Kad bi Sanader bio samo moj problem, za mene sa Sanaderom nikakva problema ne bi bilo. Ali, budući da on moj izravni problem nije, nego moj problem postaje u mjeri koliko je on, kao politički problem, problem društvene zajednice, hrvatskog naroda i njegove države, na čiji je život kroz desetak godina presudno utjecao, dobrim dijelom u zajednici s rigidnim komunistom Mesićem, ja sam se prisiljen njime baviti, htio ili ne htio, ako ne želim oprati ruke od onoga što se događa u društvu i državi. Vidljivo je da to ne mogu, a ja najbolje znam da li to i želi. Ako i želi, znam da je to želja pusta! Zavjet je odavno dan, a svaki je zavjet u znaku križa, čak i onaj koji pod križem nije dan. Zato bih molio čitaoca ovoga teksta da mi vjeruje kad mu kažem kako ja, ni kad razgolićujem sama sebe i pričam zašto se u HDZ nisam učlanio ni kad svom stavu suprotstavljam o tom Sanaderovo mišljenje, naslijeđeno od komunista – da ti članstvo u stranci daje posebno pravo, ne činim to da bih sebe hvalio a njega ružio, već to činim da predočim potrebu oslobađanja od poimanja članstva u stranci kakvog su imali komunisti, što je danas kod nas prava mentalna pošast, kod svih stranaka, jer nam se svi predsjednici stranaka, kod novoformiranih i više nego kod starih, preko noći pretvaraju u maršale i generalisimuse. A da pritom moram eksponirati svoj psihički habitus i prodirati u njegov, govoriti o karakteru i moralu, govoriti o grijehu po sedmoj, osmoj i desetoj zapovijedi, nemam namjeru reći kako sam ja veći vjernik od Sanadera, nije meni dopušteno da to odvagujem, već je, s jedne strane, potreba dokazivanja u cijelosti onoga što tvrdim, a s druge, dokazivanja da su grijesi po te tri zapovijedi, krađa tuđe imovine i javna laž, osnovne na kojima je nastao komunistički sistem i kiselina koja ga je iznutra rastočila, pa s tim prtljagom u našem mentalnom sklopu ne možemo ulaziti u stvaranje novih društvenih odnosa, temeljenih na kršćanskom socijalnom učenju.
Vojnik partije
Kao i sva prethodna, i ovo ću poglavlje ispuniti tim nastojanjem. Govorit ću o Sanaderovoj naobrazbi, o postojanju ili nepostojanju književnog talenta, o njegovoj kompetenciji nad širokim spektrom nadležnosti predsjednika Vlade i još jednom o karakternim crtama koje prožimaju sve što smo prethodno nabrojali. Istovremeno ću od objašnjenja sa Sanaderom prijeći na objašnjenja s Matvejevićem i tako pokazati dva svoja oponenta, ali povezati i drugi s trećim dijelom teksta. Reći ću što moje oponente kao fenomene komunizma povezuje i uz nekoliko dodataka privesti kraju i ovo poglavlje i pisanje o Sanaderu u ovom tekstu. Sanader po kompetenciji u vlasti nije mogao biti ništa drugo osim ministra kulture i znanosti s niskim, početnim pragom stručnosti. Ako mu je bilo stalo do vlasti, preostajala mu je mogućnost, kao što su to i komunisti radili, da se učlani u Stranku, postigne što veći stupanj na njenoj hijerarhijskoj ljestvici, postane kao i komunist vojnik partije, batali kompetentnost, i postane kompetentan za svako mjesto na koje ga partija postavi, odnosno, kojeg se sam domogne grabeći hijerarhijskim ljestvama do samoga vrha. Sanader je, nemajući ni jedne kompetencije koja bi ga učinila visokopozicioniranim političarem, predsjednikom Vlade ili države, prihvatio drugu mogućnost i shvatio vlasti sasvim na komunistički način, što ga je dovelo do onog doživotno počasnog predsjednika, Titu slična. I otuda kod njega onoliki značaj članstvu u stranci, što ga je meni, jer se u stranku nisam upisao, prigovarao kao vrhunsko moralno izopačenje.
Sanader je komunističko partijsko načelo, što se tiče kompetentnosti, ideš tamo gdje te tvoja partija postavi, s izbora sebe sama proširio i na izbor svojih suradnika. Svatko postaje kompetentan za svašta kad na njeg padne Sanaderov izbor; ako uz izbor ide i nešto stručnosti, neće smetati. Stručnost ćeš naknaditi upornošću, zalaganjem u radu, koje je za partijca važnije i od znanja i od urođene darovitosti. U komunizmu je upornost imala visoku cijenu! Takav način kadroviranja, čistokrvno komunističko naslijeđe, nije Sanaderova ekskluziva. Tim su naslijeđem zaražene sve hrvatske stranke. Sve su te stranke, na vrhu, proizvođači maršala i generalisimusa, a u bazi ministara koji u ministarstvima, jer nisu završili fakultet tim ministarstvima odgovarajući, mogu biti samo portiri i čistačice. Ako i to! Ni u komunističko vrijeme takav izbor kadrova, osim ideološkog, nije imao drugog opravdanja.
Netko će mi prigovoriti što komunističko naslijeđe ne vidim i kao naslijeđe koje do današnjih dana dolazi preko Tuđmana i njegove stranke. Ne bih nijekao, dapače, o tomu bih bio spreman govoriti, da razdoblje Tuđmana i njegovih vladajućih struktura nisu bili premosnica komunističkog mentaliteta. I tada je bilo idem gdje me partija postavi. Ali, dok se za taj razgovor ne ukaže prilika, moram reći dvije stvari: prvo, da je za taj trenutak, stvaranja hrvatske države u ratu, Tuđman bio vrhunski kompetentna osoba, najbolje što smo tada imali; i drugo, da Tuđman do partijske podobnosti apsolutno nije držao, da u tim silno turbulentnim vremenima nikada nikoga nije diferencirao i da ni o čemu nije vodio toliko brige koliko o pronalaženju kadrova s najvećim pragom kompetencije, ne gledajući ništa od onih ideoloških opterećenja koje smo svi nosili, ako su sada bili spremni da se žrtvuju za ono što mu je bio cilj – stvaranje pobjedničke hrvatske države.
Bio je general antifašističke vojske, s ratnim iskustvom, s pedigreom disidenta progonjena od komunista i s jasno izraženom sviješću da je komunizam jedno a antifašizam drugo i da je komunizam u funkciji jugoslavenstva za hrvatski narod udvostručno neprihvatljiv. Da hrvatska država nije nastajala u ratu, ta bi kompetentnost njena predsjednika bila ili opterećenje ili suvišna, ali, kad je nastajala u ratu, ta se kompetentnost od predsjednika tražila. Podsjetimo li se tko je sve u tom trenutku mogao doći na mjesto predsjednika, vidjet ćemo da je tu kompetentnost s visokim pragom imao samo Tuđman. Kad se danas, retroaktivno, u svjetlu onoga što se od njegove objave do današnjeg dana dogodilo, čita Memorandum SANU – zašto je potrebno veliko strpljenje – bode u oči da su akademici sve dobro deklarirali i opisali, ali su, na grdnu štetu svojih deklaracija i opisa, previdjeli jednu jedinu stvar: da će njihov glavni rival, hrvatski narod, u južnoslavenskom prostoru, što su ga uz pomoć JNA namjeravali konačno posrbiti koliko su držali da Srbima pripada – a mnogo su držali – naći vojnički odgovor na vojničku politiku i u trenutku kad njegova vojska stasa do pune snage, a JNA se od jugoslavenske komunističke vojne sile reducira na srpsku komunističku vojsku, u nekoliko ključnih bitaka tu vojsku akademika SANU pobijediti. Tu vojnu pobjedu, u početku sukoba samo pusti san, ni od koga ne predviđenu, mogao je dobiti samo kompetentan vojnik na mjestu predsjednika države i zapovjednika njene vojske, uza sve nedaće, stvorene od ničega, samo od volje hrvatskog vojnika da brani svoju zemlju i slobodu. Jedan od tvoraca Memoranduma SANU, Dobrica Ćosić, koji je to previdio, u posljednjoj besedi što ju je prije smrti uputio novoj generaciji svoga naroda kaže: Mi više ne smijemo ratovati. Nemamo biološki, a više ni domoljubni potencijal. Velika je šteta da do tog zaključka Ćosić nije došao prije nego će napisati prvu besedu Memoranduma. Ali, što možemo, bila mu je potrebna “Oluja” da dođe do tog zaključka.
Tuđman je bio povjesničar novovjeke povijesti, koji se bavio onim što se popularno kaže poviješću kao učiteljicom života, učeno filozofijom povijesti, a politički manipulacijom, rubnim dijelom povijesti i politike, kad povijest rađa političke stavove a politika piše povijest. To ga je u turbulentnom vremenu jugoslavenske i europske povijesti i politike, kad se rušio Berlinski zid i raspadao komunizam i kad su se razgrađivale države amalgamirane komunističkim totalitarizmom na svoje nacionalne dijelove, činilo kompetentnim da u zamršenim diplomatskim igrama na svim područjima iziđe kao pobjednik. U svim samo ne u jednoj, i to krivnjom prerane smrti i svojih nasljednika, Račana, Mesića i Sanadera, u suđenju na Haškom sudu sebi i svojim vojnicima. Ta će pobjeda posthumno doći! Iako posthumna, i ona spada u pobjede njegova života, ovoga puta i kao pobjeda nad izdajom onih koji su nakon njega zasjeli na Grič i Pantovčak. A ta posthumna pobjeda nad izdajom, uzrokom naših današnjih teškoća, mora se pretvoriti u putokaz!
Slaganje kockica
Da je Tuđman, kao što je birao svoje suradnike na osnovi praga kompetentnosti, birao i svoje nasljednike – a to namjerno nije želio činiti – on bi u nuždi, kad bi ljevica odnijela pobjedu na izborima, za predsjednika vlade predložio Račana, kod koga je cijenio razumijevanje čiste politike, ali on nikada, ama baš nikada ne bi za predsjednika države kandidirao Mesića koga nije držao kompetentnim ni za što, ni Sanadera za predsjednika Vlade koga je držao sposobnim samo za prevodioca prilikom komunikacije s visokim dužnosnicima njemačkog govornog područja, koje mu je bilo izuzetno važno, pa je Sanadera i postavio za zamjenika ministra vanjskih poslova... Da me se ne bi krivo shvatilo, nije on Račana amnestirao ni od uloge ideološkog egzekutora ni od njegove povezanosti s jugoslavenstvom pupčanom vrpcom koju su samo povijesna događanja mogla prerezati; i nije on previđao mogućnost da bi taj, kad bi došao na vlast – što se i dogodilo – aktivirao obje svoje potisnute osobine, i ideološku netrpeljivost prema konzervativizmu i ljepljivost za jugoslavenske vibracije. On je kod Račana cijenio samo političku prilagodljivost i ono što se u politici figurativno zove slaganjem kockica, o čemu društvo okupljeno oko Račana, da ih imenom ne spominjem, nije imalo blage veze, pa ih je on i preveo žedne preko vode.
>>Linić – mentalni komunist protiv onih koji imaju kuću, vola i magare
Da nije bilo Tudmana i Suska i da je u to vrijeme bio SDP na vlasti, tanko mi kakali pod Srpskom okupacijom