Hrvatska je pokrenula proceduru uvođenja eura koja bi u idealnom scenariju trebala biti okončana 2023. godine. Što nam euro donosi i kakve su ekonomske mogućnosti zemlje govori profesorica na Ekonomskom fakultetu Zagreb dr. Marijana Ivanov, stručnjakinja za monetarnu politiku i javne financije.
U dosadašnjoj javnoj raspravi istaknuli su se izvoznici koji su bezrezervno stali iza eura nakon što su godinama tražili slabiju kunu. Pragmatični kakvi jesu, poduzetnici očito procjenjuju da će im s eurom biti lakše poslovati nego s kunom. Kako tumačite reakciju izvoznika?
Računica koristi od uvođenja eura je jasna. 57% robnog izvoza i 60% robnog uvoza Hrvatska ostvaruje s članicama europodručja. Euro je najčešće valuta plaćanja međunarodne razmjene i s drugim članicama Europske unije i zemljama Cefte pa se njime obavlja barem 70% svih plaćanja u robnoj razmjeni. Smjene višegodišnjih trendova jačanja i slabljenja kune otežavaju financijsko planiranje, odražavaju se na poslovne rezultate, na konkurentnost izvoza i troškove uvoza proizvodnih inputa. No ne treba zanemariti ni sezonske fluktuacije tečaja kune, u smislu zimskog slabljenja kune kada rastu troškovi uvoza robnih inputa i ljetnog jačanja kada se smanjuje kunska protuvrijednost ostvarenih prihoda od izvoza. Pritom zbog vremenske dinamike proizvodnih procesa učinci fluktuacije tečaja kune i konkretno nepovoljni učinci jačanja kune na položaj izvoznika nisu posve isti u slučaju izvoznika roba u odnosu na izvoznike u turizmu, a turizam u velikoj mjeri pridonosi jačanju kune u ljetnim mjesecima – uz aprecijacijske efekte neto povlačenja EU fondova i deviznih doznaka stanovništva. Ujedno, sve bolje pozicioniranje Hrvatske kao turističke destinacije dodatni je faktor koji opravdava uvođenje eura budući da glavnina stranih turista dolazi upravo iz članica europodručja, ali susjednih zemalja u kojima, kao i u Hrvatskoj, stanovništvo preferira štednju u eurima.
Gdje vidite moguće probleme za Hrvatsku vezane uz euro? Neki vaši kolege misle da eurozona nije dobro mjesto za slabe ekonomije kakva je Hrvatska.
Eurozona i dalje ima konstrukcijske slabosti i ne treba zaboraviti da je poslije Japana najsporije rastući segment naprednih ekonomija na globalnoj razini. Prosječna i potencijalna stopa rasta BDP-a u europodručju niža je nego na razini EU u cjelini, gdje situaciju popravljaju nove brzorastuće članice izvan europodručja. Tim više što ni Njemačka više nema potencijala vući rast europodručja – čak i bez nepovoljnih učinaka protekcionizma SAD-a. Gospodarstvo Italije nedovoljno je produktivno i u zamci loše ekonomske, socijalne i političke strukture. Potencijal Francuske je nedovoljan da sve to kompenzira, a kada se tome pridodaju podaci za Španjolsku – navedene zemlje čine čak 3/4 gospodarstva monetarne unije kojoj se planiramo pridružiti – s našim udjelom od oko 0,6%. Neizvjesna ekonomska budućnost europodručja te s druge strane nespremnost za formiranje fiskalne i političke unije rezultiraju gubitkom moći Europe na svjetskoj gospodarskoj sceni te povećanom konkurencijom pa i protekcionizmom između samih članica međusobno. No europodručje za nas je i dalje sigurnija luka od vjetrometine na kojoj smo danas. Uvođenjem eura riješit ćemo problem glavnine domaćeg i vanjskog duga denominiranog u stranoj valuti, steći veći kredibilitet zaduživanja na financijskim tržištima i moći ćemo u većoj mjeri moći koristiti prednosti zajedničkog tržišta za međunarodnu razmjenu i investicije. Uz strukturne reforme koje će povećati konkurentnost, stoga trebamo više ulagati u visokoproduktivne proizvodne aktivnosti koje stvaraju veću dodanu vrijednost, koje će omogućiti veće plaće zaposlenih te se više uključiti u globalne lance vrijednosti koje predvode i iniciraju najjače europske ekonomije. Uz usklađenje poslovnog ciklusa s onim u europodručju i uvođenjem eura dodatno produbljen stupanj trgovinske i financijske integracije bit ćemo još više spremni za jedinstvenu monetarnu politiku ECB-a, iako smo već i sada.
Christina Lagarde trebala bi biti guvernerka Europske središnje banke? Možemo li očekivati kontinuitet Draghijeve politike visokih poticaja i niskih kamatnih stopa? Postoje mišljenja da takva politika nosi brojne zamke jer središnja banka više nema puno alata za intervencije?
Nakon predsjednika FED-a, sada ćemo imati pravnika i na čelu ECB-a, što može biti dobro ako se Lagarde usmjeri na snažniji i uravnoteženiji rast svih članica europodručja. Niske kamatne stope tome idu u prilog, što bi uz prenisku, pa čak i umjerenu inflaciju, do daljnjeg trebalo značiti kontinuitet dosadašnje politike. Lagarde je bezrezervno podržala program otkupa vrijednosnica u praksi ECB-a, uključujući onaj iz 2012. (protiv kojeg je bila najviše Njemačka) i kvantitativno labavljenje iz 2015. Podržala je i negativne kamatne stope kako bi se izbjegli rizici produženog razdoblja preniske inflacije s negativnim učincima na gospodarski rast. Isto tako uvijek je isticala važnost pametne fiskalne politike koja u suradnji s monetarnom treba pridonijeti gospodarskom rastu i zaposlenosti, ali je naglašavala i rizik prekomjernog javnog duga koji zemlje može učiniti slabijima u nošenju s novim razdobljem recesije kad god se onoj javilo. Posebno s aspekta činjenice da ECB nema prostora za daljnje snižavanje kamatnih stopa, a nije poput FED-a ni pokušavao taj prostor stvoriti kroz poticanje rasta kamatnih stopa u dobrim godinama. Pred Lagarde je u svakom slučaju izazovno razdoblje predsjednice ECB-a, a problemi u njemačkom gospodarstvu i najvećoj banci mogli bi biti prvi test spremnosti za novu funkciju.
Kreće četvrti krug porezne reforme, ministar Marić očito procjenjuje da ima prostora za dodatno rasterećenje. Što biste vi mijenjali, PDV ili poreze na rad?
U smjeru snižavanja jedno i drugo, pri čemu je radi izbjegavanja negativnih učinaka na BDP za sada dovoljno snižavanje opće stope PDV-a na 24% od 1. siječnja 2020. PDV je porez s regresivnim učinkom što znači da relativno više pogađa kućanstva s niskim dohotkom koja nemaju mogućnost štednje i cijeli dohodak troše. Petinu izdataka za svakodnevnu kupnju čini PDV. Kao najizdašniji prihod države, kroz rast potrošnje, korištenje EU fondova i preko učinaka na BDP povećava toleranciju prema prekomjernom neto uvozu te stvara sve veću ovisnost javnih prihoda o rezultatima u turizmu. Istodobno Hrvatska nema pravi imovinski porez koji bi kompenzirao regresivno djelovanje PDV-a, a kroz doprinose na plaću znatno fiskalno opterećuje poduzetnike čineći ih manje konkurentnima na domaćem i svjetskom tržištu. U uvjetima kada u mnogim aktivnostima plaće rastu – zbog manjka radne snage, a ne rasta produktivnosti, kao i zbog prakse drugih zemalja da smanje fiskalno opterećenje rada kako bi povećale vlastitu konkurentnost, svakako bi i u Hrvatskoj trebalo dodatno sniziti doprinose na plaću.
Prvi dio godine donio je stope rasta koje su iznad očekivanih, konačno se vide efekti investicija koje se financiraju iz europskih fondova. Kako vi gledate na dinamiku i strukturu ekonomskog rasta u zemlji?
U Hrvatskoj, kao i većini ekonomija, potrošnja je glavni generator rasta BDP-a i pokazatelj optimizma potrošača. Pozitivna ekonomska kretanja, rast zaposlenosti, plaća i doznake iz inozemstva povećala su sklonost potrošnji, uključujući i onaj dio koji se financira zaduživanjem, kao i kroz sivu ekonomiju, a niske kamatne stope smanjuju sklonost štednji. Potrošački optimizam dobar je dok ne rezultira prekomjernim rastom uvoza, a svjedoci smo da robni uvoz snažno raste te apsolutno i relativno premašuje rast izvoza. Time se poništava relativno visok doprinos domaće potražnje rastu BDP-a, a izuzetak pozitivnog doprinosa neto inozemne potražnje samo su ljetni mjeseci kada turizam popravlja situaciju. Deficit u robnoj razmjeni sve je veći, a osim potrošnje stanovništva, pridonose mu rastuće investicije uključujući korištenje EU fondova, kao i sam robni izvoz i turizam kroz uvoz inputa. Infrastrukturni projekti koji su pridonijeli znatnom rastu BDP-a u prvom kvartalu, kao i druge namjene korištenja EU fondova podržavaju srednjoročni rast BDP-a, ali ne povećavaju dugoročne potencijale ekonomije. Oni nas neće hraniti – stvarati prihode i radna mjesta na dugi rok.
Zadnje dvije godine imamo visok rast cijena nekretnina u velikim urbanim centrima i na Jadranu. Koliko je taj rast održiv s obzirom na demografske trendove?
Cijene nekretnina kreću se prociklično, rastu u uvjetima ekspanzije i padaju u uvjetima recesije, što znači da se sada ispravljaju učinci niske potražnje u godinama krize i pada cijena. Pritom ni realna vrijednost 2000 eura po m2 danas nije ista kao 2007. Rastu cijena nekretnina pridonose državne politike subvencija, sve veća migracija stanovništva prema velikim urbanim centrima, interes stranaca za nekretnine na Jadranu i drugim atraktivnim lokacijama. Svakako i ekspanzija turizma kroz privatni smještaj i ulaganja u hotele, a pozitivno djeluju i niske kamatne stope. Istina je da demografski trendovi dovode u pitanje održivost potražnje i cijena nekretnina. No to što danas bilježimo znatan odljev stanovništva i radne snage u inozemstvo ne znači da se taj proces s vremenom neće preokrenuti, kako kroz povratak iseljene Hrvatske, tako i kroz privremeno i stalno naseljavanje stranca iz članica EU i drugih regija. Uz pametne odluke i bolje upravljanje, uvođenje eura i ulazak u schengenski prostor također mogu ojačati ekonomske i ljudske kapacitete, s pozitivnim učincima na potražnju i cijene nekretnina.
Jesmo li s turizmom dostigli maksimum?
Vjerojatno jesmo ili se barem tome približavamo, a makroekonomski gledano već smo sada prekomjerno orijentirani na turizam, dok se nedovoljno razvijaju proizvodne aktivnosti i uslužni sektori koji su manje izloženi promjenama sentimenta potrošača i ekonomskim učincima pada atraktivnosti turističke destinacije. Turizam se ne može temeljiti samo na “suncu i moru”, izgrađenim prometnicama do turističkog odredišta te s druge strane siromašnim ostalim sadržajima, neprilagođenim infrastrukturnim kapacitetima u samim turističkim centrima te neprofesionalnim menadžerima i drugoj radnoj snazi u turizmu. Profesionalizacija u turizmu svakako je potrebna, a to može značiti i turizam s većom dodanom vrijednošću u usporedbi s onim danas.
Kako ocjenjujete poslovanje banaka? Zašto kapital sporo ide prema poduzećima?
Bankovni sustav u cjelini bilježi poboljšanje pokazatelja profitabilnosti i kvalitete kreditnog portfelja, čemu su pridonijele prodaje loših plasmana. Kad se izuzmu navedeni efekti, bilježi se blagi rast kredita, ali uglavnom u domeni zaduživanja stanovništvu te posebno aktualiziranih gotovinskih kredita, dok zaduživanje poduzeća stagnira. Dijelom bi se to moglo objasniti većom orijentacijom na EU fondove i druge međunarodne izvore financiranja, uključujući i programe financiranja poduzeća koji se direktno realiziraju preko HBOR-a. Poduzeća su danas sklonija razduživanju kako po domaćim tako i po inozemnim kreditima. Izuzetak su rast kredita u turizmu i trgovini, uključujući aktivnosti hotelijerstva. To pokazuje da gospodarstvo više stagnira nego što bilježi ekspanziju. Uz slabljenje udjela prerađivačke industrije, sada privremeno situaciju poboljšavaju infrastrukturni projekti, turizam, veća potrošnja, javni sektor i u zadnje vrijeme probuđeno građevinarstvo. Stoga ni relativno niske kamatne stope ne mogu pridonijeti većem kreditnom rastu, a moglo bi se reći da su za hrvatsku ekonomiju one “došle” prekasno. Dok je tijekom razdoblja recesije postojao interes za kredite, kamatne stope su bile visoke, uvjeti odobravanja kredita restriktivni, a HNB usmjeren na obranu od deprecijacije kune. Danas HNB sprečava aprecijacijske pritiske, ali obilje kunske likvidnosti banaka koja se time stvara ne treba nikome. Zato uvedimo euro što prije. Ne samo da nećemo izgubiti monetarni suverenitet koji ni danas nemamo, nego ćemo konačno dobiti monetarnu politiku i mogućnosti njezina kontracikličkog korištenja.
gđo ivanov mi nemamo nikakovi suverenitet.... ...hrvatska je neokolonija u svakom smislu... ...zdravstvo u krizi a tko je odbrio formiranje cijene lijekova u hrvatskoj ...direktiva eu...itd