Da, sloboda kretanja može biti i sjajna i štetna

Ok, prošlo je tjedan dana, je li sada konačno prošlo to zgražanje, koje je obilježilo prvi val reakcija na govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Bruxellesu, gdje je slobodu kretanja radnika spomenula u kontekstu manjkavih strana naših prvih pet godina članstva u Europskoj uniji?

Ako je prošlo, možemo li sada imati suvislu raspravu o tome što je zapravo rekla i je li dotaknula neki stvarni problem ili nije? Jer, ako stanete i razmislite, možda ćete vidjeti da nije rekla ništa loše.

Kao što zna svaki pomniji čitatelj, ova kolumna nije mjesto na kojem će se slijepo hvaliti ili braniti potezi predsjednice Republike. Niti mjesto na kojem ćemo za propuste hrvatskih političara kriviti strukture u EU. Ova je kolumna još u travnju 2016. detektirala da ljudi odlaze jer smo postali država u kojoj je, nažalost, lakše promijeniti zemlju nego vlast. Ali, ovaj put predsjednicu su kritizirali ili vrlo tanki argumenti, ili argumenti koji promašuju smisao. I netko treba reći zašto je bila u pravu.

Sloboda kretanja radnika jest jedna od temeljnih i iznimno popularnih vrijednosti u EU, ali ona, nažalost, ne radi u korist država članica kao što je Hrvatska. Ne samo da ne radi u korist, nego stvara recept u kojem slabe države, s postojećim problemima koji izvorno nemaju veze s EU, u kombinaciji s takvim novim sastojkom kao što je sloboda kretanja radnika, postaju zapravo još slabije.

Isto vrijedi i za jedinstveno tržište. Da, to je jedno od najvećih postignuća Europske unije. I ne, jedinstveno tržište ne radi u korist Hrvatske na jednak način na koji radi u korist Njemačke ili Slovačke. Jer, ako nemamo izvozni proizvod koji netko u Finskoj ili Portugalu želi kupiti, slaba je korist od toga što nam se otvorilo najveće tržište na svijetu.

Doći do takvog zaključka ne znači automatski biti protiv slobode kretanja ili protiv jedinstvenog tržišta. Ne znači automatski pozivati na podizanje zidova. Niti dolazak do takvog zaključka automatski predstavlja euroskepticizam. Jer, kad bi to bilo istina, onda bi euroskeptici bili i europski povjerenici, primjerice jedan bivši, Laszlo Andor, svojedobno u Komisiji zadužen za zapošljavanje i socijalna pitanja, koji je u govoru u veljači 2014. rekao i ovo:

“S obzirom na razmjere odljeva, različite studije procjenjuju da će negativni učinci post-pristupne mobilnosti na BDP država članica EU iz srednje i istočne Europe biti znatni. (…) Među stručnjacima postoji konsenzus o tome da na makro razini postoji korist, ali da postoje i područja u kojima se opće pravilo o ukupnim dobicima ne mogu primijeniti i gdje se koncentriraju štete ili mane”.

Štete i mane od slobode kretanja, dakle, mogu se gomilati u nekim regijama ili državama članicama. To je rekla i predsjednica Grabar-Kitarović, samo drugim riječima.

Da, dobro jutro, neke od novih država članica, koje su institucionalno slabe i demokratski ne toliko razvijene kao ostatak kluba, s gospodarstvom koje pati od velikih makroekonomskih neravnoteža, s duboko raširenom korupcijom koja deprimira stanovnike i stvara im osjećaj beznađa iz kojeg mogu lako pobjeći zahvaljujući slobodi kretanja u EU, zaista mogu biti i jesu na gubitku, umjesto na dobitku od prilika koje im pruža klub u koji su ušle.

Pa to je, uostalom, i jedna od naučenih lekcija iz ranijih krugova proširenja EU. Lekcija na temelju koje i institucije EU sada prilagođavaju poruku drugim kandidatkinjama u čekaonici, pa im sada govore: gledajte, ako uđete u EU nepripremljeni, nećete imati koristi, nego štete od tog članstva, pa stoga vi lijepo odmah počnite provoditi reforme, ako treba stvorite i sami sebi neko mini-jedinstveno tržište na zapadnom Balkanu, pa trenirajte, i bit ćete u boljoj formi kad uđete u članstvo u EU, pa ćete onda imati i koristi, a ne štete od tog članstva.

Dolazak do takvog zaključka ne bi trebao biti ništa negativno. Nego bi trebao biti početak promjene. Da bismo nešto promijenili, moramo osvijestiti problem i precizno ga objasniti. Da bismo ga objasnili, ne bismo trebali vaditi i oštriti noževe na prvu tezu u raspravi koja nam se čini blasfemičnom, iako to nije.

Ne možemo promijeniti slobodu kretanja u EU, ali možemo promijeniti sebe i svoju državu kako bismo došli u poziciju da imamo veće koristi od EU. To je suština onoga što je govorila predsjednica u Bruxellesu. I to je sasvim točno.

Ono što zabrinjava je, zapravo, to što e Hrvatska na temi demografskog slabljenja dijeli na dva tabora koji jedan drugog uopće ne čuju i ne razumiju, pa onda niti ne čine nešto zajedno da demografski problem riješe.