Ma, gledajte, da su obojica pisci, što mislite koji bi bio čitaniji i bolji – postavlja pitanje jedan produktivni član hrvatske akademske zajednice, koji nije sklon tome da, u usporedbama Plenkovića i Milanovića, Milanović prolazi lošije. I, zaista, ima nešto i u tome. Nekakav zaključak može se izvući i iz tako sročenog pitanja, koje upućuje na razmišljanje izvan okvira. Odgovor bi bio: Milanović. No dodatno je pitanje bi li to bio samo još jedan težak provincijski pisac, koji je zanimljiv samo svojoj sredini i nikom više, ili bi bio kao Ivo Andrić.
– On zna držati dobar govor. Zato što to govori iz osjećaja – kaže jedan iskusni hrvatski političar. – Ne bi tolike figure mogle teći kad tu ne bi bilo emocija. Ne možete takav govor složiti s tolikim slikama, a da nemate emotivnu inteligenciju, verbaliziranu. To kod Plenkovića ne postoji. Plenković nema govornički patos. On može posložiti svoj govor dobro, artikulirano, ali bez posebno bogate elokvencije. Nespretan je kad koristi aranžmane kao što je "ne–tema" i slično. Ali zna održati dobar govor u sredini koja je oskudna dobrim govornicima. Milanović je čovjek koji ima potencijal dobrog govornika. Međutim njegov govor najčešće pojede sâm sebe prije nego što završi – dodaje taj sugovornik u svojoj analizi.
Izraz lica koji plaši
Milanović, osim toga, prečesto ostavlja dojam čovjeka koji ne može kontrolirati svoj bijes. Već sam izraz lica preplaši neutralnog promatrača, što je dojam koji se možda najbolje može osjetiti u razgovoru s članovima diplomatskog zbora u Zagrebu. To su ljudi koji, u pravilu, ne razumiju hrvatski. Pa kad gledaju izjave hrvatskog predsjednika na videosnimci, onda su ton riječi i gestikulacija prvo što primjećuju (i često jedino, dok im netko ne prevede). Njima je potpuno neobično da izjave predsjednika jedne europske države, za početak, uopće tako izgledaju i tako zvuče. Nevjerojatni su im već i ton i izraz lica. Sve to i prije no što dobiju prijevod izrečenog.
Na jednom diplomatskom druženju u Zagrebu, u danima nakon što je Milanović najavio da s mjesta predsjednika Republike ulazi u predizbornu utakmicu na parlamentarnim izborima kao SDP–ov kandidat za premijera, netko od diplomata u šali je spomenuo bi li bilo neobično uskoro imati predaju vjerodajnica kod predsjednika Republike Hrvatske. "Ima li Hrvatska više uopće predsjednika", uzvratio je jedan drugi diplomat.
Kad bi se ta dva karaktera našla u istom školskom razredu, i Plenković i Milanović bili bi učenici koji žele privući pozornost učitelja i čitave škole. Samo što bi Plenković bio tip osobe koja to pokušava postići sjedenjem u prvom redu, učenjem i ponavljanjem svega što se traži da se nauči. Zalaganjem i trudom želi isplivati kao najbolji učenik, u žestokoj konkurenciji drugih koji žele to isto. Milanović bi više bio kao netko tko sjedi u zadnjem redu, uči sve što treba, zna puno i ima dobar kapacitet, ali pozornost izaziva problematičnim ponašanjem. Pa na kraju isto tako, kao i svi štreberi, završi kod ravnatelja i postane predmetom interesa i temom razgovora u zbornici, samo ne na pohvalan, nego na problematičan način. I, kad ga pitaju, što mu sve to treba, zašto se tako ponaša, on odgovara da mu jednostavno ide na živce kako se ponaša onaj iz prve klupe.
(…)
– Ja ovako gledam na njih dvojicu – vraća se jedan sugovornik na komparativnu analizu Plenkovića i Milanovića.
– Jedan je održavatelj sustava. A drugi želi biti revolucionar. Pritom, i Zoran je bio održavatelj sustava. SDP–a. Nije ostvario spektakularne rezultate u toj ulozi. I možda je odlučio da više ne želi biti održavatelj sustava. Umjesto bijelih rukavica, navukao je boksačke – dodaje.
POVEZANI ČLANCI:
Svi smo nesavršeni
Što se dogodilo u tom razdoblju između "nordijskog" Milanovića, koji je imao ambiciju održavati sustav, i "crnobizantskog" Milanovića, koji ima ambiciju radikalnim izjavama i postupcima – pomalo revolucionarno i zbrčkano, malo od ljevice, malo od krajnje desnice – stvoriti Treću republiku? I naslućuje li se u tome svemu ipak neka autodestruktivnost? Koja je pratila Milanovića i u mnogim drugim postupcima tijekom čitave karijere, ali sada on igra puno riskantnije poteze. Milanović je stavio "sve na crveno". Ulozi su golemi, a potezi su riskantni ne samo za njega, ili njegovu stranku, nego i za čitavu državu.
– Taj dio ne razumijem, tu javnu drskost – iskren je sugovornik, koji inače ima velikog razumijevanja za Milanovićeve postupke, a i poznaje ga dovoljno dugo. – Jedino objašnjenje koje imam je da smo svi zapravo nesavršeni.
Koja bljuvotina.