Ono što je sasvim sigurno jest činjenica da će naša zemlja predsjedati Europskom unijom prvih šest mjeseci 2020. godine. Nakon što je Velika Britanija “odšetala” iz EU, njezina je vlada donijela odluku da odustaje od rotirajućeg predsjedanja u drugoj polovici 2017. godine. Nakon te odluke, planirana rotirajuća predsjedanja pomakla su se šest mjeseci ranije, tako da naša zemlja neće Unijom predsjedati u drugoj, već u prvoj polovici 2020.
Milanovićeva praksa
Odlazak Velike Britanije iz EU omogućio je tako predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović da njen prvi mandat (nada se, dakako, i drugomu) završava (prisegu je na petogodišnji mandat položila 15. veljače 2015.) baš u vrijeme kad će jedan od hrvatskih vrhovnika biti simboličko utjelovljenje vrhovnika EU. Kažem “jedan od vrhovnika”, jer je predsjednica Republike, pomalo neočekivano, 13. lipnja 2018. u Bruxellesu, nakon službenog susreta s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, objavila odluku kako “želi dati doprinos budućem hrvatskom predsjedanju Europskom unijom, a ne (želi) taj posao u cijelosti prepustiti Vladi.” Svoju je odluku ovako objasnila: “Iz hrvatskog Ustava proizlazi da Hrvatsku u Europskom vijeću predstavljaju predsjednik Republike i Vlada RH. Ja primarno ostavljam predsjedniku Vlade sav posao oko Europske unije zato što je većim dijelom riječ o problematici u koju je on dnevno uključen, ali doista želim dati svoj doprinos posebno u kreiranju predsjedanja jer je riječ o zajedničkim ovlastima, posebno kad je riječ o pitanjima nacionalne sigurnosti, imigracije i svim ostalim pitanjima vanjske politike. Vjerujem da ćemo tu naići na suradnju. Vlada ima kapacitete i znanja da primarno vodi taj proces u smislu tehničkih detalja i politika, u to se neću miješati i to ću poštovati”, rekla je predsjednica.
Njenu nenadanu bruxellesku odluku istog je dana, u Virovitici, nakon sjednice saborskog Kluba HDZ-a, komentirao premijer Andrej Plenković. Uvjeren kako je dosadašnja “praksa” zastupanja RH u EU (koju je započeo Zoran Milanović, uz prešutnu suglasnost dr. Ive Josipovića) na njegovoj strani, pomalo zapovjedno je poručio predsjednici Republike: “Praksa koja postoji u zadnjih pet godina je da Hrvatsku na sastancima Europskog vijeća predstavlja predsjednik Vlade. Tako će biti i za vrijeme našeg predsjedanja u prvoj polovici 2020. godine. Predsjednica Republike zastupa Hrvatsku na summitima Sjevernoatlantskog saveza, a kad je riječ o UN-u, tu dolazi do rotacije ovisno o jesenskom zasjedanju.”
Pouzdanje u “praksu”, koju je bez ikakvog napora izborio Zoran Milanović (jer dr. Ivi Josipoviću nije bilo stalo do zastupanja RH u EV-u), moglo bi se pretvoriti u latentnu ustavnu krizu ako se predsjednica Republike odluči da od Ustavnog suda zatraži tumačenje prilično šlampavo i površno napisanih odredbi članaka 94. i 144. Ustava RH. Naime, članak 94. Ustava RH propisuje da predsjednik Republike Hrvatske: “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu”. Članak 144. Ustava RH (poglavlje: SUDJELOVANJE U INSTITUCIJAMA EUROPSKE UNIJE) također propisuje da našu zemlju u institucijama EU zastupaju predsjednik RH i Vlada RH: “Republiku Hrvatsku u Vijeću i Europskom vijeću zastupaju, sukladno njihovim ovlastima, Vlada i predsjednik Republike Hrvatske”. Međutim, posebni zakon iliti lex specialis koji razrađuje ta predstavljanja i zastupanja – “Zakon o suradnji Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske u europskim poslovima” (izglasan je 28. lipnja 2013.) – predsjednika/predsjednicu RH potpuno isključuje iz “europskih poslova”. Dakle, da bi se provele sasvim konkretne ustavne odredbe, ali i ono što se naziva “ustavni duh” ili “duh Ustava”, predsjednica Republike mogla bi se obratiti Ustavnom sudu sa zahtjevom za tumačenje citiranih odredbi. Štoviše, mogla bi, ako to želi, u najkraćem mogućem roku u saborsku proceduru poslati (po mogućnosti ustavni) zakon o predsjedniku Republike Hrvatske kojim bi se precizno uredile ustavne-zakonske ovlasti i obveze predsjednika/predsjednice Republike koje se odnose na: “predstavljanje i zastupanje Republike Hrvatsku u zemlji i inozemstvu”, a time i u “europskim poslovima”.
Tim ili posebnim zakonom (mogući je naziv: zakon o ovlastima i dužnostima predsjednika RH u europskim poslovima) trebalo bi urediti ovlasti, dužnosti i proceduralna pitanja predstavljanja i zastupanja RH u europskim poslovima, tj. u Europskoj uniji. Spomenutim bi se zakonom/zakonima popunila očigledna pravna praznina koja je najlakše vidljiva iz činjenice što postoji poseban Zakon o Vladi RH i Zakon o suradnji Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske u europskim poslovima, ali ne i srodni i komplementarni zakoni o predsjedniku RH.
Mogu mu pomrsiti račune
Dakle, iako je premijer uvjeren kako će na temelju “prakse” on (ako sačuva saborsku većinu i položaj premijera) predsjedati Europskom unijom od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., predsjednica Republike i Ustavni sud mogli bi mu pokvariti račune. Hoće li se to i dogoditi, ovisi o političkoj volji, ali i ljudskoj prirodi predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, koju Zoran Milanović nije previše cijenio i volio, a slično se prema njoj – i ona prema njemu – posljednjih mjeseci ponaša i Andrej Plenković.
Za ljude koji politiku i državništvo doživljavaju kao igru i spektakl, zasad retorička “igra prijestolja” – koja počiva na fenomenu koji je glasoviti psihijatar dr. Sigmund Freud nazivao “narcizmom malih razlika” – mogla bi se pretvoriti u ozbiljnu ustavnu krizu.
Ja bi se drzao stava i misljenja nase predsjednice. Njoj je hrvatski narod i zemlja na prvom mjestu, za Plenkija ne znam 100%.