Ibn Sina napisao je kako bog nema razloga biti nov. Ne znam je li to filozofska ili medicinska dijagnoza, ali ne mogu ni sumnjati u nekog tko je stvorio kanon medicine i u 11. stoljeću liječio metodama koje možda nadilaze i današnje vrijeme. Kaže priča da je Ibn Sina imao 18 godina kad je izliječio važnog emira dok je prilična grupa hećima koji su ga pregledali zdvojno klimala glavama i sumnjala da za njega lijeka ima. Ibn Sina je mislio drugačije, emir je bio izliječen, a njegov spasitelj je kao nagradu dobio pristup prebogatoj knjižnici u koju su ulaz imali tek rijetki. Jasno, Ibn Sinu Zapad želi poznavati gotovo isključivo kao Avicenu, jer pripada jednom od onih povijesnih likova koji nas podsjećaju kolike je spoznajne vrijednosti Europi sačuvao islam i kako renesansa ne predstavlja pobjedu ljudskog duha, nego je to spomenik o tisuću izgubljenih godina.
Izgubljenih u strahu, neznanju, zatiranju znanstvenog i pismenog, u sirovosti i neukosti primordijalne europske civilizacije koja će potratiti tisućljeće da bi, na svoje ogromno čuđenje, otkrivala ono što su davno prije znali kao neupitne činjenice. Ibn Sina mogao je ući do izvora znanja tek kada ga je vlast, dakle aparat sile, odlučio propustiti kao podobnog. Do tog arbitrarnog procesa doveo je slučaj i milost istog aparata, a iza je stajalo znanje, zaključano u prostorijama i otrgnuto od zajednice. S kojim pravom? Jasno je da je to tek jedan slučaj koji govori o tajnovitosti znanja, o postojanju selektivnog pristupa činjenicama, o cijeloj skrivenoj povijesti oduzimanja prava ljudima ne samo na notorne istine nego i na interpretaciju tih istina. Kažu za Pitagoru da je bio prvi europski inicijant u egipatske misterije.
Dakle, i Pitagora je puno prije Ibn Sine mogao do znanja tek kroz inicijaciju, vrata za ulazak u tajno društvo prosvijećenih, praksu koja se zadržava i do danas i koja nas upozorava; znanje očito može biti opasno, ako se do njega smije tek kroz rigoroznu provjeru ili znanje je presudan element za manipulaciju širokim krugovima pod uvjetom da se glavni njegovi elementi zadrže sačuvani za najuži krug posvećenih. Secreta arkana, ti tajni spisi naših (pri)povijesti približavaju Krležinu ideju da „povijest može biti učiteljicom samo u onom slučaju ako su ljudi skloni da ne zaborave što su od nje stigli naučiti“. Pažljivo pročitajte ovu rečenicu u kojoj ključna riječ nije ni naučiti, ni povijest, ni zaboraviti, nego je to stići. Stignemo li učiti? Nekada nismo stizali jer su znanja bila zaključana u mračnim sobama samostana ili debelo opasanim knjižnicama, nekada su opća znanja bila elitistički uokvirena, nekad je religija trebala sadržati i pružati sve potrebne odgovore onima koji život ne propituju, nego se stavljaju u pokornu službu višeg autoriteta koji je čovječji strah ustoličio na prijestolju besprijekornosti.
Sada kada je znanje dovedeno naizgled u drugu krajnost dostupnosti svakome, svugdje i stalno, kada je preopterećeno zbunjujućim kontradikcijama koje može plasirati natprosječni neznalica ili zlonamjernik, filtracija se ponovno javlja kao nužna mjera koju probrani moraju provesti za naše dobro. I tako počinje teror. Da me se zaštiti od opasnosti, da se u moju korist odrede kriteriji koje onda ne moram određivati sam i mučiti se, nego se po njima moram samo ravnati, da znam samo ono što je dobro i korisno za mene i da ne gubim vrijeme postavljajući nepotrebna pitanja. Sila sada ne djeluje transparentno, ona se uvodi, kako je i najavljeno, pod plaštom slobode. Tirani sumnjiče dobre, a ne zle, strahujući od kreposti drugih, zapisao je Toma Akvinski, a Bijant, jedan od sedmorice grčkih mudraca, sugerira da moć otkriva čovjeka. Moć blokiranja znanja shvaćena je kao nemoguća misija, ali moć njegova relativiziranja je lagodan postupak što ga se efikasno može staviti u permanentnu proceduru.
Genijalan je to koncept. Umjesto da vam se nudi redukcijski postupak, dovede vas se pred gotov čin inflacije i stvori se atmosfera u kojoj se nemate za što uhvatiti. Institucije su obezvrijeđene, činjenica može biti i sama negacija te iste činjenice, pluralizam ideja postaje anarhija laži, izabrani narodski predstavnici odmetnu se u bahatost i bogomdanost, a kako bog nema potrebu biti nov, religije i dalje trube svaka svoju istinu koja ionako od samog početka nema nikakvog smisla i nikakve veze s činjenicama. Otvorenost svijeta postaje iluzija, singularitet mikrokozma u kojem poznata utjeha za papke kako veličina nije bitna, minimalizam pretvara u naš obzor. Ne putujete, ne možete do posla, teško se probijate do škole, izbjegavate izlaske, kina su postali adrenalinski parkovi, kazališta stjecišta avanturista i ekshibicionista, retrogradnost festival slobode.
Ništa nije onako kako se čini i još gore, onako kako bi trebalo biti. Konceptualni nered kreiran kao slučajna nužnost nepredvidivih okolnosti nestrpljivima čine tiranske naravi da zgrabe ono što im se nudi, a na kušnju stavlja zdrav rezon ljudi da ne pristanu ponovno i naknadno se čuditi posljedicama koje će proizvesti svojom šutljivom podčinjenošću. Svijet više nema vremena za naknadne isprike i moralna iskupljenja. Mi smo egzaltirani binarni kod kojem se kao perspektiva pruža olako obećana brzina pretvaranja u veliku ništicu.