Čitam neki dan kako su ministri energetike zemalja članica EU imali neki dan prvu javnu raspravu o Klimatskom planu Europske komisije do 2050. Obično su to prilično predvidive rasprave u kojima se smjer rasprave barem načelno unaprijed dogovori i pokuša uskladiti. Politika ne voli iznenađenja. Obično, ali tako nije bilo i ovaj put. Za riječ se javio luksemburški ministar, izvjesni Claude Turmes koji je vrlo otvoreno rekao da se šest od osam ponuđenih scenarija iz Komisijina dokumenta mogu odmah zaboraviti, a da ostala dva (koja predviđaju nultu neto emisiju do 2050.) nisu dovoljno jasna i transparentna. Završio je konstatirajući da izostanak opcije 100% prelaska na obnovljive izvore nije prihvatljiv i da se bez toga ne može provesti prava i ozbiljna rasprava.
U raspravi koja je slijedila, opciju 100% obnovljivih podržala je i Austrija, Irska, Litva i Španjolska. Zašto ne i Hrvatska? Što je radio hrvatski ministar za vrijeme ove rasprave? Je li bio na tom sastanku? Ako je bio, možda je razmišljao – kako da ja ovo podržim kad je naša, hrvatska energetska strategija neambiciozna i miljama daleko od cilja 100% obnovljivih izvora energije. Je li pomislio kako za 100% obnovljivu budućnost može biti jedna mala i otočna Irska, a ne može naša Hrvatska sa svim svojim suncem, vjetrom, hidropotencijalom (hajde, time se ipak uglavnom koristimo), geotermalnim izvorima i biomasom? Je li je poželio bolju i svjetliju energetsku budućnost svojoj zemlji umjesto tapkanja u strahu između ruskog i američkog/katarskog plina?
Ja vam, znate, poznajem spomenutog g. Clauda Turmesa i osobno. Dugo je godina bio zastupnik u Europskom parlamentu i kao predstavnik Zelenih često je sudjelovao u raspravama o obnovljivim izvorima i europskoj energetskoj budućnosti ispravno zagovarajući energetsku neovisnost EU. To je jedan od onih ljudi koji inspiriraju i koji vas potiču da budete bolji u onome što radite. U razgovoru s njim, čovjek bi se pitao: što ja mogu učiniti više? Nakon godina susreta po bruxelleskim hodnicima, krajem prošle godine jednostavno je rekao – sad me malo moja zemlja treba. Zato mi je tako drago bilo pročitati da se ovako vratio.
Da se malo vratimo na našeg ministra, on nam je ipak bliži od Clauda bez obzira na sve simpatije. Možda on i ne može drukčije? Možda je i pomislio sve ono iz odlomka ispred, ali se odmah i sjetio – pa kako bismo mi to i uopće i proveli? U Hrvatskoj se promjene tako teško događaju… Ministarstvo koje bi trebalo ovakvu tranziciju osmisliti i provesti godinama je organizacijski i kadrovski devastirano, a cijeli nam državni aparat i nije baš jača strana, to svi znamo. A kad bismo tako ambicioznu viziju i objavili, odmah bi krenulo – a zašto tako? Zašto ne opcija domaćih ugljikovodika u koju se već godinama ne ulaže dovoljno? Zašto ne nuklearna fuzija? Zašto ne energija s Marsa?! Karikiram malo, naravno, ali poanta je – mi nemamo ni stručni (a kamoli politički) konsenzus kamo želimo ići. Za tako nešto bi nam trebale stručne udruge i gospodarska udruženja koja bi formulirala stav struke i poduzetnika te tako utjecala na politiku. A kod nas i jedni i drugi čekaju ministarstva po onoj staroj – recite nam što da mislimo… I tako u krug, a godine prolaze.
Recimo na primjer – za ne bi bilo logično da se tamo neka energetska strategija prvo predstavlja u udruženju onih nekih koji se bave energetikom? Pa tek kad prođe takvo sito i rešeto, onda i široj javnosti te svim zainteresiranim dionicima? U našem ritmu ni 2050. godina s početka ovog teksta ne izgleda dovoljno daleko da nešto promijenimo iako je riječ o više od 30 godina! A u međuvremenu, da citiram onu malu Gretu koja tako neodoljivo podsjeća na Ivanu Orleansku našeg doba – naša kuća je u plamenu! Kuća nam gori, a mi razmišljamo što da mislimo?! A mi u Hrvatskoj onda uvjeravamo sebe i jedni druge da ionako ništa ne možemo napraviti, da smo mi toliko mali da nije ni važno da nešto napravimo, da sve što bi trebalo napraviti stoji previše novca da bismo to baš mi mogli napraviti…
U međuvremenu su se i učenici pokrenuli i prosvjeduju – nema plana B, kažu. Nema druge planete na kojoj ima čokolade, ironično su napisali. I dobro je tako, dok je humora ima i nade. A da sam ja ministar i da tisuće djece prosvjeduje za zaštitu klime u zelenim majicama, nema te sile koja bi me zadržala da i ja ne obučem jednu takvu i nađem se među njima. Naš je valjda u svom sivom odijelu sjedio u sivoj zgradi ministarstva, u sve sivljoj Hrvatskoj… A možda on zna i nešto što mi ne znamo pa mu je jasno da se ne vrijedi ni truditi? Nadam se da ipak nije tako.
Video: Prosvjed učenika srednjih škola 'Klimatske promjene traže naše promjene'
dal je toj musavoj dječici prijatelj pojasnio da ti ajfoni kojima se tako vješto koriste, da su oni proizvedeni iz materijala čija pak proizvodnja ima jako negativan i štetan otisak u prirodi? dal im je jasno da bez nafte i plina, tih najdostupnijih i najpraktičnijih oblika energije, najjeftinijih još k tome, da bez toga njihov život bi bio jako jadan, ne bi imali vremena za piknik u zelenim majicama, već bi negdje rintala kod bogatog i masnog gazde? maknimo naftu i plin iz naših života, al onda maknimo i prihode od toga, kroz poreze, niže troškove proizvodnje, maknimo sve proizvode koje danas dobivamo iz nafte i plina, i počnimo živjeti zeleno. neće jaje koštati kunu, već 8 kuna. neće kila mesa na akciji biti 20 kuna, već 120. na tjedan dana pokušajte živjeti bez stvari i usluga vezanih uz naftu. da vidim kako. co2? ima li igdje znanstvenog dokaza da ta količina co2 kojeg ispuštamo korištenjem nafte i plina, uzrokuje klimatske promjene? dal je vama jasno da co2 u atmosferi plus co2 koji godišnje dospije gore iz nafte i plina, minus co2 kojeg živi svijet potroši i ugradi u svoje tkivo, da to ne može utjecati na nikakav efekt staklenika? klimatske promjene nisu novost, te promjene traju otkad je svijeta i trajat će zauvijek. nije dinosaurima bilo toplo radi grijanja na aftu i plin... a niti led nastaje zbog manje potrošnje plina...