Za nama je jedna stara, a pred nama jedna nova godina. Nekima od nas je to trenutak u kojemu će odbaciti sve staro i prigrliti sve ono što je novo, dok je drugima taj trenutak Nove godine samo pauza na traci života iz kojega će pokušati izvući neke pouke kako im se u budućnosti ne bi ponavljale iste pogreške.
Stoga će onaj koji je spreman učiti na vlastitim greškama i porazima sebi reći: “Stara godino, hvala ti za sve lekcije! Nova godino, spreman sam za nove…” Jer, ako vrijedi ona da budala uči na svojim, a pametan na tuđim pogreškama, čini se potpuno mazohistički, konstantno iz godine u godinu ponavljati iste promašaje, a očekivati drugačije rezultate.
Onaj pak tko za takve lekcije nije spreman, lizat će svoje rane i kukati nad propuštenim prilikama. Zato su od svih ikad napisanih ili izgovorenih rečenica najtužnije one koje počinju s “moglo je biti…” Moglo je, ali nije. Iz grešaka treba izvući pouku i krenuti dalje.
U suprotnom bit ćemo prevareni od vlastitog ega. Lukavstvo ega je u tome što i bol koju sami sebi nanosimo može služiti za uzdizanje naše samodopadnosti i ponosa. Ponosa koji se uvijek nalazi u pozadini svih naših grešaka i propusta. Zbog toga je sv. Augustin govorio kako “ponos pretvara anđele u vragove”, dok samo “poniznost od ljudi pravi anđele”.
Ali često nam osjećaj povrijeđene taštine ne dozvoljava da poslušamo zdrav razum pa se vežemo za taj osjećaj i u njemu tražimo izgovore za slabosti svoga napuhanog ega. Naša gordost je ta koja nas blokira i drži zarobljenima u kavezu propuštenih prilika. Izlaz iz životnih razočaranja možemo pronaći samo ako se upustimo u najvažniju bitku – onu protiv samih sebe.
No, umjesto da se borimo za bolje, mi se radije vezujemo za prošlo loše i postajemo zlopamtila. I nema veze ako je to i na našu štetu. Jer, pamćenje zla i zamjeranje nekome time što odgovornost za svoje loše prebacujemo na njega jest kao ispijanje otrova u očekivanju da će netko drugi od toga umrijeti.
Kada loše drugoga postaje mjerilo istinitosti naših načela, ne treba se čuditi ako nam potvrda njihove istinitosti dolazi samo u vidu samoobmane i vlastite štete. Radimo stvari “u inat drugima”, i to nam se čini “uzvišenim”, sve dok sami ne tresnemo o pod, zajedno sa svojim “razlozima”.
Inat je jedna od najiracionalnijih i najteže objašnjivih osobina koje srećemo kod ljudi. Radi se o ponašanju koje je suprotno vlastitom interesu, čiji “argument” otprilike glasi: “Iz inata sam dopustio da mi stanu na nogu i nema veze što će me godinama poslije boljeti noga, bitno da sam ja bio u pravu.”
U korijenu inata je manipulacija koja vlastitu nesreću i nemoć želi prikazati kao moralnu uzvišenost, gdje naša nesreća svoj korijen ima u krivnji drugoga. Takvo rasuđivanje samo pokazuje loš karakter.
Zato se i kaže da kad dobar čovjek pogriješi, on krivi samoga sebe, a kad loš čovjek pogriješi, on krivi drugoga. Manipulatori su pak oni koji te povrijede, a onda se ponašaju kao da si ti njih povrijedio. Zbog toga se, valjda, i kaže kako je “najteža stvar u životu dokazati sirovini da je sekundarna”.
Jedini način da rastemo jest da učimo iz vlastitih poraza, a ne da tražimo izlike za njih u drugima. Ako ih tražimo u drugome, onda su to izgovori, pa ćemo opet doći u priliku da budemo na strani gubitnika, jer se ne mogu raditi iste stvari, a očekivati drugačiji rezultati. Lošim gubitnicima, koji izlike za svoj poraz traže u drugima, i ne preostaje ništa drugo nego da kukaju i da im svi budu krivi za njihov pogrešan izbor. Takvima kao da je namijenjena ona izreka – čovjek uči dok je živ i na kraju umire glup.
Mudrost je u stalnom preispitivanju sebe i vlastitih razloga. U tome da se u sebi traži uzrok, a ne da se sebe tretira kao efemeriju, kao “sekundarnu sirovinu” tuđih razloga.
Ako pametan pak uči na tuđim greškama, mudar bi bio onaj koji uči od pametnog i koji zna da sila bez mudrosti uvijek pada od vlastite težine – težine vlastitog ega. Priroda najvećih egoista može se najbolje ilustrirati slikom onoga koji je kadar zapaliti kuću kako bi za sebe ispržio jaje.
Ponekad mi se čini kako oni koji su puni sebe ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu jer kako objasniti da je netko spreman inatom dokazati da je u pravu, a onda godinama kukati nad posljedicama svog inata.
Prava je mudrost, pak, izdići se iznad tog osjećaja, koji od nas pravi mazohističke budale i pretvara u sredstvo u rukama manipulatora, koji, poput lutkara iz pozadine manipuliraju našim osjećajima i hrane nas gorčinom, ljutnjom i inatom, ne bi li na taj način, i na našu štetu, izvukli interes za sebe.
Prava mudrost je ignorirati plačenog potrčka koji od nas pravi budale i pretvara nas u sredstvo u rukama manipulatora.