanovijetati, onda bi se moglo primijetiti da se dosad uvijek isticalo upravo suprotno, naime da papinsku službu treba vršiti do kraja bez obzira na dob i snage. Benedikt je konačno ukazao u čemu se krije bit problema, a to je nužnost prikladnoga načina osobnog vršenja papinske službe. Kad već breme odgovornosti papinske službe pada na osobna pleća pojedinca koji nakon izbora tu službu treba svjesno i slobodno prihvatiti, onda je ne samo logično, nego i etički opravdano da osoba kojoj pleća malakšu i sagibaju se pod teretom službe može i smije svjesno i slobodno odreći se bremena odgovornosti. Benedikt se o prikladnosti svoje odluke, koliko dosad znamo, nije previše raspitivao kod svojih najbližih suradnika, nego se u molitvi, to jest u razgovoru s Bogom, preispitivao pred njim. Papa nas je time poučio da je vršenje službe u Crkvi stvar savjesti i slobodnoga čina vjere, a ne stvar institucionalnih uvjetovanost ili odmjeravanja snaga. Zadnju riječ ima osobna savjest pojedinca u kojoj on sam stoji pred živim Bogom. Svako uplitanje sa strane i svaki pritisak izvana povreda su dostojanstva i slobode savjesti pojedinca.

Zbog toga je od presudne važnosti papina izjava da, iako “duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra”. Puna sloboda znači slobodu od nutarnjega i vanjskoga pritiska. Papa je, iako svjestan ozbiljnosti situacije, došao do odluke o odreknuću i ostao posve miran pred Bogom i Crkvom. To je vrlina svetaca, a nipošto prevrtljivaca. Papinstvo je služba u Crkvi i za Crkvu, a samo je biskupstvo sakrament. Odreknuće od službe je stoga ne samo moguće, nego je katkad potrebno. Za takav čin Crkvi trebaju mudraci i sveci, a ne karijeristi i pozeri. Benediktu se zbog dojma bio prišio nadimak “buldoga Ivana Pavla II.”, ali se sada dobro vidi da je dojam bio kriv. On jest bio i ostao nepopustljivi branitelj cjelovitog poklada vjere i pristaša bezuvjetne vjernosti tradiciji, ali što je to prema činjenici da to za njega nije bio posao, nego sav njegov život. To je bilo predanje i posvećenje njegova života. Njegov život kazuje kvalitetu njegove teologije, a njegova teologija potvrđuje vrijednost njegova života. Za papu Benedikta teologija nije samo vjera koja razmišlja, nego je vjera koju Crkva živi, svjedoči i naviješta.

Vlast koju papa kao Petrov nasljednik ima u Crkvi, a prisjetimo se da je ona vrhovna, potpuna, neposredna i opća redovita nad cijelom Crkvom, ne može se suprotstaviti zakonima prirodnoga života. Od toga je ipak mnogo važnije da papa Benedikt nije želio izvrgnuti pogibelji Crkvu koja na Petrovoj stolici treba hrabrog i prisebnog kormilara, a ne, recimo tako, “lutku” s kojom će se poigravati dvorjani kako se komu prohtije. To bi bila prava katastrofa za Crkvu. Dvomilenijska povijest papinstva zabilježila je u tom pogledu i neke nastranosti o kojima se u Crkvi radije šuti. Katolici su naučili slušati kako radi dobra Crkve treba ustrajati u vršenju službe, a papa Benedikt nam ovom odlukom jasno poručuje da se katkada radi dobra Crkve valja odreći službe. U ovom slučaju u prvom planu stoje poodmakla dob i potrošene ljudske snage, ali u nekim drugim slučajevima mogu biti u igri mnogo ozbiljnije stvari, kao što su manjak vjere, dobro uhljebljenje ili prizemni karijerizam. Da bi katolik mogao znati u čemu se sastoji stvarno dobro Crkve treba svoju Crkvu najprije dobro upoznati, a činjenica jest da je mnogi još doživljavaju kao velebnu organizaciju koja ima veliku moć i utjecaj od koje se može imati određenih i svjetovnih koristi i probitaka. Crkva je veliko Otajstvo i tkogod misli da Crkvu razumije iz onoga što vidi, zapravo ne razumije ništa. Zato je Crkva stalno osuđena na nesporazume sa svijetom i protivljenje svijeta. I tako sve do Dana Gospodnjega.

Odreknuće od papinske službe nije samo pravo predviđeno kanonom Crkve, nego se nameće i kao dužnost koju može zapovjediti ispravni sud osobne savjesti pred Bogom Isusa Krista. U tome je svako pretvaranje isključeno. Tada vrijedi samo gola istina. Papa poručuje da više nije u stanju čvrsto držati kormilo Petrove lađe. Najava odreknuća od papinske službe kristalno jasno potvrđuje da duhovno promišljen i pred Bogom stvoreni sud osobne savjesti beskrajno nadmašuje norme pozitivnih ljudskih zakona. Odnos između osobne savjesti pojedinca i Gospodina Boga je neposredan. O papinoj se odluci svašta govori i svašta će se još govoriti, a samo je jedno bitno: da je on osobno u miru s Bogom Isusa Krista. Bog ga neće suditi po našim analizama i zapomaganjima, nego po vjerodostojnosti mira njegove savjesti. Odvažnost pape Ratzingera podsjeća nas na hrabrost svetoga Tome Morea i mudrost blaženoga Johna Henryja Newmana, kao prokušanih boraca za istinu slobode i dostojanstva savjesti pred Bogom i ljudima.