Vlada premijera Andreja Plenkovića i Hrvatska narodna banka poslale su Europskoj komisiji zahtjev za prijem Hrvatske u Europski tečajni mehanizam, “predvorje” područja eura, obvezale su se pritom “akcijskim planom” napraviti mnoge promjene u političkom, ekonomskom i društvenom životu zemlje, a da nikoga u Hrvatskoj nisu pitali da li se s tim slaže.
Podrazumijeva se da hrvatski građani žele ući u valutnu uniju s drugim europskim zemljama samim time što su odlučili ući u Europsku uniju. Ali, ulazak u eurozonu nešto je sasvim drugo nego ulazak u Europsku uniju: kad na sebe protegne eurozonu i prihvati euro kao svoju valutu, hrvatska država, njezine institucije i njihovi predstavnici, za razliku od politika Europske unije, na novac i novčanu politiku koji će u Hrvatskoj zavladati neće moći imati apsolutno nikakav službeni utjecaj.
Hrvatska u institucije Europske unije šalje svoje predstavnike i oni su u tim institucijama obvezni prenositi i zastupati stavove i interese hrvatske države. Tako je hrvatski ministar financija član Vijeća ministara financija Unije i on tamo predstavlja Vladu RH. Čak i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, premda načelno neovisni, glasaju u skladu s odlukama hrvatskih stranaka čiji su članovi. A u domovinu ti hrvatski predstavnici ne donose natrag naredbe nego preporuke europskih tijela u kojima sjede. S eurozonom, međutim to je sasvim drukčije.
Kad (i ako) Hrvatska uđe u eurozonu, guverner hrvatske središnje banke HNB-a postat će član Upravnog vijeća Europske centralne banke, ali ne kao delegat ili predstavnik HNB-a i Hrvatske nego isključivo kao neovisni monetarni stručnjak. On će u Hrvatsku i HNB donositi naloge Upravnog vijeća ECB-a, a HNB će biti zadužen na teritoriju Hrvatske te naloge provoditi.
Hrvatska narodna banka, dakle, više neće biti središnja banka države Hrvatske, nego lokalni izvršni organ, ekspozitura europske središnje banke u Hrvatskoj. Sve je to u skladu sa suvremenom monetarnom doktrinom po kojoj središnje ili emisione banke moraju biti neovisne institucije (“treća vlast”).
Mnogi će reći da je i sada HNB neovisan o hrvatskoj izvršnoj vlasti, ali to ipak nije tako.
Hrvatska Vlada piše, a stranke koje ju podržavaju u Saboru donose zakone po kojima HNB mora postupati, oni te zakone mogu i mijenjati i tako usmjeravati monetarnu i kreditnu politiku. Kad se eurozona proširi na Hrvatsku, ni Vlada RH ni Hrvatski Sabor, a ni hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, pa čak ni predstavnici hrvatske države u Europskoj komisiji i Vijeću, neće na monetarnu politiku eurozone moći imati apsolutno nikakvog utjecaja. To je u praksi ono što se u teoriji naziva gubitkom monetarnog suvereniteta.
Je li to razlog da Hrvatska ne uđe u eurozonu?
Mnogi će tvrditi da se zemlja nipošto ne smije odreći upravljanja novcem koji vlada na njezinom teritoriju pa ukazivati na Grčku i Italiju. S druge strane par stotina milijuna Europljana u 17 drugih država već se tog prava odreklo i nije ih je pogodila nikakva katastrofa. Upravo suprotno.
Da ulazak u europsku zonu nije potreban potvrđuju suverenističke i uspješne zemlje Poljska, Češka, Mađarska, pa zatim Danska, Švedska, Švicarska itd itd... Ima 100 drugih stvari koje treba promijeniti prije nego uvoditi euro koji znači okov oko vrata u surovoj budućnosti koja se očekuje u sve više totalitarnoj državi u koju se pretvara u startu dobro zamišljena EU.